Moja knjiga pomalo liči na kriminalistički roman

Info

Izvor: Milica Jovanoviæ

Subota, 03.04.2004.

11:31

Default images

Objavljivanje knjige "Vreme i vremena" profesora dr Miloša Arsenijevića u Grafičkom ateljeu Dereta otkrilo je našoj najširoj javnosti jednu zanimljivu filozofsku i intelektualnu biografiju. Na prvom predstavljanju knjige mnogi novinari nisu krili iznenađenje, suočivši se prvi put, u biografskoj crtici sa klapne knjige, sa izuzetno zanimljivim momentima jednog filozofskog puta. Pored činjenice da je redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, na kome je držao kurseve iz savremene filozofije, logike i antičke filozofije, dr Miloš Arsenijević je i stalni član Ficvilijam koledža Univerziteta u Kembridžu (Velika Britanija) i Centra za filozofiju nauke Univerziteta u Pitsburgu (SAD). Bio je stipendista nemačke fondacije "Aleksandar fon Humbolt" i DAAD, kao i Norveškog saveta, a držao je specijalne kurseve filozofije na univerzitetima u Hajdelbergu i Gracu, predavao matematiku na Univerzitetu Mirilend i bio član projekta "Kvantni objekti" Nemačkog istrazivačkog društva DFG na Institutu za teorijsku fiziku Univerziteta u Kelnu. Autor je knjige "Prostor, vreme, Zenon" i brojnih tekstova objavljenih u vodećim svetskim časopisima, kao što su Analysis, Erkenntnis, Jurnal of Applied logic, Philosophia naturalis i Dialektik.
Upravo objavljena knjiga "Vreme i vremena", izazvala je pažnju javnosti, neobičnu u našoj sredini za filozofske knjige, pa izdavač najavljuje novo izdanje. Ona je tema razgovora među fizičarima i matematičarima koliko i među filozofima, a ovih dana ju je Radio Beograd 2 proglasio za knjigu godine (2003).

Prilikom dodeljivanja nagrade za "Knjigu godine" ukazano je, pored ostalog, i na visoke estetske kvalitete knjige, koji se tiču, kako jezika i stila, tako i njene forme, po kojoj podseća na muzičku kompoziciju. Tek kasnije nam je jedan od vaših drugova otkrio da ste se ne samo bavili muzikom, već da je jedna Vaša klavirska kompozicija izvedena na Kolarčevom univerzitetu i emitovana preko radija uz Vaš komentar. Da li ste možda studirali i muziku?

- Nisam, ali sam diplomirao na klavirskom i teorijskom odseku muzičke škole "Josip Slavenski", što je šezdesetih godina prošlog veka maltene značilo završiti dve godine Akademije, s obzirom da su mi harmoniju, kontrapunkt, kompoziciju, muzičke oblike i istoriju muzike predavali naši poznati kompozitori i teoretičari, koji su već tada predavali i na Akademiji: Radomir Petrović, Berislav Popović, Srđan Hofman, Mirjana Živković i Marija Koren. Imao sam sreću da baš moj diplomski rad iz predmeta "Kompozicija" bude izabran da reprezentuje školu i bude izveden na Kolarcu.

Dobili ste nagradu i na gradskom takmičenju iz matematike, a Vaši gimnazijski drugovi, za razliku od onih iz "Slavenskog", Vas pre svega pamte kao matematičara. Zar se, posle svega, nije moglo očekivati da studirate matematiku ili muziku, a ne filozofiju?

- I kada je gimnazijsko obrazovanje u pitanju imao sam sreću sličnu onoj iz "Slavenskog". Matematiku mi je predavao Vojislav Mihailović lično, čuveni pisac udžbenika geometrije. Bio je to moj prvi susret s Euklidom, s kojim se, zahvaljujući filozofiji matematike, do danas nisam rastao. Maturski rad mi je bio iz teorije kompleksnih brojeva, s čime sam se opet sreo mnogo kasnije, u formalizaciji kvantne mehanike. Sve to me je, na kraju, stavilo na veliku muku: da li da studiram muziku ili matematiku? Do poslednjeg časa sam bio neodlučan, a onda sam problem rešio onako kako se ponekad oslobađamo raspetosti između dve ljubavi: izborom nečeg trećeg. Iako sam, kao i neki drugi, i sam počinjeno neverstvo primio s izvesnom tugom, intuitivno sam osećao da to baš i nije potpuno izdajstvo i da je baš filozofija pravo "mesto izmirenja". Na mogućnost takve utehe prvi mi je, uprkos tome što je bio marksista, skrenuo pažnju pokojni profesor Veljko Korać, rekavši da je moje rešenje dileme pitagorejsko. I zaista, moja filozofska "ontogeneza" predstavlja neku vrstu filozofske "filogeneze" kako se odigrala u istoriji.

Šta tačno pod tim podrazumevate?

- U pitagorejskom bratstvu muzika je od samog početka igrala centralnu ulogu, onu koju je imala u orfičkoj tradiciji. Za razliku od Tamirisa, koji je bio zabavljač, i koga današnja zabavna muzika može smatrati svojim dalekim pretečom, Orfejeva muzika je bila i ostala simbol najdublje komunikacije s prirodom i bogovima, a u orfičkom kultu i pitagorejskoj tradiciji muzika je neposredno povezivana s pročišćenjem duše. I danas se za najdublju muziku kaže da ima katarktičko dejstvo. Međutim, nedovoljno je poznato da je pitagorejska matematika (a mnogi veliki grčki matematičari su bili Pitagorejci) direktno proizašla iz istraživanja muzičke harmonije. Možete zamisliti kakvo je zaprepašćenje i divljenje moralo izazvati otkriće da se ono što određene muzičke intervale čini konsonantnim (a koji su smatrani sazvučnim i pre tog otkrića!) svodi na odnos dužina odgovarajućih delova žice na kojoj su odsvirani, i da se ti odnosi mogu izraziti kao 2:1, 3:2 ili 4:3. Harmonija je postala stvar logike, pri čemu treba imati u vidu da reč "logos" (odakle reč "logika" potiče) kod Pitagorejaca upravo znači odnos, ili proporciju, koja se može izraziti brojevima. Svoju "logistiku" Pitagorejci su prvo proširili na geometriju, ali je ona bila primenljiva i u drugim oblastima, kao u fizici (ili, ako hoćete, hemiji) već kod Empedokla. Možemo reći da je već tada začeta ideja matematičke fizike, koja će, zahvaljujući Platonu i platonizmu preživeti srednji vek i svu svoju moć pokazati tek u novom veku. Zbog svega toga je Bertrand Rasel rekao da je najveći uticaj u oblasti misli izvršio Pitagora.

Dosad ste, govoreći o pitagorejstvu i pitagorejskom programu, govorili o muzici, matematici i fizici. A šta je sa filozofijom?

- Već sam pitagorejski program predstavlja vrstu filozofije. Predanje kaže da je Pitagora bio prvi koji je za sebe rekao da je filozof. Nije nimalo lako, ni istorijski ni načelno, reći gde prestaje matematika ili fizika a počinje filozofija. Mnogo toga što se danas svrstava u istoriju nauke smatralo se filozofijom. Setimo se, recimo, da glavno Njutnovo delo nosi naslov "Matematički principi prirodne filozofije". Ili, da navedem jedan nama bliži primer. Kažu da je, negde pred Prvi svetski rat, Adolf fon Harnak rekao jednom prilikom: "Ljudi se žale da naša generacija nema filozofa. Sasvim nepravedno: jedino što današnji filozofi sede u drugim odeljenjima, a njihova imena su Plank i Ajnštajn". Ali, svakako, ne treba, zbog toga što je graničnu liniju između nauke i filozofije teško povući, otići u drugu krajnost, pa tvrditi da nam nikakva razlika između nauke i filozofije nije ni potrebna. Pitanje je samo kako tu razliku učiniti koliko toliko preciznom, a da to odgovara i istorijskim činjnicama i da nam služi za određenje njihovih današnjih polja istraživanja. Mislim da se razlika o kojoj je reč ne može odrediti na opšte zadovoljstvo, jer će uvek bar donekle zavisiti od škole i pravca mišnjenja i u nauci i u filozofiji. Najmanje obavezuje određenje po kome se filozofija odnosi na pitanja zasnivanja nauke, ili nauka. Stara izreka kaže: "Nulla scientia probat sua principia!" ("Nijedna nauka ne ispituje svoje principia!"). To nikako ne znači da se sami naučnici ne bave filozofijom nauke, već samo da ih onda kada se time bave treba smatrati filozofima. I kao što se tako shvaćena filozofija matematike ponekad naziva metamatematika, tako se odgovarajuća filozofija fizike može nazvati metafizikom, iako metafizika ima i drugačije značenje.

U Predgovoru za knjigu kažete da ona spada pre svega u metafiziku. Na koji ste smisao "metafizike" pritom mislili?

- Delimično na onaj najmanje obavezujući koji sam maločas odredio. Međutim, pokazalo se, po ko zna koji put, da i kad u analizi jednog složenog fenomena, kakvo je vreme, koristite relativno dobro zasnovane nauke, kakve su matematika i fizika, nailazite pre ili kasnije na probleme koji su specifični za graničnu oblast između nauke i filozofije, a koji nisu rešivi bez iskoračenja na ono manje stabilno tle, koje leži s onu strane nauke. Da navedem nekoliko karakterističnih primera. Matematička teorija kontinuuma, sama po sebi, ne može nam reći da li da elementima vremena smatramo trenutke ili intervale. Ili, a protivno mišljnju mojih slavnih prijatelja s univerziteta u Pitsburgu i Oksfordu, Adolfa Grinbauma i Timoti Vilijamsona, ja sam, posle svega, uveren da ni sama matematika, ni matematika i fizika zajedno, ne mogu da odgovore na pitanje o mogućnosti ili nemogućnosti beskonačnih procesa u ograničenom vremenu. Najzad, u fizici se ne postavlja pitanje toka vremena, iako se raspravlja o pitanju objektivnosti vremenskog smera, a knjiga se osim vremena bavi i vremenima, to jest pitanjem da li se prošlost, sadašnjost i budućnost objektivno razlikuju ili ta razlika zavisi od bića poput ljudi.

Da li problemi o kojima govorite počivaju na atomiziranosti znanja, to jest na tome da tek u filozofiji uzimamo u obzir celinu znanja?

- Delimično da. Mislim da je jedan od najinteresantnijih metodoloških rezultata to da su odgovori na razna pitanja koja se tiču vremena tako međusobno povezani da odgovor na neko kasnije utiče ili čak menja odgovor na neko ranije postavljeno pitanje. Na primer, mislim da nas tek indeterminizam prisiljava da prihvatimo realnost toka vremena. Možda knjiga pomalo liči na kriminalistički roman po tome što se ne zna kakva će iznenađenja doneti još nepročitana poglavlja.

Pomenuli ste Grimbauma i Vilijamsona kao prijatelje s kojima se filozofski ne slažete. Ima li onih koji se s Vama slažu i koliko je neposredna razmena mišljenja uticala na nastanak knjige?

- Uz zahvalnost pokojnom profesoru Aleksandru Kronu, koji me je učio logici, ali s kojim tokom istraživanja nisam diskutovao, najvažnija mi je bila saradnja sa verovatno najvećim živim nemačkim filozofom, inače učenikom Hajzenberga i Vajczekera, profesorom Erhardom Šajbeom, za vreme mog višegodišnjeg boravka u Hajdelbergu, prvo kao stipendiste fondacije Aleksander fon Humbolt, a zatim kao saradnika na programu "Kvantni objekti" Nemačkog istraživačkog društva. U smislu vašeg pitanja, veliko ohrabrenje doneli su mi razgovori u Pitsburgu sa jednim od najvećih živih logičara, Njuelom Belnapom, koji je, kao i ja, sklon temporalizmu i antiinfinitizmu.

Da se još jednom vratimo metafizici, za koju mnogi misle da je prevaziđena. Za Vašu knjigu je rečeno da predstavlja "oživljavanje umrlog".

- Ta kvalifikacija je možda tačna kad je u pitanju naša sredina, ali je sasvim netačna u svetskim razmerama. Moglo bi se, naprotiv, reći da prisustvujemo pravom procvatu metafizike.

Da s tim u vezi pomenemo i tezu o "kraju filozofije". Najveći živi istoričar današnjice Erih Hobsbaum je 20. vek nazvao "vekom mega-smrti", imajući u vidu 187 miliona ubijenih ljudi. Kako se u takvom vremenu još može filozofirati, komponovati ili izvoditi muzika prošlih epoha, kad se setimo Hegelovih ili Heseovih reči, da svako vreme ima filozofiju, odnosno muziku, koja je za njega karakteristično?Sva je sreća što Sergej Prokofjev i Svjatoslav Rihter nisu bili pod uticajem Adornovih kompozicija i njegove filozofije nove muzike, pa su u vreme najcrnjeg staljinizma pisali i izvodili "neprimerenu" muziku, bez koje bi 20. vek ostao lišen vrhunskih dostignuća ljudskog duha. Isto važi i za Furtvenglerove koncerte u Berlinu, dok su se po Evropi dešavali nezapamćeni užasi. Čujte njegovo izvođenje Betovenove Devete simfonije, himne današnje ujedinjene Evrope, iz marta 1942. Kako je rekao Robert Livajn, "This is a Ninth to end Ninhths" ("To je Deveta kojom se završavaju Devete"), jer, naprosto, postoji nepremostivi jaz između tog i svih drugih poznatih izvođenja. Što važi za muziku, važi i za filozofiju. One ne smeju biti zahvaćene "mega-smrću", ni bilo čijim "anti"-programima. A ja sam uveren i da neće.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: