"Kako postoji 'crnogorski', a ne postoji 'američki'?"

Crna Gora je u 2018. ušla sa međunarodnim kodom za crnogorski jezik, pa se očekuje da se i ove godine nastavi ista debata – “čiji je ‘naški’”.

Slobodan Maričić
Podeli
Ilustracija: Thinkstock
Ilustracija: Thinkstock

Koliko jezika zna “naš” čovek kad se na Zapadu prijavljuje za posao, a kada mršavi CV treba što više popuniti? Srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski, plus malo slovenački i makedonski. Poliglota.

U godini u kojoj je više od dve stotine stručnjaka lingvistike i drugih društvenih nauka iz regiona potpisalo Deklaraciju o zajedničkom jeziku, došlo je do još većeg rasparčavanja. Ujedinjeni savetodavni komitet za kodifikaciju jezika sa sedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu 8. decembra priznao je crnogorski jezik i Crna Gora je time u okviru međunarodnog standarda dobila međunarodni jezički kôd - CNR.

“Komitet iz Vašingtona ne samo što je priznao postojanje crnogorskog jezika, već je potvrdio da crnogorski jezik nije varijanta srpskog jezika, kako je to donedavno spočitavano. Dakle, on ima lingvističku prepoznatljivost”, rekao je tada direktor biblioteke “Đurđe Crnojević” sa Cetinja Bogić Rakočević.

Prema toj odluci, naziv jezika na engleskom je “montenegrian", na francuskom "montenegrin", a u originalu "crnogorski jezik", na latinici i ćirilici.

Inače, Nacionalna biblioteka Crne Gore "Đurđe Crnojević" sa Cetinja prvi put je 2008. zatražila kodifikaciju crnogorskog jezika, a odbijali su ih sve do decembra 2017. godine.

To se dogodilo i letos, kada je na adresu crnogorskih institucija za standardizaciju crnogorskog jezika stigao mejl u kojem se navodi da je ”više puta raspravljano o crnogorskom jeziku i stav je bio da se radi o varijanti srpskog jezika koji se govori u Crnoj Gori”.

Rebeka Ganter iz Komiteta istakla je tada da je predložena ”primena varijantnog koda srp-ME, osim ukoliko se ne pošalju dodatne informacije za razumevanje značajnih lingvističkih razlika između dva jezika”.

“Posebni kodovi se dodeljuju na osnovu lingvističkih razlika, a ne na osnovu političkih ili geografskih", navela je tada Ganterova, prema pisanju Tanjuga.

Ilustracija: Thinkstock
Ilustracija: Thinkstock

Druga strana priče

Kako bismo dobili mišljenje “druge strane“ obratili smo se Nacionalnoj biblioteci Crne Gore “Đurđe Crnojević“, a oni su nas uputili na dekana Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju Adnana Čirgića.

Prema njegovim rečima, crnogorski je samo jedan od četiri štokavska jezika.

Čirgić navodi da je “stav kolege Tanasića samo stav bez ijednog argumenta i objašnjenja“. Kako kaže, "jednako tako moglo bi se autoritativno tvrditi da je Zemlja zvezda oko koje se okreće Sunce, ali nas taj stav bez argumenata ne obavezuje da u njega poverujemo".

Opširnije o tome - OVDE.

Predsednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika SANU Sreto Tanasić za B92.net na pitanje šta se to sad promenilo pa je crnogorski dobio svoj kod, ocenjuje - kriterijum.

Kako kaže, novi jezici se ne mogu napraviti preko noći.

“Dok je uvažavan jedini mogući kriterijum - lingvistički - nije bilo koda i to je u ‘odbijenici’ i rečeno. Sad više nije bila važna suština”, navodi Tanasić, ističući da se gleda samo lingvistički kriterijum “ako se drugačije ne naredi”.

Prema njegovim rečima, nema lingvističkih i sociolingvističkih osnova da se crnogorski registruje kao poseban jezik.

“Reč je o varijanti srpskog i to nije samo moja tvrdnja, to je mišljenje struke. Da nije lingvistički kriterijum važan, pa zar ne bi isti ti utvrdili ‘američki jezik’ pre ‘crnogorskog’, a bilo bi i nešto više razloga za to. U Crnoj Gori se koristi srpski jezik sa izvesnim posebnostima”, ističe Tanasić.

Kako navodi, najupadljivija razlika između jezika Beograda i Podgorice je ekavsko-ijekavska razlika, ali srpski književni jezik ima ijekavski i ekavski vid.

“Teško je naći ozbiljnog lingvistu koji misli drugačije. Ovde se radi o ignorisanju jezičke stvarnosti i lingvističke nauke, o ignorisanju kriterijuma koji važe kod utvrđivanja uslova za davanje statusa standardnog jezika nekom idiomu”, kaže Tanasić.

Na pitanje kome takva odluka odgovara, Tanasić kaže da u nauci postoji pojam “balkanizacija” - drobljenje društvenih zajednica, usitnjavanje, parcelacija, što uvek dovodi do međusobnog suprotstavljanja delova koji su na taj način nastali.

“Jezik služi objedinjavanju naroda i njegove kulture, čuvanju nacionalnog pamćenja, identiteta, tako je svuda u svetu, a na našem prostoru jezičkim inženjeringom se rasparčava narodno biće i rasparčava se kultura”, navodi Tanasić.

A šta je potrebno da bi jedan jezik bio poseban?

“Mora imati različitu gramatičku strukturu, posebnu, neponovljivu, doslednu, u nekom drugom, makar i srodnom jeziku. Uporedite srpski i bugarski ili slovenački, na primer. Znamo kako su prošli pokušaji prevođenja npr. srpskih filmova u Hrvatskoj, uz sva ubeđivanja da je reč o različitim jezicima”, ističe Tanasić.

Ilustracija: Thinkstock
Ilustracija: Thinkstock

Deklaracija o zajedničkom jeziku

“O toj Deklaraciji se nije izjašnjavao Odbor za standardizaciju srpskog jezika, ona i ne predstavlja nekakvu novost. Zna se da je reč o jednom jeziku. Izjašnjavalo se o njoj više srpskih lingvista, među njima i veći broj onih koji su članovi Odbora. Kad se pojavila i ja sam za neke novine rekao svoje mišljenje, nemam ništa novo reći, ponovio bih nešto što sam već rekao - tamo se govori o ravnopravnosti svih varijanti, ne kaže se kog jezika. Srpski jezik nije varijanta, on je jezik i ima svoje ime. Mi nemamo problem, nismo ni tvrdili da se pod nekim novim imenima pojavili novi jezici, ili nove varijante jednake jezicima, da je trebalo nešto prevoditi. Ko je zabrazdio neka se sad čupa, nećemo se izjednačavati s tim.”

On tu navodi da se karakteristike jezika iz Crne Gore mogu čuti “od Užica do Knina”.

“Da, to se čuje na celom ijekavskom području srpskog. I nije to ’šjedi’ – to je drugačiji glas, kao rezultat umekšavanja glasa S kad dođe u dodir sa glasom J najčešće iz ijekavskog, ali ne mora biti uvek u vezi s ijekavizmom, npr. sjutra : ṡutra, kao što se i glas D umekšava: ded – djed: đed u ijekavskim narodnim govorima. Dakle, to je dijalektizam poznat na mnogo širem terenu srpskog jezika nego što je Crna Gora. Potezanje za dijalektizmima da bi se napravio poseban standardni jezik govori ili o neozbiljnosti ili o neznanju tvoraca tog jezika, očito se čini iz nevolje, u nedostatku ničega boljeg”, kaže Tanasić.

“Zna se put koji je vodio do ‘crnogorskog jezika’, to je isključivo politički put koji je gazio sve pred sobom - jezičku stvarnost i naučne činjenice u vezi s njom, nacionalnu istoriju i kulturu, svekoliku pisanu i usmenu baštinu u Crnoj Gori. Crna Gora je progovorila na svome srpskom jeziku mnogo pre nego što je i nastao Vašington”, dodaje on.

Govoreći o problemima srpskog jezika, Tanasić navodi da srpski ima velike probleme u BiH i Hrvatskoj, a da je u teškom položaju i na Kosovu i Metohiji.

“Mi moramo o tome govoriti i tražiti da se Srbima svuda garantuju nacionalna, kulturna i jezička prava. Nismo dovoljno činili za jezička i nacionalna prava Srba i drugih govornika srpskog jezka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – onom delu van Republike Srpske. To pitanje nismo pokretali i nismo imali pravo na takav odnos prema svome narodu, kao što nismo pokretali ni pitanje statusa srpskog jezika u Crnoj Gori”, navodi Tanasić.

Međutim, kako kaže, srpski je ugrožen i od nas samih.

“Srpski jezik ima malo časova u školi, a na fakultetu se ne izučava prema programima primerenim određenoj vrsti studija. Kako onda možemo očekivati da nam jezik bude pravilan, odnegovan, da ljudi vladaju mogućnostima koje srpski književni jezik ima? U različitim profesijama ljudi usavršavaju komunikaciju na engleskom jeziku, a ne znaju je na srpskom jeziku. Niko ne pita visokoobrazovane ljude kako poznaju srpski književni/standardni jezik, to nije uslov za bilo koje radno mesto. Dozvolili smo kao društvo da nam nacionalni jezik bude zapušten. Praktično ne postoje lektorske službe u državnim institucijama i sredstvima informisanja. Imamo novca od poreskih obveznika za svakojake kancelarije i savetnike, a nemamo za lektorske službe. Onda nije ni čudo što sve češće čujemo zagovornike priča da nam književni jezik i ne treba, da se možemo na ulici sporazumevati i na lokalnim idiomima, kako ko zna”, navodi predsednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika.

Ilustracija: Thinkstock
Ilustracija: Thinkstock

On ističe da nacionalni jezik predstavlja jezgro nacionalnog identiteta i uslov opštenja u svim vidovima života - obrazovanje, posao i poslovanje, administracija, umetnost...

“Hteo sam reći i to da me ljudi i novinari mnogo češće pitaju – kakav je to crnogorski jezik, postoji li bošnjački jezik, a ne pitaju me, i ne pitamo se, ni kako ćemo zaštiti srpski jezik u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji, ni kakav nam je naš srpski jezik, da li ga dovoljno izučavamo, da li se osposobljavamo da ga koristimo i stalno izmišljamo nekakve razloge samo da ne upotrebljavamo ćirilicu”, kaže Tanasić.

Prema njegovim rečima, kada dođemo u takvu situaciju, onda država mora da interveniše.

“Ona je garant suvereniteta i identiteta, bez obzira na to što će odmah neko skočiti i početi lažne optužbe – da je ovo protiv onoga li ovoga. Moramo – struka i država zajedno – utvrditi jezičku politiku, kojom će biti određena mesto srpskog jezika i ćirilice u našem društvu, u svim oblastima života, a onda obezbediti procedure da se tako utvrđena politika i sprovodi. To je naša obaveza, to nam neće niko sa strane rešavati. Struka o tome glasno govori već dvadeset godina, država se dugo sakrivala i zato smo došli u situaciju da imamo mnogo teških problema, zato je država napravila mnogo krupnih grešaka u vezi sa statusom srpskog jezika, isto tako – dajući status jezika idiomima koji ga ne mogu imati”, zaključuje Sreto Tanasić.

Slobodan Maričić

Info

strana 1 od 100 idi na stranu