Ustaše ostaše

Info

Izvor: Boris Rašeta

Nedelja, 05.09.2004.

15:55

Default images

Nekakav dobrohotan zapadnjački turist koji je u ove vruće kolovoske dane došao u posjet Hrvatskoj, imao bi - baci li slučajno oko na unutrašnjopolitičke vijesti iz Lijepe naše - dobar razlog da sažalijeva predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa. Dok se, naime, jadni turist bori tek s podivljalim Celzijima i lokalnim turističkim prevarantima koji ga tretiraju kao statističku jedinicu za iscjeđivanje eura, prvi hrvatski parlamentarac, mnije naš zapadnjak, vodi pravi križarski rat protiv povampirenog nacizma! Dok se on, blažen, natjeruje s ježincima i morskim algama, čelni čovjek Sabora nastupa protiv cijele legije naci-akademika koji žele rehabilitaciju ustaškog doglavnika Mile Budaka!

Ode li s površnim dojmom - a ni u jednom bedekeru kroz Hrvatsku neće naći popratnih pojašnjenja o dubljim uzrocima Šeksovih nevolja - naš će se turist u svoju domovinu vratiti s takvom idejnom konfuzijom koju će teško raspetljati do narednog feragosta. U toj hrvatskoj čorbi, Šeks i njegova stranka ostat će zabilježeni kao jedna demokratska mirođija... Mi, koji u Hrvatskoj nažalost živimo između dva feragosta, pa i dulje, znamo međutim da se Vladimir Šeks - “boreći” se protiv spomen-ploče Mili Budaku - uistinu bori protiv zakonitog djeteta vlastite stranke: porod od tmine iz Svetog Roka samo je zakasnjeli izraz sustavne nacifikacije Hrvatske do koje nije došlo slučajno. Svaka, pa i najpovršnija inventura emanacija ustaštva, nacizma ili NDH-nostalgije u minulom desetljeću, pokazat će da su, sve to vrijeme, uz stanovite oscilacije u intenzitetu ali isti smjer kretanja, brojni hadezeovi putokazi vodili prema Svetom Roku, pa bi bilo pravo čudo da je ovo pitoreskno ličko mjestašce ostalo bez svoje spomen-ploče. S kojom sada HDZ ne zna što će.

Prva babica ustašizacije

Ukoliko bi Franju Tuđmana bilo pretjerano označiti rodonačelnikom ustaške rekonkviste u Hrvatskoj, ne bi ga bilo netočno označiti prvom babicom ovog procesa. Tuđman je već u svom programatskom spisu “Bespuća”, izdanom još 1989., u poglavlju “Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe” sasvim eksplicitno iznio ideju po kojoj “genocid može biti koristan” - ako dovodi do čistije etničke slike pojedinih pograničnih područja. Već na Prvom općem saboru HDZ-a Tuđman je, pak, iznio ocjenu po kojoj Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo kvislinška tvorevina, već i izraz povijesne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom.

U TV-nastupu u emisiji Luke Mitrovića, također prije preuzimanja vlasti, Tuđman je pokazao zemljopisnu kartu i - ruke usmjerene prema BiH - najavio neodređene kondicionalne korekcije granica na Balkanu. U intermezzu, pak, na jednom predizbornom skupu u Dubravi, Tuđman se proslavlja izjavom kako je “sretan jer mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Doda li se tome doslovno prepisivanje ideje Maksa Luburića o pomirenju sinova hrvatskih ustaša i hrvatskih partizana, jasno je da je već prije izbijanja rata bio trasiran širok put za grandiozni povratak Nezavisne Države Hrvatske. Njegovu ideju o “pojednostavljivanju” etničkih karata kao ideologiju uobličio je Ivan Aralica, današnji Budakov advokat, koji je pod novom egidom “humana razmjena stanovništva” samo prodao staru Budakovu parolu “Bjež'te psine preko Drine” uz dodatak da je u Araličinoj verziji formula na isti način kačila i bosanske Hrvate.

Stara je država uskrsnula već i preko prvih insignija nove Republike Hrvatske: zastava RH imala je, u svojoj prvoj varijanti koja je važila kraće vrijeme, grb s bijelim početnim poljem. Zbog preočite podudarnosti za zastavom NDH - no tek nakon negativnih reakcija iz svijeta - taj je grb, nakon određenog vremena, zamijenjen. No, paralelno s tim, u svim hrvatskim gradovima započelo je brisanje naziva ulica i trgova koji su svoja imena dobili po likovima ili institucijama iz razdoblja Narodnooslobodilačke borbe.

Uklanjanje spomenika

Tek nešto kasnije - uglavnom tijekom 1991. i 1992. godine - na razne načine, eksplozivom ili uklanjanjem, s lica zemlje nestaje čak 2966 spomenika NOB-a. Među njima, uklonjena su i djela vodećih hrvatskih kipara Vanje Radauša, Antuna Augustinčića i Vojina Bakića. Danas se - ako je suditi po primjerima Mile Budaka i Jure Francetića - pravna država ne zna nositi s tim problemom, no još 1994. nepoželjni su spomenici uklanjani u skladu s propisima, temeljem dekreta, poput onoga kojega je u rujnu te godine općinskim načelnicima u Dalmaciji odaslao župan Kruno Peronja.

U dekretu doslovce stoji ovo: “Pošto dobijete potrebito stručno mišljenje, temeljem istog na sjednici Vašeg poglavarstva donesite odgovarajuće odluke o skidanju spomen-ploča i obilježja s javnih mjesta, te sukladno dobijenom stručnom mišljenju, njihovom sklanjanju u odgovarajuće prostore radi svjedočenja o vremenu koje je, na sreću, iza nas. Poglavarstva za tu namjenu trebaju osigurati sredstva za pokriće troškova skidanja i sklanjanja u namijenjene prostore, te odrediti poduzeće, radnju ili djelatnika koje će za te poslove biti ovlašteno te ih obaviti najkasnije do 31. listopada 1994.”

Sličnim dekretom u Zagrebu se, odmah po uspostavi nove vlasti, uklanja Trg žrtava fašizma koji postaje Trg hrvatskih velikana. Mile Budak, međutim, dobiva svoju ulicu: najprije u Splitu, a potom - naročito nakon Oluje - i u dvadesetak hrvatskih gradova i gradića. Budakovo ime dobiva i jedan dječji vrtić, a “ljudina iz Svetog Roka” vraća se i u lektiru, bez spominjanja njegove ustaške prošlosti. U nekim udžbenicima Budak i danas kotira tek kao pisac...

Oživljavanje ideologije

Prvih par godina državne samostalnosti - neposredno pred izbijanje rata i za njegova trajanja - ideologija NDH oživljava na svim frontovima. Dr. Šime Đodan, vodeći Tuđmanov ideolog etnogeneze i rasnih razlika, na Sinjskoj alci daje “znanstveno” uporište nastupajućeg šovinizma, tvrdnjom kako Srbi “imaju manje mozgove i šiljate glave”; par godina kasnije, na istoj smotri folklora, Tuđmanov “najbolji ministar” Gojko Šušak - koji je jednom izraelskom listu dao ocjenu kako su “ustaše bili good boys” - pozdravlja okupljene visoko uzdignutom desnicom; predstojnik Tuđmanova ureda dr. Ivica Kostović, ministar znanosti i tehnologije, najavljuje osnivanje neurološkog instituta u kojemu će "proučavati zločinačke srpske mozgove”. Paralelno s ovim procesima, traje borba niza visokih dužnosnika Tuđmanova režima za rehabilitaciju Nezavisne Države Hrvatske.

Možda najozbiljniji korak u tom pravcu učinio je dr. Nedjeljko Mihanović, u jednom mandatu predsjednik Sabora, koji je konstatirao kako je NDH “imala stanovitih devijacija, ali je sve ostalo bilo u redu”. Isti gospodin Jasenovac je doživio kao mjesto koje “nije bilo lječilište, ali ni mučionica” što je potkrijepio otkrićem kako su logoraši u okviru dramske sekcije na scenu postavili Tijardovićevu “Malu Floramye”. Vice Vukojević, danas već pomalo zaboravljeni lik iz Ustavnog suda, vodi tih godina bitku za korijenski pravopis - ideju podržava i Nedjeljko Mihanović - kojega bi nepridržavanje vodilo ravno u ustanove koje nisu “lječilišta ali ni mučionice”. Vukojević, tako, u svibnju 1995. predlaže da se “zatvorom do 6 mjeseci kazni za kazneno djelo odgovorna osoba u krugovalnoj ili dalekovidničkoj postaji u kojoj se rabi nehrvatski ‘međunarodno-hrvatski’ jezik”. Vukojević, usto, predlaže i osnivanje Državnog ureda za hrvatski jezik, koji bi nadgledao upotrebu jezika u “tisku, kazalištima, slikokazima, krugovalnim i dalekovidničkim postajama”. Dr. Ivica Kramarić, savjetnik u Ministarstvu pravosuđa, predlaže pak za upotrebu više od pet srpskih riječi u jednom autorskom arku, zatvorsku kaznu od tri mjeseca do tri godine!

Tu bi kaznu - da je zakon usvojen - možda pobrao i sam dr. Franjo Tuđman, kojemu su se unatoč očitih puritanskih zamisli, srbizmi omicali razmjerno često. Isto je Tuđman, međutim, samo godinu dana ranije kao službeni naziv valute uveo pojam “kuna”, koji se u Hrvatskoj koristio jedino u Pavelićevo vrijeme. Tuđman je, s očitom namjerom da bude sličan prethodniku, u vojski uveo i stare vojne činove, koji su doduše uporište imali i u tradiciji Austro-Ugarske ali su ipak ostali zapamćeni po NDH.

Doslovce cijela vojna hijerarhija prepisana je iz oružanih snaga NDH; jedna bojna u Splitu dobiva naziv “Vitez Rafael Boban”, jedna se kočoperi imenom krilnika Jure Francetića, dok cijeli niz vojnih i paravojnih postrojbi navlači crnu uniformu. Kako je endehazijska euforija trajala cijelo vrijeme, Tuđman - unatoč protivljenju dijela javnosti - 1997. mijenja i Ustav kako bi Saboru dao novi (stari, endehazijski) naziv: Hrvatski državni Sabor.

Crkve u dva najveća hrvatska grada - Zagrebu i Splitu - svake su godine, koncem prosinca, priređivale mise zadušnice za Antu Pavelića; dva svećenika - don Luka Prcela i pater Vjekoslav Lasić - na blagdan Nevine dječice, Poglavniku su s ove čemerne zemlje molila skrušene molitve za dušu pravedničku...

NDH u vojsci

Na ovome svijetu, pak, njegovi su portreti krasili niz službenih ureda u različitim tijelima javne vlasti, naročito u vojarnama. Tisak tvrdi da je jedan takav portret krasio i ured današnjeg šefa Uskoka Želimira Žganjera. Politička uprava Ministarstva obrane RH, ravnana rukom Ivana Tolja, propalog studenta jugoslavistike i kasnijeg generala, u udžbeniku “Domovinski odgoj”, kao uzore hrvatskim ratnicima navela je pukovnike Juru Francetića i Rafaela Bobana, te tabornika Petra Rajkovca koji je “punih 37 dana, od 19. travnja do 25. svibnja 1945. zapovijedao obranom Odžaka i 24 okolna sela i zaseoka na ušću Bosne u Savu, 10 dana nakon što je rat svugdje u Evropi prestao”. Kraće ili dulje vrijeme nakon proglašenja državne neovisnosti, u Hrvatsku se, pak, vraćaju članovi Pavelićeve obitelji - što samo po sebi nije problematično, no Poglavnikova kći Višnja i zet Srećko Pšeničnik nadaleko i naširoko daju izjave u kojima endehaziju opisuju kao neku vrst raja na zemlji.

Istodobno, visoki ustaški dužnosnik Ivo Rojnica - provoditelj etničkog čišćenja Židova u Dubrovniku, od Tuđmana biva odlikovan ordenom kneza Branimira, a tek zbog glasne međunarodne reakcije ne uspijeva postati počasni ambasador Hrvatske u Argentini. Nabrojiti sve dužnosnike HDZ-a i ostalih stranaka koji su ostrašćeno dokazivali kako NDH nije bila fašistička, zločinačka ili kvislinška tvorevina, bilo bi pak na ovako malom prostoru posve neizvedivo. Tiskovine poput Hrvatskog vjesnika, ST-a ili Ultimatuma, također. Kult Nezavisne Države Hrvatske održava se i u pop kulturi, pa se - od niza guslara do Marka Perkovića Thompsona ili Jakova Sedlara, ta država veliča i u različitim kulturnim proizvodima, čiji je zadnji izraz apel dijela hrvatskih javnih radnika, koji Milu Budaka prikazuju kao žrtvu montiranog procesa i, u prvom redu, kvalitetnog pisca.

Grijeh nečinjenja

Vlada Ivice Račana u minule četiri godine nije, za razliku od bivših ekipa, stimulirala ovu vrstu ludila, ali je svakako odgovorna za grijeh nečinjenja. Jesu li u tom postupili politički oportuno ili ne, procijenit će glasači. Tako je sada obračun s nacističkim naslijeđem u Hrvata ostao na Vladimiru Šeksu, što je samo po sebi jedan od ozbiljnijih povijesnih paradoksa kojima ova zemlja inače nije deficitarna.

NIKOLA VISKOVIĆ, SVEUČILIŠNI PROFESOR

TOLERIRANJE NACIZMA

 Tuđmanova vlast od početka je imala ambivalentan odnos prema naslijeđu ustaštva i NDH?

- Rekao bih da se radilo o otvorenom koketiranju: isticanjem ustašoidnih elemenata htjelo se držati u pogonu ekstremiste u Hrvatskoj i izvan nje, uz istodobno pridržavanje svih prava na korpus Hrvata-antifašista, pod parolama o jedinstvu i pomirbi. Ekstremni Hrvati nisu, naravno, bili isključivo u Hercegovini, već je u značajnoj mjeri bila riječ i o dijaspori koja je HDZ-u dala golem novac. Ti su ljudi i kao borci odigrali veliku ulogu u minulom ratu, oni su sačinjavali udarne jedinice i bili spremni na svakovrsna žrtvovanja, ali i na najrazličitije grozote. Oni su obavili svoj ratni posao i sada više nisu nikome potrebni. Zato je taj drugi dio danas razočaran, odnosno zbunjen, zaokretima Ive Sanadera kojemu ti borci više jednostavno ne trebaju.

- Simbolička nazočnost endehazije bila je evidentna na svakom koraku?

- Najgore od svega je to što je vlast tolerirala zločine koji su, prema srpskom stanovništvu, rađeni po sličnom mehanizmu, s manje-više istim parolama i pod sličnim simbolima kao u Drugom svjetskom ratu. Kao što se tolerirao zločin, tako se tolerirala i simbolika. Tek danas, nakon deset godina, javnost počinje uviđati da su se na ovom prostoru dogodili neki zločini, no ova simbolička upotreba ustaštva - što je jedinstven primjer u evropskoj politici u zadnjih pedeset godina - i dalje se ignorira. Vi u modernoj Evropi nemate primjera da službena politika tako nonšalantno trpi, ne fašističke, nego nacističke ideje!

- Zašto govorite o nacizmu a ne fašizmu?

- Zato što je ustaški pokret samo u ranoj fazi bio pod utjecajem talijanskog fašizma, da bi vrlo brzo pao pod utjecaj nacista. To se, između ostalog, vidi upravo po ulozi Mile Budaka koji je potpisivao rasne zakone onda kada to u Evropi još nitko nije radio. U muzeju Wansee u Berlinu, gdje je 1942. godine održana čuvena nacistička konferencija na kojoj je dogovoreno tzv. “konačno rješenje židovskog pitanja” i danas pod staklom možete vidjeti ključni izvještaj u kojemu se obrazlaže što u Evropi treba napraviti sa Židovima, a kao primjer se uzimaju jedine dvije zemlje u Evropi koje su to pitanje “riješile”, i u njima više nije potrebno ulagati dodatne napore. Te dvije države su Hrvatska i Slovačka. Talijanski fašisti - primjerice - počinju progon Židova tek 1943. godine nakon naredbe iz Berlina, a ne sua sponte. Prema tome, nije točno da tu neki “notorni neznalice” i “politički mrzitelji” objeđuju nevina Budaka, izvršitelja tuđih naloga, kako stoji u apelu ovih akademika. Naprotiv, činjenica je da nigdje u Evropi 1941. godine nije bilo naloga za istrebljenjem Židova: Pavelić i Budak to su izveli na svoju ruku, vođeni željom da se dodvore Hitleru, vjerojatno zato da bi kasnije od toga priskrbili stanovite političke koristi za NDH.

- Budak je - kažu potpisani štovatelji njegova lika i djela - štoviše spašavao pojedine Židove?

- Dovoljno je pročitati memoare Viktora Klemperera, da biste vidjeli da je značajan broj nacista, iz privatnih razloga, zaštitio svoje susjede Židove. No, progon Židova bio je načelan i sustavan, rasni a ne individualni progon: neki pojedinci su se uvijek mogli izvući, ali politika ih je htjela uništiti kao skupinu. Zato je taj argument bespredmetan: navodno je i Pavelić spasio pojedine Židove, ali je kreirao sustav koji je uništio većinu. Nije, naravno, stvar u tome da naši akademici to ne znaju, to nije stvar neznanja, nego uvjerenja. No, da Crkva u tome oportunira - to je jednostavno neshvatljivo.

ZORAN PUSIĆ, GRAĐANSKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA

UBOJICA, A NE KNJIŽEVNIK

Sva ova akademska prenemaganja oko Mile Budaka su apsolutno degutantna, jer je očito da se inicijatori dizanja spomenika ponašaju u skladu sa starom zagorskom uzrečicom: em se razmemo. Oni uistinu, pod izlikom o umjetničkom radu, dižu spomenik jednom ustaškom funkcionaru i zločincu, a ne književniku. To se vidi i iz izjave Jelke Vidaković, koja kaže da “ako je istina da je jedna žena u Slunju digla suknju i popišala se na nji'ov spomenik, onda joj svaka čast...” Kakve veze ima s književnošću to što se netko popišao na spomenik civilnim žrtvama druge etničke pripadnosti? Iste kao i ovo s Budakom, dakle nikakve. Mještani Svetog Roka to govore dosta jasno: pisat će da je bio književnik i pisac, ali svi znaju tko je, zapravo, bio Mile Budak. Meritum stvari je da je Mile Budak poznat po rasnim zakonima i nekim izrekama koje mu se pripisuju, no ona koja je nedvojbeno njegova je ona o “trećini Srba koje treba pobiti, trećinu pokatoličiti i trećinu potjerati”. Ta je izjava najpoznatije njegovo djelo, poznatija je od “Ognjišta”.

Tu, međutim, nije riječ o poštapalici koja bi bila izrečena u nekoj opskurnoj ličkoj birtiji, već o političkom programu kojega se NDH držala od početka do kraja svog postojanja. I njemu, kao i nacističkim zločincima, nije bilo suđeno zato što je nešto rekao nego zato što je dolaskom na vlast dobio priliku provesti ono od čega se normalnom čovjeku diže kosa na glavi. Na temelju njegovih ideja i rasnih zakona koje je potpisao, ljudi su masovno slani u konclogore gdje su uglavnom bili ubijani.

IVO GOLDSTEIN, SVEUČILIŠNI PROFESOR

CRKVENA ŠUTNJA

- Treba li veličanje simbola i dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske zakonski sankcionirati?

- Zakonsko sankcioniranje pojava te vrste uvijek je dvojbeno, tu se nalazite na skliskom terenu. Liberalnodemokratske zemlje imaju vrlo različite prakse u rješavanju tog problema. Na to pitanje, čini mi se, nema konačnog odgovora. Mnogo je važnije da javnost - odnosno, što veći dio javnosti - bezrezervno osudi te pojave.

- Ivo Sanader i Vladimir Šeks posjetili su Jasenovac; Sanader je izrazio neslaganje Vlade s održavanjem spomenika Juri Francetiću u Slunju, dok se Šeks založio za uklanjanje spomen-ploče Mili Budaku. Je li to dovoljno?

- Vrh vlasti po mom je mišljenju već učinio dosta; više me - u ovom kontekstu - brine ponašanje nekih intelektualaca a naročito me zaprepašćuje ponašanje dijela crkvenog vrha. Ukoliko civilna vlast već i ne može učiniti ništa na uklanjanju ovih spomenika – može li ili ne, nemam dovoljno informacija - mislim da bi mogli vratiti spomenike koji su u prošlom desetljeću srušeni na Jadovnu i na Pagu, na mjestima ustaških logora u kojima su stradale tisuće nevinih ljudi.

- Njemačke televizije, čak i one privatne, redovito emitiraju dokumentarne filmove u kojima se problematizira nacističko razdoblje njemačke povijesti. Kod nas je takva praksa gotovo nezabilježena?

- Očito je da u odnosu na naslijeđe NDH i ustaškog pokreta postoji zamjetna doza konformizma i kompromiserstva. Nostalgija prema ustaštvu prije nekoliko godina bila je poticana iz struktura vlasti. Danas to više nije slučaj, no bez obzira na sve ograde koje se tu i tamo pojavljuju, očito je da hrvatskoj javnosti nije pretjerano poznato što je, uistinu, bila NDH. Drugi svjetski rat i u Hrvatskoj i u svijetu uopće vrlo je kompleksno događanje koje se mora promatrati na mnogo razina. No, ne treba nikada gubiti iz vida da je na jednoj strani bilo iskonsko Zlo koje je klasificiralo ljude na prave i krive po onome što su stekli rođenjem, a da je druga strana branila čovječanstvo od toga Zla.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: