Kultura

Ponedeljak, 22.10.2007.

17:05

Odgovornost pred prošlošću

Piše: Miljenko Jergović
O knjizi: "1941 - godina koja se vraća", Slavko GOLDSTEIN


Iz dva razloga nelagodno mi je sada govoriti: prvi razlog je što nisam povjesničar, a drugi razlog je što govorim zadnji i što govorim nakon ovako meni osobno važnih i dragih ljudi, ljudi koji su temu 1941. i temu knjige Slavka Goldsteina na takav način obuhvatili, pretresli i fiksirali.

Podrazumevana plava slika

Ja sam, dakle, u prilici da sada pred vama budem gubitnik, i ja ću tu priliku u potpunosti iskoristiti, i govoriti na osoban način, govoriti o onome što sam radio 1941.

Rodio sam se one godine kada se obilježavalo 25 godina ili četvrt stoljeća ustanka naših naroda i narodnosti. Ali naravno da sam i ja tu 1941. doživio. Moje najranije sjećanje na zbivanja iz te godine seže u vrijeme kada sam imao 4 ili najviše 5 godina i kada je moj djed, Franjo Rejc, u svojim dugim večernjim solilokvijima, i svođenju naših obiteljskih života na njihovu pripovjednu mjeru, po tko zna koji put prepričavao događaje od sredine travnja 1941. u Sarajevu.

Te godine stanovali smo u šestokatnici sagrađenoj u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, vrlo modernoj za svoje doba. Naša zgrada nalazila se u ulici koja će se kasnije zvati imenom Jugoslavenske narodne armije, i bila je točno iznad novog židovskog hrama, sarajevskog templa, koji je bio sagrađen u vrijeme Austro-Ugarske. Sa našega kuhinjskog prozora vidio se cijeli templ, i vidjelo se dvorište ispred njega.

Jednoga jutra, sredinom travnja te godine, začula se pod našim prozorima strašna buka i dreka. Djed je izletio na prozor i gledao ono što će se zbivati cijeli taj dan. Njegova hrabrost je počela i završila na tome. Nije se sakrio i pobjegao, nego je pristao biti svjedok.

A događalo se sljedeće: najprije, grupica ljudi u uniformama, za koje se već znalo da se zovu ustaše, provalila je u templ, tamo su neko vrijeme pjevali svoje pjesme, razvaljivali i razbijali. Ustvari, animirali su narodne mase da im se pridruže. I kao i obično u takvim prilikama, mase su ih poslušale. Narod je pljačkao hram svojih susjeda, s kojima su do jučer mirno živjeli. Urinirali su po zidovima templa, činili su sve ono o čemu ne treba ni govoriti ako se nije vidjelo vlastitim očima, i iskazivali su bijes, kojega do jučer nije bilo. Djed ih je gledao, i činilo se da ih gleda i trideset godina kasnije, dok priča o njima.

Ono što je Franji Rejcu bilo najstrašnije jest da su se nakon nekog vremena skrnavljenju i pljački pridružili i naši Cigani, danas bi se reklo Romi. Na ravnoj nozi s ostalima, i oni su vikali živila Hrvatska, živio Ante Pavelić, i iznosili iz templa sve što bi se kasnije moglo prodati ili upotrijebiti. Već dok ih je gledao, moj djed je znao da će i oni, nesretni, završiti kao i sarajevski Židovi, ili Jevreji, kako je on govorio, i kako i sam govorim kad govorim o ljudima iz Sarajeva. Oprostit ćete mi, ali u Sarajevu su se Jevreji nazivali Židovima samo u vrijeme NDH, pa onda to ime, u Zagrebu i diljem Hrvatske sasvim uobičajeno, dobiva neki čudan ton ako se primijeni na sarajevske prilike. Djed je, dakle, znao da su samo tad, u skrnavljenju sinagoge, Cigani ravnopravni građani, da su samo tada i oni Hrvati, i da ih već sutra neće biti. To ga je užasno potresalo, i vikao je u svojoj priči na naše nesretne Cigane.

Moj djed pričao je s nekom mješavinom bijesa, ogorčenosti i očite opterećenosti koja se nije smanjila u tih trideset godina. Ukućani su ga tiho slušali. Baka je pamtila isti taj dan, ali ona nije gledala kroz kuhinjski prozor.

Ja sam ga slušao na neki drugi način. Imao sam četiri ili pet godina, i priča nije bila namijenjena meni, ali sam je slušao kao i svaku drugu.

I onda sam ga upitao: A Nono, zašto nisi sišao dole, i potjerao te ljude?

Iako je to bilo dječje pitanje, on je bio grozno povrijeđen njime. Toliko povrijeđen da je viknuo: Sikter, mali!

I onda se digao, i pobjegao iz sobe. Naime, tog starog čovjeka je, bez obzira na to što je znao da pitanje postavlja dijete i da ga odrasli nikada ne bi upitao takvo što, vrijeđala suština stvari. Glas koji ga je podsjećao da nije sišao, i da se nije suprotstavio ubojicama. Nema veze što bi svoje suprotstavljanje platio glavom, njega je cijeloga života mučilo to što nije učinio ništa, osim što je svjedočio. Mislim da je to suština ljudske odgovornosti. Osobne i kolektivne odgovornosti. To je suština moga doživljaja 1941. Tu sam godinu doživio očima svoga djeda, ali i njegovim osjećajem odgovornosti, koji je graničio s osjećajem krivnje. Iako nikoga nije ubio, nije nosio uniformu - osim željezničarske, i bio je protiv ustaša, i protiv fašizma, čak i aktivno. Ali ne toliko aktivno da siđe dolje i učini nešto.

Zbog čega je moj djed bio povrijeđen mojim pitanjem? Ja o tome mislim do dana današnjeg, mislim o tome cijeli svoj život, i mislim o tome misleći o 1941. godini.

Moj djed je bio odgovoran za ustaško pustošenje templa u travnju 1941, kao što je bio odgovoran i za niz kasnijih ustaških zlodjela. Njegova je odgovornost, naravno, intelektualna, duhovna, emocionalna, pa na kraju i moralna. Suprotno osjećaju takve odgovornosti, osjećaju dakle kolektivne odgovornosti, je, naravno, kolektivna neodgovornost. Suprotno od njega su neodgovorni ljudi. Oni za koje bi bilo ružno reći da su fašisti, jer oni to i nisu. Ti ljudi možda i osuđuju ustaši pokret, i sve njegove zločine. Ali dok god se i sami ne osjećaju odgovornima za ono što se bez njihove volje događalo, ti ljudi su potencijalno dio naroda koji su ustaše uspjele animirati da pljačkaju, pale, uriniraju…

Mi danas o 1941. godini baš na ovakav način još uvijek razgovaramo upravo zbog te prevlađujuće kolektivne i osobne neodgovornosti. I zbog inzistiranja da se ova tema postavi naglavce ili da se postavi na onakav način kakav je trenutačnim političkim, partijskim, crkvenim ili nacionalnim interesima poželjno.

I na takav se način zapravo sama tema tretirala i u većem periodu postojanja socijalističke Jugoslavije, i čini mi se i u ovih 17 godina postojanja samostalne Republike Hrvatske ali i ostalih država koje su od Jugoslavije nastale. Mi smo, dakle, sve vrijeme odbijali o 1941. godini razmišljati i govoriti ili je osjećati na način čovjeka koji je sa svoga prozora gledao što se događa u dvorištu templa i nije ničim reagirao osim što je to do svoje smrti prepričavao.

Knjiga Slavka Goldsteina svjedoči o odgovornosti, ali nikome, osim svome autoru, ne nameće osjećaj odgovornosti. Goldstein je svjedok epohe, preživjeli svjedok svoje ubijene obitelji, svjedok svome ocu, ali - što je najvažnije - on pred nama, čitateljima, svjedoči svoju životnu odgovornost.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: