Veštačko disanje za Evropsku uniju – desnica ipak "ne ujeda"

“Odbrana evropskih vrednosti“ – to je mantra koja se ponavlja u skoro svakom izbornom ciklusu na tlu Starog kontinenta.

Info

Izvor: Spasoje Veselinoviæ

Ponedeljak, 08.05.2017.

18:27

Veštačko disanje za Evropsku uniju – desnica ipak
Thinkstock

Uspon desnice i najnovije “ideologije modernog doba“ – populizma, daje za pravo svakom proevropskom kandidatu da se pozove na “evropske vrednosti“ i da očekuje veliku podršku i verovatnu pobedu, uz stalno podsećanje da Bregzit i Tramp ne smeju da se ponove.

Poslednju u nizu “pobeda“ ostvario je Emanuel Makron, nekadašnji Rotšildov bankar, bivši ministar finansija i 39-godišnjak koji je donedavno bio tek još jedna od političkih figura koja postoji, ali, bar u javnosti, nema veću ulogu.

Ovogodišnji predsednički izbori u Francuskoj su pokazali sve slabosti “evropske demokratije“, ali i nemoć protivnika da mobilišu birače i uvere ih da je vreme za potpuni zaokret.

Ipak, pobeda Makrona daje Briselu, ali i mnogo značajnije – Berlinu veštačko disanje i još jednu priliku za beg iz sveopšte krize iz koje Evropska unija nema način da izađe.

Nema partije, nema ideologije – dovoljno za poraz desnice

Getty Images
Makron je u trku ušao kao nezavisni kandidat, po tradicionalnom ideološkom konceptu se nije izjašnjavao, već je sebe proglasio “centristom“, što je veoma komotna pozicija u današnjem vremenu, “straha od desnice“ i nepostojanja “realne levice“.

Razloga za slavlje u Makronovom taboru ima, ako se pogleda pobeda na izborima kao takva. Međutim, najmanja izlaznost u poslednjih 50 godina (čak 25 odsto Francuza je ostalo kod kuće) i princip kojim se dobar deo njegovih glasača u drugom krugu vodio – “on je manje zlo“, označavaju duboku političku krizu.

Princip “novog lica“ se pokazao pobedničkim u Makronovom slučaju, koliko god se verovalo da su Francuzi “politički osvešćeni“, sigurno je da su “pali“ na priču o “politički neukaljanom mladiću, ekonomskom stručnjaku, smelom ljubavniku“, ne obraćajući pažnju da je upravo on inicirao zakon koji poslodavcima dozvoljava da od svojih radnika zahteva da se na poslu pojave i nedeljom.

Pritom, 39-godišnjak koji nikada ranije nije učestvovao ni na jednim izborima je i u prvom i u drugom krugu odneo pobede, dok su tradicionalne partije, Republikanska i Socijalistička ostale iza njega, ali i Marin le Pen, što dovoljno govori o tome da je politički sistem na katastrofalno klimavim nogama.

Kuća se ipak nije srušila – kandidatkinja Nacionalnog fronta je ostala kratkih rukava, iako je u finišu kampanje spustila loptu i ublažila stav o evrozoni. Na kraju se ispostavilo da je to bio zakasneli manevar, Marin le Pen će uvek biti percipirana kao oličene evroskepticizma i želje da se Francuskoj vrati puni suverenitet.

U francuskim političkim prilikama je zanimljiva pozicija levice, koja je istakla dva kandidata Benou Amona i Žan-Lika Melanšona. Drugopomenuti je u prvom krugu izbora stigao skoro do 20 odsto podrške, međutim “nijansiranje u levičarenju“ je ostavilo traga, udruženi su i možda mogli do iznenađenja, podeljeni nikako.

Važnije od svega, niko od njih nije uspeo da ponudi realna rešenja za probleme građana, tako da su oni otišli putem kojim se najlakše ide – ponuđena im je “nada“, što polako, ali sigurno, postaje sinonim za “alternativni populizam“, odnosno napor za očuvanje statusa kvo i odbranu establišmenta.

Bregzit i Tramp – bauci nad glasačkim kutijama

Thinkstock
Proevropski kandidati nemaju problem da pribegnu taktici zastrašivanja glasača, jednako kao i desničari, samo što je način nešto drugačiji.

Dok oni poput Le Penove i Gerta Vildersa u Holandiji pribegavaju ksenofobičnim porukama, miljenici Brisela upozoravaju da Evropi ne sme da se dogodi izjašnjavanje koje će doneti rezultate poput Bregzita, a pogotovo ne one koji bi na vlast doveli političku neznalicu kao što je Donald Tramp.

“Odbrana Evrope“ je započela danom objavljivanja rezultata referenduma u Britaniji i čuvenim sastankom Angele Merkel, Fransoa Olanda i Matea Rencija, na kom je trebalo da bude uspostavljen temelj nove Evrope.

Reforme nisu mogle da budu izvedene, bar ne u tako kratkom roku, a razlozi su višestruki – Renci je izgubio referendum u Italiji i podneo ostavku, nedavno je se vratio na čelo partije i planira da krene u novu ofanzivu, Oland je ispoljio tolike slabosti u momentima kada je Francuskoj bilo neophodno stabilno vođstvo, dok Merkelova “vodi svoju politiku“.

Kamen o koji je mogla da se spotakle cela Evropa bili su predsednički izbori u Austriji, koji su se toliko zakomplikovali da su prvobitni rezultati bili suspendovani. Iako zakon predviđa da odlaganje izbora može da se dogodi samo u slučaju smrti kandidata, “neispravan lepak na kovertama“ je bio dovoljan za ponavljanje celog postupka.

Kandidat Slobodarske partije Norbert Hofer je bio nikad bliži pobedi, dok je “nezavisni kandidat“ Aleksander van der Belen skupio dovoljno široku podršku, proklamujući evropske vrednosti, da je na kraju sa 300.000 glasova viška ostvario pobedu.

Ako je delom bilo i očekivano da Austrija postane “žarište“ i potencijalni problem za Brisel, Holandija ni u kom slučaju nije percipirana tako, sve do rapidnog uspona Gerta Vildersa, ekstremnog desničara koji je svoju partiju PVV pokušao da odvede do pobede na parlamentarnim izborima.

Vladajuća Narodna partija za slobodu i demokratiju premijera Marka Rutea je izgubila osam mesta u parlamentu, Vildersova Partija za slobodu je zaradila pet više nego na prethodnim izborima, najavivši dalje zalaganje za radikalne poteze, čak i mogućnost izlaska iz Evropske unije.

Za sada – Evropska unija je preživela, ali ne može da bude mirna i da se slobodno bavi sobom, u svom sastavu ima Mađarsku i Poljsku, države koje su poslednjih godina prikazivale ozbiljnu neposlušnost, a sve je glasniji i Beč, koji Merkelovoj postavlja niz zahteva, bez realnih šansi da ijedan od njih bude ispunjen.

Ko se raduje i do kada će?

Getty Images
Angela Merkel je u nedelju pobedila na pokrajinskim izborima, što je dobar znak za nju pred parlamentarne izbore koji su zakazani za septembar ove godine, ali je veću radost osetila zbog pobede Makrona.

“Brižna majka Evropske unije“ je bila prvi strani zvaničnik koga je novoizabrani predsednik Francuske pozvao, a u “srdačnom i kratkom“ razgovoru verovatno nije bilo mesta za obećanja koja je bivši ministar dao građanima koji su mu poklonili poverenje.

Merkelova se u poslednjim godinama suočila sa značajnim protivljenjem svemu onome što ona smatra da je ispravno, njena politika otvorenih vrata za izbeglice se pokazala problematičnom, a one koji su to odbijali, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, jednostavno je ignorisala i ostavljala da se “dure u ćošku“.

Poseban problem za nju je dramatičan stav Beča prema Turskoj i pregovorima Brisela i Ankare, Sebastijan Kurc je sa pozicije predsedavajućeg OEBS u nekoliko navrata isticao da Redžepu Tajipu Erdoganu treba zatvoriti vrata za sva vremena, dok je nemačka kancelarka isticala da tome nije vreme.

Zna ona zašto, Turska joj je neophodan saveznik, upravo zbog izbegličke krize, a da li ima snage da zauzda uzletelog “sultana“? Nije izvesno...

Verovatno najnervozniji evropski zvaničnik u ovom trenutku, šef Evropske komisije Žan-Klod Junker je posle objavljivanja Makronove pobede rekao da je “srećan“, što nismo mogli da vidimo na njegovom licu, a ni čujemo od momenta objavljivanja rezultata britanskog referenduma.

U momentima kada britanskoj premijerki Terezi Mej objašnjava da će London morati da plati Briselu i suočava se sa tvrdoglavim odbijanjem takve zamisli, čovek koji bi najradije izbrisao engleski jezik iz evropskih tokova je mogao da vidi da Makron svoj trijumf i počasni hod ka hiljadama svojih pristalica izvodi uz “Odu radosti“, himnu Evropske unije, zaboravivši na “Marseljezu“.

Njegova radost nije sporna i sasvim je logična, možemo misliti samo koliko bi nervozan bio da je došao u situaciju da istovremeno ukršta koplja i sa Mejovom i sa Le Penovom, dok se na obodu Evropske unije u takozvanom susedstvu dešavaju problematične stvari.

Projekat Evropske unije je preživeo, bar kratkoročno, sve dok Makron je postavi svoje uslove koje je kandidovao u kampanji – jedan od njih je formiranje ministarstva finansija u okviru evrozone, kao i “prelivanje“ novca iz bogatih u države sa velikom krizom.

A Merkelova? Njoj tek sledi teška borba, popularnost Martina Šulca je sa početnog “pika“ sada u padu, ali je njena pozicija toliko klimava da je ne može iznenaditi ni poraz. Ipak, jedno je sigurno, evropski projekat je u najvećoj krizi od osnivanja, sa ne baš tako jasnim načinima za rešavanje, ali i mirnom pozicijom – desnica i levica su i dalje “psi koji laju, a ne ujedaju“.

Spasoje Veselinović

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

11 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: