Jermenija: Senka jedne reči nad milion duša

Info

Izvor: Slobodan Marièiæ

Petak, 24.04.2015.

10:00

Default images
Spomenik u znak seæanja na genocid nad Jermenima u Larnaki. Kipar je bio jedna od prvih država koja je prihvatila termin "genocid". Foto: Wikipedia, NeoCy

Znate, nikada nisam upoznao svog dedu, ni sa majčine ni sa očeve strane“, počinje za „Njujorker“ svoju priču Rafi Kačadourijan, Jermen. „Zato je tu ulogu dosta dobro igrao Nišan Tususian, farmaceut iz Kvinsa koji je pomogao mom ocu da imigrira u Njujork. Došao bi kod nas u kuću i ostajao danima, vodio mene i sestru u šetnje u kojima smo skupljali lišće i gledali ptice“.

Gospodin Nišan, kako su ga zvali, često je provodio popodneva čitajući Britaniku i bio je tih i nežan čovek, bez bilo kakvog dodira sa okrutnošću na bilo koji način.

Otac mi je jednom dao njegove memoare, otkucane na sedam strana na lošem engleskom. Tih sedam strana, koje sada leže zaboravljene na dnu kakve fioke, naslovljene su ’Beg od Turaka'“, ističe Kačadourijan.

Nišan u njima piše da je prodavnica njegovog oca zapaljena kada je rat izbio, poput stotina drugih prodavnica Jermena. Neki od njegovih rođaka su odmah napustili zemlju, ali su dve sestre i troje braće ostali. Jedan od njih, Hagop brzo je uhapšen i ubijen, Vahan je uhapšen zbog nošenja pištolja, dok je treći brat Dikran završio u zatvoru zbog članstva u političkoj partiji. Zbog toga, Nišan je bio jedini na očevoj sahrani.

„Rašid, novi gradonačelnik njegovog rodnog grada u saradnji sa lokalnim ogrankom Komiteta za Uniju i progres, partije koja je u to vreme kontrolisala Otomansko carstvo, formirao je 11 bataljona čiji su članovi bili najgori primerci lopova, ubica, dezertera i sličnih ljudi“, navodi Nišan.

Prema njegovim rečima kasnije je 11. bataljon postao poznat kao 'Koljački bataljon'

„Kada je naša majka tokom deportacije došla da nas ludački izljubi poslednji put bila je samo u belom donjem vešu, nije bilo nakita, zlata ni skupe odeće. Nismo bili svesni šta se dešava, bili smo samo deca...“, piše gospodin Nišan.
Mapa lokacija izvršenih masakra i deportacija Jermena. Foto: Wikipedia, Hayk
Krajem 19. veka u Otomanskom carstvu živelo je 2,5 miliona Jermena i Rusija ih je ohrabrivala u njihovim zahtevima za autonomijom jer je želela da oslabi snagu Porte.

Sa druge strane, otomanska vlada je kod Kurda podsticala anti-jermenska osećanja pa su zbog toga, kao i zbog podizanja poreza, Jermeni podigli ustanak. Kurdske paravojne snage i vojska Otomanskog carstva su te 1894. godine pobile na hiljade Jermena i spalile mnoga sela. Procenjuje se da je tada ubijeno između 100.000 i 300.000 Jermena.

Pokret "Mladi Turci" došao je 1908. godine na vlast i pokrenuo čitav niz mera protv Jermena. Taj pokret je sebe nazivao Komitet za zajedništvo i progres (CUP), a Turska propaganda je u to vreme prikazala je Jermene kao sabotere i prorusku “petu kolonu”.

Godinu dana kasnije u Adana masakru ubijeno je između 10.000 i 30.000 Jermena.

Pročitajte još: Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik uputio je pre nekoliko parlamentu RS tekst Deklaracije o priznavanju genocida nad Jermenima. Osim toga, Dodik pre dva dana krenuo za Jerevan, ali je morao da se vrati u Banjaluku, pošto u Bugarskoj nije mogao da čeka dozvolu za prelet preko Turske. Prema njegovim rečima, na tu zabranu leta uticale su "neke nove okolnosti", dok je Ministarstvo spoljnih poslova Turske saopštilo je da Ankara nije zabranila Dodikov let preko teritorije Turske.

Onda je došao „Veliki rat“ u koji su Rusija i Turska ušle kao neprijatelji. U decembru 1914. ministar rata Enver Paša došao je na genijalnu ideju da na zimu preko Kavkaza udari na Rusiju kako bi ponovo osvioji teritorije izgubljene nakon rata 1877. godine. Turska vojska je doživela težak poraz u tom pohodu, a Paša je kao krivce za to proglasio Jermene jer su, kako je naveo, svi iz te oblasti stali uz Rusiju.

Zbog toga je u februaru te godine naredio da se svi jermenski vojnici u vojci Otomanskog carstva demobiliziju i priključe bataljonu rada iz straha „da ne počnu još više da sarađuju sa Rusima“. Iako su neko vreme korišćeni za rad, velika većina tih vojnika je na kraju likvidirana.

Nakon toga, u aprilu Dževdet Bej, komadant vilajeta Van i brat Envera Paše, zatražio je od grada Vana da pošalje 6.000 jermenskih vojnika da se bore na strani Otomanskog carstva. Jermeni su smatrali da je to zamka i ponudili 500 vojnika i novac za ostale, što je Bej smatrao kao početak pobune. On je na kraju bio odgovoran za velike zločine i masakre počinjene u Vanu kao odmazde.

Većinu ubistava izvršila su kurdska plamena, a osim toga, veliki deo ljudi umro je od gladi li žeđi na „marševima smrti“ kroz pustinje Sirije i Mesopotamije u kojima su odmah likvidirani bi samo na trenutak posustajali.

Umirali su od bolesti, gladi ili od metka.

„Putevi, kao i sama reka Eufrat, prepuni su leševa, a oni koji su preživeli osuđeni su na sigurnu smrt. To je plan da se istrebi čitav Jermenski narod“, pisao je tada „Njujork Tajms“.

Sjedinjene Države, koje su u to vreme i dalje bile neutralne (u rat su ušle tek 1917. godine) osudile su taj “zločin protiv čovečnosti”, što je bio prvi put da je korišćen taj sada, nažalost, veoma poznat izraz.

Osim toga, 25 koncentracionih logora je formirano za one koji bi ipak preživeli teške marševe kroz pustinju, dok je, pritom, Otomansko carstvo donelo zakon po kojem može da prisvoji svu napuštenu imovinu Jermena.

Prema navodima preživelih, vojnici Otomanskog carstva i pripadnici kurdskih paramilitaraca su Jermene spaljivali, bacali ih u more i davili, a postoje i podaci o korišćenim otrovima i gasovima, kao i o medicinskim eksprimentima.

Zbog čega se onda, pored svega toga, baš 24. april obeležava kao dan kada je izvršen masakr?
Deportacija Jermena: Foto: Wikipedia, EtienneDolet
U noći između 23. i 24. aprila 1915. godine, na Crvenu nedelju, kako su je Jermeni nazvali, otomanska vlada okupila je i zatvorila oko 250 jermenskih intelektualaca i lidera u Konstantinopolju. Oni su kasnije prebačeni u dva centra u Ankari gde je većina likvidirana.

Prvi svetski rat se završio tako kako se završio, a u vlasništvu Jermenije ostao je samo mali deo njihove stare teritorije. Turska (zapadna) Jermenija nestala je sa svih mapa.

Nekoliko desetina visokih zvaničnika Otomanskog carstva izašlo je pred sud 1919. i 1920. godine zbog počinjenih zločina. Lokalni gradonačelnik Mehmed Kemal, proglašen je krivim i obešen zbog masovnih ubistava Jermena u centralnoj oblasti Anadolije Jozgatu, dok su najviši zvaničnici pokreta Mladi Turci, “Tri Paše”, tada već pobegli u inostranstvo. Oni su osuđeni su na smrt u odsustvu.

Iako tačan broj nije nikada utvrđen veruje se da je između milion i milion i po Jermena ubijeno do 1922. godine u, kako se navodi, prvom genocidu u 20. veku.

Sa druge strane turski istoričari govore o „nekoliko stotina hiljada ubijenih koji su stradali u građanskom ratu u kojem je bilo žrtava na obe strane“. Turska vlada nikada nije priznala termin „genocid“.

Oni priznaju da su se tokom Prvog svetskog rata desila ubistva, ali negiraju da su Jermeni sistematično ubijani i naglašavaju njihove veze sa Rusijom, kao i napade Jermena na muslimane. Broj ubijenih koji navode je oko 300.000, naglašavajući da je u ratnim sukobima takođe ubijeno i mnogo muslimana.

Međutim, kako ističe Međunarodno udruženje stručnjaka koji pručavaju genocide (IAGS), broj mrtvih prelazi milion.

U pismu poslatom turskom premijeru Redžepu Tajipu Erdoganu 2005. godine IAGS navodi da “samo žele da napomenu da nisu samo Jermeni ti koji priznaju genocid, već da je to i preovlađujući stav i među ljudima koji se bave proučavanjem genocida”.

Pročitajte još: Jermenska crkva kanonizovala je milion i po Jermena stradalih tokom, kako navode, genocida Otomanskog carstva na početku 20. veka.

Inače, Rafael Lemkin, poljski advokat koji je skovao termin “genocid” 1943. godine naveo je zločine protiv Jermena pored nacističkih zločina nad Jevrejima kao primere tokom svojih istraživanja.

Član dva UN konvencije o genocidima iz decembra 1948. godine opisuje genocid kao izvršenje dela sa ciljem namernog potpunog ili delimičnog uništavanja nacionalnih etničkih, rasnih ili religijskih grupa. Za razliku od etničkog čišćenja gde je cilj da se teritorija “očisti” od određene grupe ljudi kod genocida je cilj fizičko istrebljenje.

Mnogi istoričari veruju da jeste bilo te namere i sistematičnog ubijanja, ali tu su i oni koji se trude da to pobiju.

Među drugom grupom je profesor i istoričar sa Univerziteta Prinston, Bernard Luis, koji je 2002. godine naveo da je ono što se desilo Jermenima rezultat masovne jermenske pobune protiv Turaka koja je počela još pre nego što je izbio rat.

„Veliki broj Jermena, uključujući i članove oružanih snaga, prešlo je granicu i pridružilo se ruskim snagama u invaziji Turske. Jermenske snage su zapravo zauzele grad Van i držale ga neko vreme sa namerom da ga predaju tadašnjim okupatorima Turske. Osim toga, gerilske borbe bile su širom Anatolije“, ističe Luis.

Prema njegovim rečima, postoje jasni dokazi o odluci turske vlade da deportuju jermensku populaciju iz osetljivih oblasti, što se odnosilo na čitavu Anadoliju, ali ne postoje dokazi o odluci da se počini maskr.

„Masakre su izvršile kurdske paramilitarne snage kao odgovor za sve što su oni preživeli u brojnim slučajevima. Ukoliko napravimo paralelu sa holokaustom u Nemačkoj, kao što se to često čini, moraćemo da pretpostavimo onda da su i Jevreji u Nemačkoj bili umešani u pobunu protiv države, sarađujući sa saveznicima protiv Nemaca“, ističe stručnjak za istoriju islama i odnose islama sa zapadom, navodeći da je povlačenje te paralele apsurdno.
Cicenakaberd, zvanièni spomenik u Jermeniji žrtvama genocida. Foto: Wikipedia, Magnus Manske
Jermenija međutim tvrdi da su događaji tokom masovnih ubistava bili planirani i da se mogu samo nazvati genocidom, a taj stav su 1985. i 1986. zauzele i Ujedinjene nacije, da bi ubistva Jermena kao genocid godinu dana kasnije priznao i Evropski parlament.

Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan izjavio je da će Turska zanemariti glasanje Evropskog parlamenta o masovnom ubistvu Jermena 1915.

Kako se navodi, problem u zahtevu Jermena da Turska prihvati genocid je što se Konvencija UN o genocidima iz 1948. godine ne može primenjivati retroaktivno.

Do sada je 23 država priznalo ubistva Jermena kao genocid, među kojima su najvažnije Rusija i Francuska, koja je čak 2006. godine donela i zakon prema kojem je negiranje genocida nad Jermenima postalo nezakonito.

Pročitajte još: Izjava šest austrijskih parlamentarnih stranaka u kojoj se osuđuje genocid nad Jermenima izazvala je tešku diplomatsku krizu između Beča i Ankare.

SAD su tokom boravka Ronalda Regana u Beloj kući prihvatile termin genocid ali su ga povukle nakon besa Turske, njihovog saveznika u NATO. Zbog toga, kako ističe “Gardijan”, Barak Obama koristi izraz Meds Yegher – što je Jermenski naziv za “veliku nesreću”, sličan jevrejskom shoah za holokaust.

Oni, kao i Velika Britanija i Izrael, ističu da tamo jeste bilo ubistava i velikih zločina, ali ne žele baš da upotrebe reč “genocid”. Uostalom, turski premijer Erdogan nedavno je naveo da mu je drago što Barak Obama nije upotrebio tu spornu reč, kao i da je za Tursku jasno da su SAD protiv priznavanja genocida.

Osim toga, postoje i neke države koje su na pola puta do priznavanja, a jasno negiranje je retko osim u slučaju Turske i Azerbejdžana.

Pored pitanja “Jermenskog genocida” u odnosima Turske i Jermenije postoji još jedan problem. Turska je 1993. godine zatvorila granicu između te dve države zbog nerešenog sukoba u Nagorno-Karakhu, azerbejdžanskoj regiji sa većinski jermenskom manjinom.

Jermenija je i pored toga pokušala da poboljša odnose i postigne pomirenje bez postavljanja uslova, čak i po pitanju genocida, ali nacrt sporazuma iz 2009. godine nikada nije ratifikovan upravo zbog te sporne oblasti u Azerbejždanu. Tako su se dva problema pomešala i rezultat je blokada odnosa.

Početkom 2005. godine jermensko pitanje ponovo je aktuelizovao turski nobelovac Orhan Pamuk koji je u jednom turskom njuz magazinu rekao da je Tuska odgovorna za genocid nad Jermenima. Pamuk je zbog svojih izjava optužen za uvredu turskog imena i turske vojske i izveden je na sud. Oslobođen je svih optužbi.

Nakon toga, početkom 2007. godine u Istanbulu ubijen je novinar Hrant Dink urednik jermenskog lista „Agos“ koji je javno istupao protiv negiranja genocida, ali i protiv nekih nastojanja jermenske dijaspore da isti iskoristi u političke svrhe.

Njemu je više puta suđeno na osnovu istog zakona po kome je suđeno i Pamuku, a često se nalazio na meti pretnji turskih nacionalista. Ubio ga je šesnaestogodišnji turski nacionalista, a ceo slučaj je duboko uzburkao tursku javnost i ponovo aktualizovao priču oko genocida. Ubica, Ogun Samast, osuđen je na skoro 23 godine zatvora zbog ubistva Dinka.

Strasti je ponovo uzbrukrao papa Franja koji je ubistva Jermena nazvao “prvim genocidom u 20. veku”, nakon čega je Turska povukla svog ambasadora iz Vatikana.

Papa je predvideo zločine počinjene nad Turcima i muslimanima tokom Prvog svetskog rata i samo je naglasio patnje hrišćana, naročito jermenskog naroda, istakli su tada iz Ministarstva inostranih poslova Turske.

Pročitajte još: Generalni sekretar UN Ban Ki Mun ističe da je ono što se Jermenima desilo pre 100 godina za vreme Osmanskog carstva užasan zločin, ali i da ne podržava Papu Franju u njegovoj izjavi.

Promene odnosa prema Jermenskom pitanju nisu tako retke u Turskoj poslednjih godina. Tako, na primer, liberalni intelektualci ispituju zvaničan stav države i priznaju genocid. Pojavile su se i mnoge knjige koje se bave tim pitanjem, knjige koje pritom studenti uče na univerzitetima.

Ceremonije pomirenja održane su u bivšim jermenskim oblastima sa Kurdima, čiji su preci ubijali svoje hrišćanske susede, postoji i rastuće priznanje postojanja nekoliko hiljada “islamizovanih” jermena, potomaka preživelih, a obnovljene su i neke Jermenske crkve.

Sve to u Turskoj da, ali upotreba reči „genocid“ – ne.

Što se Srbije tiče, postoji inicijativa da u skupštinsku proceduru uđe rezolucija o genocidu nad Jermenima.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

12 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: