A zamalo da budemo prijatelji, Zorane…

Čekala se prva izjava Zorana Milanovića posle objavljivanja snimka koji ga označava kao ekstremnijeg branitelja Hrvatske od Srbije od ratnih veterana.

Info

Izvor: Spasoje Veselinoviæ

Petak, 26.08.2016.

19:00

A zamalo da budemo prijatelji, Zorane…
Getty Images

Nešto manje od 11 meseci posle gostovanja na Javnom servisu Srbije u kom je tvrdio da je najveći prijatelj Srbije u hrvatskoj politici, lider SDP je, usred predizborne kampanje, dozvolio sebi da rečnikom nedostojim kandidata za premijera države članice Evropske unije napravi “preletačevićevski” manevar.

Podsetimo, “trgovinski rat” je pretio da dodatno zasoli ionako već dobrano neukusne odnose između Beograda i Zagreba. Blokada granica sa jedne, pa sa druge strane, uz niz tragikomičnih izjava, okončana je Milanovićevim pojavljivanjem u uživo programu Radio-televizije Srbije.

Reklo bi se, ozbiljan državnički potez, slično je uradio i Aleksandar Vučić, izgovorene su reči pomirenja i upozorenja i sve je trebalo da bude kao što nikada nije bilo u poslednjih više od 20 godina – mirno, prijateljski i komšijski.

Kulminacija, koja je kasnije dovela do “srećnog” epiloga, dogodila se kada je Milanović u istoj rečenici upotrebi reči “Mađari”, “ograda”, “varvari”. U srpskoj javnosti je to shvaćeno kao ocena da mađarska vlast, koja se u tim trenucima bavila žičanim radovima na našoj granici, zapravo sebe ograđuje od varvara, samim tim, reč “varvari” se odnosila na Srbiju.
Tanjug
“Kad sam rekao da su Srbi varvari molim vas lepo? Dakle ja, taj Zoran Milanović koji je to što je, čiji preci su kao partizani branili Srbe od ustaškog zuluma po Lici? Mi smo ljudi koji se izlažu za Srbe, u Hrvatskoj od deset Srba koji izađu na izbore, osam glasa za mene, sigurno zato jer me se boje…”

U prilično emotivnom izlaganju na RTS, podvučeno crtama iz najranije društveno-političke biografije, Milanović se predstavio kao čovek koji “ne da” da ćirilica ode iz Vukovara.

“Nasuprot razbijačima koji su to razbijali čekićima…”

Tada je uputio i reči prekora, napomenom da “imamo problem” i da Srbija treba funkcioniše kao država.

Optužio je Srbiju da stiče imovinsku korist, da izbeglice u nju uđu sa 100 evra, a izađu sa 50 manje, dok on želi da pošalje koliko god treba autobusa na jug Srbije i da organizovano preveze izbeglice ka Evropskoj uniji.

Dalje je ocenjivao kako to što govori na “srbijanskoj televiziji”, može da ima velike posledice po njegov politički rejting u Hrvatskoj. Izgleda da je bio u pravu jer je nedugo zatim ostao u opoziciji, posle neuspešnih pregovora sa koalicijom Most, koja je ipak pala u zagrljaj tradicionalno domoljubno nastrojenoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Tanjug
To je značio kraj Milanovićevih šansi da utiče na odnose Beograda i Zagreba, stvari su preuzeli “nešto tvrđi likovi”. Od Mira Kovača tokom njegovog kratkog mandata na mestu šefa spoljnih i evropskih poslova Hrvatske nismo imali priliku da čujemo ton poput Milanovićevog u Beogradu, a on je preuzeo na sebe tu odgovornost u “odsustvu” premijera i dvojice potpredsednika.

Milanovićevim padom uzdigao se pokret koji “vuče na desno”, liberalnija shvatanja su gotovo iščezla iz prvog plana hrvatske politike i usledio je niz događaja koji konstantno odnose dve države vraća na početak i bez izgleda da bude “kao što nikad nije bilo”.

Usputne afere u vrhu Vlade i HDZ, nesposobnost lidera Mosta da se snađu u datim okolnostima, pa do raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora, ostavile su hrvatsku političku scenu da leluja na sećanjima i raspirivanju emocija.

Utom, pravo niotkuda, odjednom je počeo da učestvuje Zoran Milanović i to u nekoliko etapa kojima je želeo da stane pravo na čelo desničarske struje, koja ipak nema pravog lidera i isturenu ličnost kao kandidata za premijera.

Milanović je već sebe učvrstio na pol-poziciji za izbornu trku, samim tim što je opozicioni kandidat, ali je to želeo da pojača ekstremnom dimenzijom. Gorivo je dobio medijskim nastupima, od otkrivanja dede ustaše, do potankog objašnjavanja kakva crvena krvna zrnca teku njegovim venama, do poziva braniteljima da popričaju.

Zgražavao se nad ustaškim zločinima gostujući na RTS, sa braniteljima je bio u tihom ratu tokom skoro celog premijerskog mandata… Svesno ili ne, tek pozivanjem na razgovore, nekadašnje ratnike je promovisao kao legitimnog političkog partnera, naročito u trenucima kada vladaju emocije i kada zdrav razum postaje lovina želje za vlašću.
Tanjug
Utom, još jedna “pobeda” branitelja je pismo koje su uputili predsednici države, u kom zahtevaju sasvim direktno i otvoreno – sastanak sa Aleksandrom Vučićem, kako bi se “rešili problemi”. Koliko god to nerealno zvučalo, taj razgovor bi možda i doneo neko istinsko rešenje, pošto su hrvatski političari toliko slabi pred “braniteljskom suzom”, da su često pogrešni tumači njenog značenja.

Milanović ne želi da se branitelji sastanu sa “obrijanim”, apeluje na ponos i “šta bi bilo kad bi bilo” momente. Da li je hteo da to bude prikazano javnosti, nije sasvim sigurno.

Ipak, sve što je verovatno trebalo da ostane iza zatvorenih vrata, puklo je kao na mesečini, a Milanović je okončao još jednu etapu. Problem je u tome što oni sa kojim je razgovarao sada naprasno osećaju lošu emociju na takve reči o Srbiji i insistiraju na razgovorima sa Vučićem.

Od psovki, preko kolokvijalnih izraza, do varvarizama upotrebljenih u opisima država koje okružuju njegovu, Milanović je stavio do znanja braniteljima da je on taj, da treba da bude prvi branitelj koji će konačno odbraniti Hrvatsku od Srbije.

Pre nešto manje od 11 meseci je takođe bio slobodan u izražavanju, pa je kasnije iznosio pojašnjenja svojih reči. Ovoga puta su se njegove reči čule sasvim jasno, iako je odbrana od toga možda nemoguća, mogao je da se odbrani ili bar da proba, sve zarad onih osam od deset Srba koji glasaju za njega.

Ipak, posle svega toga izgleda je procena da od srpskih glasova nema vajde, te da se treba usresrediti na braniteljske, ali kako ni na njih nije to delovalo ubedljivo, čije poverenje Milanović sada želi da dobije?

Izvinjenja nije bilo ni u prvoj izjavi, koja se čekala nekoliko dana. Nije se libio da ponovo koristi kolokvijalne izraze govoreći o srpskim liderima i Srbiji, sve u korist toga da se prikaže kao ozbiljan političar koji je svesno ušao u celu situaciju.

Pre godinu dana je rekao da Hrvatske ne želi zidove, ni mrak u odnosima sa Srbijom, ovoga puta pokazao se kao lider spreman da gasi svetlo, koje ionako već godinama na meti nacionalističkih i iracionalnih vetrova sa obe strane.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

47 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: