Šta treba da znate o britanskoj "mrtvoj trci"

Britanci danas izlaze na izbore koji mogu odrediti budućnost Ostrva, možda više nego sva prethodna izjašnjavanja građana, a napetosti doprinose i prognoze, koje nijednoj od dve velike, tradicionalne partije, ne daju veliku prednost, nego čak minimalne šanse da jedna od njih dobije pravo da samostalno formira vladu.

Info

Izvor: Spasoje Veselinoviæ, B92

Četvrtak, 07.05.2015.

00:09

Default images
Getty Images

Da li će Velika Britanija raspisati referendum o izlasku iz Evropske unije? Da li će povećati socijalna prava? Da li će smanjiti broj migranata? Odgovore na ova pitanja daće birači na izborima, ako političari ispune bar deo predizbornih obećanja.

Ankete nagoveštavaju "mrtvu trku" između dveju najvećih partija, vladajućih konzervativaca i opozicionih laburista Eda Milibanda, ali pokazuju i da nijedna stranka neće osvojiti apsolutnu većinu. Konzervativce podržava 33 odsto glasača, a laburisti mogu da računaju na 32 odsto biračkog tela.

Liberalne demokrate, partneri u vladajućoj koaliciji, imaju podršku osam odsto Britanaca, a evroskeptična Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva 14 odsto glasova, dok je stranka Zelenih na šest odsto.

Kameron je još jednom obećao Britancima da će zadržati zemlju "na putu ka svetlijoj budućnosti", dok će se Miliband založiti za "vladu koja će na prvo mesto staviti radne ljude".

Liberalne demokrate ne kriju da su spremni da podrže jednu ili drugu političku opciju, ali se nadaju da Vlade nema bez njih.

Prvi razlog zašto su zanimljivi izbori u ovoj veoma bogatoj i moćnoj zemlji koju svake godine posećuju milioni ljudi, navodi BBC, jeste što niko nema pojma ko će sutra pobediti.

Na drugom mestu su ulozi tih izbora. Velika Britanija je stalna članica Saveta bezbednosti UN i nuklearna sila s petim najvećim vojnim budžetom na svetu, ali bi to moglo biti ugroženo rezultatima sutrašnjeg glasanja. Najmanje dve partije - Škotska nacionalna partija (SNP) i Liberaldemokrate se protive obnavljanju nuklearnog arsenala i u zavisnosti od ishoda glasanja, mogle bi i nešto učiniti po tom pitanju.

S druge strane, uoči izbora se dosta govorilo o odnosu s Evropskom unijom, a premijer Dejvid Kameron je obećao referendum ako bude opet premijer.

Izbori bi mogli uticati i na ljude koji nastanjuju Veliku Britaniju. Ukupna razlika između onih koji su imigrirali iz te zemlje i onih koji su imigrirali, svake godine je od 1998. bila preko 150.000 ljudi, a u nekim godinama je priliv stanovništva bio veći i za četvrt miliona.

Konzervativci žele da nastave započeto

Getty Images
Aktuelna vladajuća, Konzervativna i unionistička partija, odnosno partija Torijevaca, je svoj sadašnji oblik dobila 1912. godine, spajanjem Konzervativne i Liberalne unionističke partije. To je na neki način dovelo do stvaranja suparničke Laburističke partije, kojoj se priklonio veliki broj glasača nekadašnje Liberalne unionističke partije.

Istorija Konzervativne partije potiče iz 18. veka, a ključni momenat za dalju istoriju dogodio se 1906. godine kada je doživela poraz na izborima. Šest godina kasnije nastala je Konzervativna i unionistička partija, čiji su naznačajniji predstavnici u potonjoj istoriji bili Vinston Čerčil i Margaret Tačer.

Druga kriza nastalaje 1997. godine, kada su Laburisti na čelu sa Tonijem Blerom pobedili na izborima, a identičan rezultat zabeležen je 2002. i 2005. godine. Povratak stare slave stigao je dolaskom Dejvida Kamerona na čelo partije, međutim na izborima 2010. godine nije osvojena većina poslaničkih mesta, tako da je formirana koaliciona vlada uz učešće Liberalnih demokrata, treće partije po snazi u Velikoj Britaniji.

Torijevci su svoju predizbornu kampanju gradili na idejama eliminacije deficita u budžetu i raspisivanja referenduma o članstvu u Evropskoj uniji, koja je pokazala pretenzije ka preuzimanju dela suvereniteta Velike Britanije.

Kameron je u kampanji zagovarao zaštitu britanske ekonomije od integracije u evrozonu, smanjivanje broja poslanika u Parlamentu, te otvaranje 500 besplatnih škola do 2020. godine, uz davanje 30 sati besplatne nege dece zaposlenih roditelja, starosti o 3 do 4 godine, u toku nedelje.

Miliband bi da uđe u društvo Blera, Gordona...

Getty Images
Opoziciona, druga po snazi u parlamentu je Laburistička partija. Njene osnove su takođe u 19. veku, kada se pojavila potreba za novom političkom opcijom koja bi predstavljala interese i potrebe proleterijata, sloja društva koji je bio u velikom rastu.

Njena moderna istorija počinje 1900. godine, kada su se udružili sindikati i levičarsko krilo Liberalne unionističke stranke. Od 2010. godine je u opoziciji, a na vlasti je provela 13 godina, sa Tonijem Blerom i Gordonom Braunom kao liderima i premijerima.

Posle učešća u nekoliko vlada, koje su kasnije optuživane za ekonomsko propadanje Velike Britanije, Laburisti su se od 1979. do 1997. nalazili u opoziciji, a prekretnica se dogodila pod vođstvom Tonija Blera, koji je ideološko usmerenje partije prebacio malo bliže centru. Ipak, korene tome je postavio 1994. godine Nil Kinok, koristeći slogan “Nova Laburistička“.

Blera je na premijerskom mestu zamenio Gordon Braun, a posle propasti pregovora o koaliciji sa Liberalnim demokratama napustio je liderske pozicije, kako u vladi, tako i u stranci, što je na čelo partije dovelo Eda Milibanda.

Ciljevi koje Laburisti žele da ostvare ukoliko pobede na izborima su povećavanje minimalca do 2019. godine, sprečavanje povećanja cena struje do 2017. godine, garantovanje posla za mlađe od 25 godina koji su godinu dana nezaposleni, kao i za starije od 25 godina koji su dve godine bez zaposlenja.

Kao odgovor Torijevcima stigla je ideja o uvođenju besplatnog čuvanja školaraca zaposlenih roditelja od 8h do 16h, a zahteva se i da ne dođe do prebacivanja delova suvereniteta na EU ukoliko se ne održi referendum. Takođe, Laburisti žele da VB ponovo bude lider Evrope, kao i da se izlazak na biračka mesta dozvoli Britancima sa 16 i 17 godina života.

Ko će biti "i po" u dvoipopartijskom sistemu?

Najdžel Faradž i Nik Kleg (Getty Images)
Mogućnost Torijevcima da oforme vladu omogućile su Liberalne demokrate, pristankom na stvaranje koalicije. Partija Liberalnih demokrata je nastala 1988. godine, integracijom bivše Liberalne stranke i Socijaldemokratske stranke.

Iako se u početku nametnula kao partija centra, vlada Tonija Blera je partiju Liberalnih demokrata pozicionirala bliže levici, pošto je bila kritičar svih mera laburističkog premijera, a naročito rata u Iraku.

Kroz istoriju su Liberalne demokrate predstavljale treću partiju po snazi u tzv. dvoipopartijskom sistemu, a zasluge za uspon partije u najvećoj meri idu Pediju Ešdaunu, na ovim prostorima poznatom po obavljanju funkcije Visokog predstavnika EU za Bosnu i Hercegovinu.

Lider partije Nik Kleg je u kampanji predstavio ideje smanjivanja budžetskog troškova, povećavanje poreza za bogate i ulaganja više novca u obrazovanje. Takođe, Liberalne demokrate se zalažu za usvajanje pet novih zakona za zaštitu životne sredine, a jedinstveni ciljevi su ulaganje 3,5 milijardi funti za borbu protiv mentalnih bolesti, uvođenje obaveznog seksualnog obrazovanja u škole i ograničavanje privatnih donacija partijama na 10.000 funti.

Liberalne demokrate su za ostanak u Evropskoj uniji, a zatražili bi referendum ukoliko Evropska unija zatraži novac od Velike Britanije za servisiranje svojih potreba. Ideja slična laburističkoj je da mogućnost glasanja Britanci dobiju sa navršenih 16 godina života.

Prema određenim procenama, Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva preti da uruši dosadašnji dvoipopartijski sistem. Ankete su pokazale da je UKIP na svega nekoliko procenata zaostatka u odnosu na Liberalne demokrate, a iako ona sebe opisuje kao demokratsku i libertarijansku, u praksi je evroskeptična, desničarska i populistička partija.

Stvorena sa ciljem da VB potpuno napusti Evropsku uniju posle potpisivanja ugovora u Mastrihtu, UKIP je prvi značajniji uspeh doživela tek prošle godine, kada je kao jedina u stogodišnjoj istoriji uspela da pobedi Torijevce i Laburiste na evropskim izborima, osvojivši 24 od 73 britanskih mesta u Evropskom parlamentu.

Pristupanje evroskeptičnih članova Konzervativne partije uspeo je da od UKIP sredinom '90. godina stvori desničarsku partiju, zbog čega je njen osnivač Alan Sked odlučio da vrati člansku kartu.

Sa pauzom od jedne godine, od 2009. do 2010. lider partije je od 2006. Najdžel Feridž, koji želi da birače pridobije najavom brzog referenduma o članstvu u EU, žestokom kontrolom imigranata, povećanom potrošnjom iz budžeta za odbranu, pet godina čekanja za socijalne povlastice stranaca, ukidanje poreza na minimalac, odbacivanje direktiva iz EU o ekonomiji i najavi da bi za članove Vestminstera mogli u budućnosti da biraju samo stanovnici Engleske.

Ko pravi probleme?

Getty Images
Prošlogodišnji referendum o izlasku Škotske iz sastava Ujedinjenog Kraljevstva nije bio uspešan, ali je Nacionalna partija Škotske i dalje treća u VB po broju članova i podršci, iza Laburista i Konzervativaca.

Propast referenduma je značio kraj vladavine Aleksa Salmonda, na njegovo mesto je stigla Nikola Stardžon, koja na ovim izborima traži podršku za novi pokušaj osamostaljivanja Škotske, ovoga puta i u britanskom Parlamentu.

Separatističke namere ima i Šin Fein, pokret koja deluje kako u Severnoj, tako i u Republici Irskoj i zalaže se za irsko ujedinjavanje, ali je na izborima 2010. godine ta ideja ostala iza onih koje je proklamovala Demokratska unionistička partija.

Nastanak pokreta se povezuje sa Arturom Grifitom, koji je 1899. godine osnovao nacionalističi list Ujedinjeni Irci, a godinu dana kasnije i pokret, koji u početku nije bio politički i zagovarao je pasivni otpor prema svemu što se smatralo engleskim, uz zahtev za ponovno uvođenje irskog jezika u svakodnevni govor Iraca.

Šin Fejn je porastao gušenjem Uskršnjeg ustanka i Anglo-irskim ratom početkom 20. veka, a 1986. godine je prekinuo bojkot irskog parlamenta koji je trajao od 1922. godine. Problematičan je odnos Šin Fejna sa terorističkom organizacijom IRA, a pojedinič članovi ŠF su bili optuženi za članstvo u IRA.

Gde se lomi?

Getty Images
Prema prognozama Gardijana, ključ verovatno najneizvesnijih izbora ikada biće pet ključnih tačaka, Škotska, sever Engleske, jugozapad Engleske, London i istok Engleske.

Prema prognozama Gardijana, SNP bi mogao da osvoji čak 54 od 59 mesta u britanskom parlamentu koja pripadaju Škotskoj. Upravo bi borba u Škotskoj mogla da bude presudna u odnosu Torijevci – Laburisti, koji su osvojili ogromnu većinu na izborima pre 5 godina, a uspon SNP bi mogao značajno da ih oslabi.

Ključ škotskog nezadovoljstva Laburistima je uključivanje bivšeg premijera Gordona Brauna u “ne“ kampanju, pre održavanja referenduma o nezavisnosti Škotske.

Sa druge strane, Laburisti bi mogli da povrate svoje glasove na severu Engleske, svom tradicionalnom uporištu, gde su povećali svoju podršku u odnosu na izbore 2010. godine. Laburisti bi mogli da preuzmu glasove koji su nekada išli Liberalnim demokratama, a u tom regionu će se odvijati značajna borba između UKIP i Torijevaca, za drugo mesto.

Jugozapad Engleske će biti mesto sukoba Liberalnih demokrata i Torijevaca, gde prvopomenuti mogu da minimizuju svoje gubitke, dok bi Torijevci pobedom u tom delu Engleske mogli da odnesu i konačan trijumf. Ipak, Laburisti prikazuju značajne naznake rasta, tako da bi u tom delu mogli da “otkinu“ određen broj glasova Konzervativcima.

Mesto u kom se ekipa oko Dejvida Kamerona ne može nadati velikom uspehu je London, koji je naklonjen Laburistima, čija pobeda se gotovo već sada ne postavlja pod znak pitanja. To bi na prvi pogled moglo da se kaže i za istok Engleske, odnosno okolinu Londona, ali se tu kao značajan faktor pojavljuje UKIP.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

35 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: