"Srpskom narodu ostaju dva puta"

U Bačkoj Palanci se obeležava Dan sećanja na sve stradale i prognane Srbe tokom hrvatske oružane akcije "Oluja".

Izvor: Beta

Subota, 04.08.2018.

20:10

Foto: Tanjug/Jaroslav Pap

Obeležavanje 23 godine od kako je proterano 250.000 Srba, uglavnom civila, žena i dece, te ubijeno i nestalo oko dve i po hiljade, počelo je parastosom koji služi patrijarh Irinej.

Patrijarh srpski Irinej poručio je da nasilje i stradanja srpskog naroda u hrvatskoj vojno-policijskoj akciji "Oluja" ne mogu nikada i ničim biti opravdana, da se taj zločin ne sme nikada zaboraviti, ali da kao hrišćani "moramo oprostiti".

"Taj zločin ne možemo nikada da zaboravimo, ali kao hrišćani pozvani smo da to oprostimo, jer je vrlina hrišćanska oprostiti onako kako gospod oprašta nama. Nadamo se da se takvo zlo više nikada nijednom narodu u istoriji neće ponoviti", rekao je patrijarh u Bačkoj Palanci na centralnom državnom skupu povodom Dana sećanja na stradale i prognane Srbe u hrvatskoj akciji "Oluja".

On je kazao da su nevino postradali u hrvatskoj oružanoj akciji "Oluja" imali jednu krivicu, a to je "da su bili Srbi i što su pripadali pravoslavnoj veri".

"Zbog toga su položeni mnogi životi. To je bio strašan dan naše istorije, jedan od najstrašnijih dana našeg postojanja na ovim prostorima. A što je nastrašnije, oni nisu postradali od ruku nekog nepoznatog naroda ili religije, već od braće hrišćana", rekao je Irinej.

Patrijarh je upitao šta je "rukovodilo i motivisalo hrvatski narod da dignu ruku na braću svoju sa kojom su delili podneblje i zemlju".

"Kakva ih je sila na to motivisala i da li su postojale neke druge sile koje su to mogle da zadrže i onemoguće", zapitao je Irinej, upućujući time kritiku instituciji crkve što nije snažnije reagovala i pokušala da spreči nesreću.

Irinej je dodao da posle ovakvih stradanja, srpskom narodu ostaju dva puta, te da je prvi u rukama "majki koje treba da rađaju što više dece".

"Našim majkama preostaje da budu carice Milice i majke Jugovića koje su rađale decu i to je omogiućilo da preživimo strašna vremena i 500 godina pod Turcima. Majke su decu rađale, a deca su branila svoju domovinu", rekao je Irinej.

Prema njegovim rečima, drugi put je da "ne napuštamo svoju divnu zemlju koja je prebogata, jer sličnu nećemo naći".

"Treba tu da ostanemo, da svoju zemlju obrađujemo i da volimo svoju otadžbinu", istakao je Irinej.

Nakon parastosa okupljenima na stadionu sportsko-rekreativnog centra "Tikvara" obratili su se predsednik Srbije Aleksandar Vučić, predsednik Republike Srpske Milorad Dodik i jedna od prognanih Jelena Knežević.

"Hoće li nas zasuti bombama? Hoćemo li stići?"

Jedna od prognanih u hrvatskoj oružanoj akciji “Oluja” Jelena Knežević, čiji je otac koji je bio pripadnik Vojske RS poginuo u ratu, ispričala je večeras na obeležavanju Dana sećanja na stradale u toj akciji da će uvek pamtiti osećaj straha i nemoći.

"U našu kuću ušla su dva nepoznata čoveka, bila sam mala da bih razumela, ali sećam se majčinog krika i sestrinih suza i straha koji me je obuzeo. Hrabri ginu na prvim linijama fronta, ali ne umiru, žive u sećanjima onih koji ih vole", rekla je Knežević.

Ispričala je da je 3. avgusta 1995. godine u zoru probudio majčin glas i granate.

"U panici pakujemo nešto garderobe, hrane, vode dokumenta i slike. Moramo napustiti kuću. Kuda ćemo ? Ne znamo. Ne zna ni naša majka. Ima dve ruke da prigrli nas troje i ponese dva kofera. Vratiće se, tiho progovara, ali se ne okreće i kuću ne gleda dok nas podiže u kamion koji ide od Petrovca, prvog bezbednijeg mesta", priča Knežević.

Seća se da je kolona bila prepuna uplakanih, gladnih i žednih ljudi koji su unezverenim pogledom tražili najmilije moleći Boga da su živi.

"Petrovačku cestu nadleću avioni i bombraduju kolone izmučenih ljudi. Zvuk bombi je bio jači od njih, ali slabiji od jakuka ljudi. Ne postoji zvuk glasniji od krika umirućeg čoveka i plača onog koji žali za njim. Bar ja to tako pamtim i pamtiću zauvek taj osećaj straha i nemoći".

Prisetila se i neizvesnosti, ali i osećaja da povratka na ognjište nema.

"Pamtim iščekivanje dugo kao večnost da krenemo put Srbije i strahovi se nižu. Hoće li nas zasuti bombama? hoćemo li stići? Preko Beograda nastavljamo da tražimo utočište za novi početak, nalazimo ga ovde u Bačkoj Palanci gde smo prihvaćeni raširenih ruku, prigljeni i voljeni…", ispričala je kroz suze Jelena Knežević. Među prognanima 1995. godine je bio i 62-godišnji Vilko Gogić iz Bosanske Krajine.

Počeo je novi život dolaskom u Srbiju, a danas, kaže, i kada bi hteo da se vrati nema gde.

"Nemamo gde da se vratimo. To su sad ruševine, jedino zemlje ima. Ali i da se vratimo, ne možemo da obezbedimo egzistenciju", rekao je Gogić Tanjugu.

Đuro Šteljić, koji je sa ženom i tri sina proteran iz Korenice, kazao je za Tanjug da im je tog jutra u kuću došlo šest uniformisanih muškaraca, koji su im rekli da pokupe svoje torbe i nosite ili da ostave glave tu u stanu.

Navodeći da im ništa drugo nije preostalo da urade, Šteljić je kazao da se ne zna broja Srbima koje su zakopali pod autoput, rovokopačima kopali, pa ih asfaltom pokrivali.

"Naišla je policija, glavnog znam i rekli su nam da se kupimo i idemo odatle. Kažu, ovo je hrvatska domovina, ovo više nije vaše srpsko", priča Šteljić.

Dodaje da je trebalo da u Srbiju dođu u šleperu, koji je išao iz Donjega Laca i koji je izgoreo, ali da je sudbina bila takva da dođu u jednom traktoru i tako prežive.

"Ništa nismo poneli, ostavili smo tanjir naliven supe, postavljen za doručak deci. Ostavili smo sve. Dvehiljadite sam otišao da tražim radnu knjižicu u Korenicu, pitam policajca gde je Šumarija, objasnim mu da sam kod njih radio 30 godina. Pita me da li sam imao kuću, ja kažem da sam imao stan. On mi kaže, ako si imao kuću kupi ciglu, opsovao mi je srpsku majku i kazao je - ovo je gruda hrvatske domovine. Ja sam ostao bez reči, dočekao autobus iz Šibenika i vratio se nazad, više nisam išao, što ću, nemam šta tamo da radim", ispričao je Šteljić.

Dodao je da tada niko od Srba nije ostao, ali da poznaje jednog koji se vratio u Donji Lapac, u svoju kuću, koju je obnovio sa parama koje je imao.

"Sin mu nije mogao dobiti posao tu i vratio se u Banjaluku. Ja ga pitam kako je, a on mi kaže gledaju te kako će te skinuti i zato sam vratio sina", naveo je Šteljić.

Danu sećanja prisustvuju premijerka Srbije Ana Brnabić i ministri u Vladi Srbije, narodni poslanici, predstavnici Vojske Srbije i Srpske pravoslavne crkve.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

52 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: