"Kraj istorije" će doneti Evropa, a ne Amerika

Mada je "kraj istorije" stoga bio u suštini argument koji se tiče modernizacije, neki su ljudi moju tezu o kraju istorije povezali sa spoljnom politikom predsednika Džordža V. Buša i strateškom hegemonijom Amerike. Ali svako ko misli da su moje ideje intelektualni temelj politike Bušove administracije nije obraćao pažnju na ono što sam govorio o demokratiji i razvoju nakon 1992.

Info

Izvor: Frensis Fukujama

Ponedeljak, 09.04.2007.

12:40

Default images

Pre 15 godina u mojoj knjizi Kraj istorije i poslednji čovek tvrdio sam da ako neko društvo želi da bude moderno nema alternative tržišnoj ekonomiji i demokratskom političkom sistemu. Naravno, nisu svi želeli da budu savremeni, i nisu svi mogli da ustanove institucije i programe neophodne da omoguće funkcionisanje demokratije i kapitalizma, ali nijedan alternativni sistem ne bi mogao da požnje bolje rezultate.
Mada je "kraj istorije" stoga bio u suštini argument koji se tiče modernizacije, neki su ljudi moju tezu o kraju istorije povezali sa spoljnom politikom predsednika Džordža V. Buša i strateškom hegemonijom Amerike. Ali svako ko misli da su moje ideje intelektualni temelj politike Bušove administracije nije obraćao pažnju na ono što sam govorio o demokratiji i razvoju nakon 1992.

Predsednik Buš je intervenciju u Iraku na početku opravdavao Sadamovim programima za razvoj oružja za masovno uništavanje, navodnim vezama režima s Al Kaidom, kao i povredama ljudskih prava u Iraku i nedostatkom demokratije. Pošto su se prva dva opravdanja urušila zajedno s invazijom 2003, administracija je sve više naglašavala važnost demokratije, i u Iraku, i na Bliskom istoku u širem smislu, kao razlog za ono što čini.

Buš je tvrdio da je težnja za slobodom i demokratijom univerzalna, da nije vezana za određene kulture i da će Amerika biti posvećena podršci demokratskim pokretima "s konačnim ciljem okončanja tiranije u našem svetu". Pristalice rata smatrale su da su njihova gledišta bila potvrđena mastilom obeleženim prstima iračkih birača koji su u redovima čekali da glasaju na različitim izborima održanim između januara i decembra 2005, u "revoluciji kedrova" u Libanu i na predsedničkim i parlamentarnim izborima u Avganistanu.

Mada su ovi događaji bili inspirativni i pružali neku nadu, put prema liberalnoj demokratiji na Bliskom istoku u bliskoj ili doglednoj budućnosti verovatno će biti izuzetno razočaravajući, a napori Bušove administracije da na toj osnovi izgradi regionalnu politiku idu prema strašnom neuspehu.

Želja da se živi u modernom društvu i u slobodi od tiranije sigurno jeste univerzalna, ili gotovo da je tako. To se pokazuje i u naporima miliona ljudi svake godine da iz sveta u razvoju pređu u razvijeni svet, gde se nadaju da će naći političku stabilnost, priliku za posao, zdravstvenu negu i obrazovanje koji im nedostaju kod kuće.

Ali to je drugačije od kazivanja da postoji univerzalna želja da se živi u liberalnom društvu - to jest, političkom poretku koji karakteriše sfera individualnih prava i vladavina zakona. Želja da se živi u liberalnoj demokratiji, u stvari, jeste nešto što se stiče vremenom, često kao sporedni proizvod uspešne modernizacije.

Osim toga, želja da se živi u modernoj liberalnoj demokatiji ne pretvara se neizbežno i u mogućnost da se to stvarno učini. Izgleda da je Bušova administracija u svom prilazu postsadamovskom Iraku pretpostavila da su i demokratija i tržišna ekonomija difolt uslovi kojima se društva okreću nakon što se ukloni represivna tiranija, a ne niz kompleksnih, međuzavisnih institucija koje treba brižljivo graditi tokom vremena.

Mnogo pre nego što imate liberalnu demokratiju, morate imati državu koja funkcioniše (nešto što nikad nije nestalo u Nemačkoj ili Japanu nakon što su oni bili poraženi u Drugom svetskom ratu). To je nešto što se ne može uzeti zdravo za gotovo u zemljama kao što je Irak. Kraj istorije nikad nije bio određeno povezan za specifični američki model društvene ili političke organizacije. Sledeći Aleksandra Koževa, rusko-francuskog filozofa koji je inspirisao moje prvobitne argumente, verujem da Evropska unija preciznije odražava ono na šta će svet ličiti na kraju istorije nego savremene Sjedinjene Države. Pokušaj EU da prenese suverenitet i tradicionalnu politiku moći uspostavljanjem jedne transnacionalne vladavine zakona mnogo više je u skladu s "postistorijskim" svetom nego produženo verovanje Amerikanaca u Boga, nacionalni suverenitet i svoju vojsku.
Konačno, nikada nisam povezivao globalnu pojavu demokratije za američko posredovanje, a naročito ne za sprovođenje američke vojne sile. Demokratske tranzicije treba da izvedu društva koja žele demokratiju, a pošto to zahteva institucije, to je obično veoma dugačak i rastegljiv proces.

Spolje sile kao što su SAD često mogu pomoći u ovom procesu primerom koji postavljaju kao politički i ekonomski uspešna društva. One takođe mogu pružiti finansijsku pomoć, savete, tehničku pomoć i - da! - povremeno vojnu silu da bi pomogle taj proces. Ali prisilna promena režima nikad nije bila ključ za demokratsku tranziciju.

Autor je dekan Škole za više međunarodne studije na Univerzitetu Džons Hopkins i predsednik grupacije Ameriken interest
Copyright: Project Syndicate / The American Interest Danas ima pravo ekskluzivnog objavljivanja u Srbiji

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Svet

16.700 vojnika raspoređeno: Počelo je...

Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.

12:24

22.4.2024.

1 d

Podeli: