Donald Tramp - politički analfabeta koji bi mir sa Putinom

Nije najobrazovaniji čovek na svetu, nije ni najvaspitaniji, niti najdobronamerniji, ali jedno zna – da od velikog napravi još veće i da rukuje njime.

Izvor: B92

Utorak, 08.11.2016.

09:00

Donald Tramp - politički analfabeta koji bi mir sa Putinom
Getty Images

Donald Tramp nije počeo od nule, njemu i naslednicima je otac Fred ostavio pozamašnu količinu miliona zelenih novčanica i mustru za dalje pletenje.

Rođeni Njujorčanin je sebi omogućio da može da menja uloge kako mu se prohte, stvarajući sliku eklektične ličnosti sa neprincipijelnim stavovima i još kontradiktornijim postupcima.

Još 1988. godine je najavio da ima želju da postane predsednik SAD, u međuvremenu je “šetao” iz Republikanske u Demokratsku partiju i obrnuto, a prvi pokušaj “osvajanja” fotelje u Beloj kući imao je 2000. godine.

Sa sedam odsto podrške, kao “treći čovek”, odnosno kandidat Reformističke partije, mogao je da poželi svu sreću svojim protivnicima Alu Goru i Džordžu Bušu i da još jednom “promeni boje” – više puta.

Njegova politička privrženost je promenljiva kategorija, toliko puta je “bivao” i “odlazio” da ne treba da čudi iznenadna namera vrhuške Republikanske partije da mu uskrati podršku, nepunih mesec dana pred izbore.

Nije se dao Tramp, sve u nameri da ostvari san i sedne za sto za kojim je radio njegov prvi omiljeni republikanski kandidat za predsednika SAD i kolega glumac Ronald Regan.

Od kasnih ’70. zvanično od 1987. godine se predstavljao kao zakleti Republikanac, ali je 1999. godine izazov predsedničkog kandidata Reformističke partije bio isuviše privlačan za čoveka sa takvim megalomanskim karakterom.

Kada je sve to propalo, usledila je “vrteška”, od 2001. do 2008. je bio veran Demokrata, a potom je podržao Džona Mekejna na predsedničkim izborima i vratio se starom jatu, ali nije prezao od toga da finansijski pomaže i jednu i drugu stranu.

Plaćao je šest Demokrata i četiri Republikanca, a 2015. godine je na pitanje da li bi pre izabrao predsednički stil dvojice predstavnika porodice Buš ili Bila Klintona, odgovorio je onako kako se nije očekivalo – jednoglasno u korist supruga svoje najljuće protivnice.
Getty Images
U najmanje dva navrata je “gađao” poziciju guvernera Njujorka, ali je konačan korak ka definitivnom političkom angažmanu preduzeo 2013. godine, kada je platio milion dolara za istraživanje koje je trebalo da mu da podatke o tome da li je pravo vreme za predsedničku kampanju.

Dve godine kasnije, 16. juna je doneo odluku, lansirao je slogan “Učinimo Ameriku ponovo velikom”, na krilima “američkog patriotizma” i otklona od “političke korektnosti”, što mu je donelo instant popularnost i priliku da postane prvi predsednik SAD od Dvajta Ajzenhauera koji je u trku ušao bez iskustva u politici.

Brojni protivkandidati u redovima Republikanca nisu uspeli da mu priđu ni blizu, njegovi govori su bili sve zapaljiviji, bez dlake na jeziku je, u maniru “običnog Amerikanca” govorio o svemu i svačemu, iznosio svakakve ideje, “skoknuo” do Meksika, a istovremeno se pripremao za “generalnu kampanju”, usmerivši svu pažnju na Hilari Klinton.

U Trampovim idejama nema ideologije, populizam dominira, više nego eklektika, protivrečnosti su se nizale iz godine u godinu, a tokom kampanje su se pojavljivale i osobe koje su tvrdile da su uvele Trampa u politiku, pritom se kajući zbog takvog postupka.

Protivnik je abortusa, preferira “tradicionalne brakove”, želi povratak smrtne kazne, marihuana u medicinske svrhe mu je prihvatljiva, a savetovao bi građanima da budu naoružani, kako bi mogli da reaguju u slučaju terorističkog napada.

U tom svetlu je slao brojne poruke evropskim zemljama, naročito Belgiji i Francuskoj koje su bile žrtve radikalnih islamista, ali je i “kod kuće” umeo da apeluje na širu upotrebu vatrenog oružja, naročito posle masakra u Orlandu.

Predstavio se i kao protivnik ratova, kritikovao je američki intervencionizam širom sveta i naveo da će zahtevati da se Amerika usresredi na sebe, a tek onda na svet i da pritom smanji finansijska davanja upućena NATO.

Za razliku od nekih drugih stvari, tu je ostao dosledan, još 2003. godine je rekao da je invazija na Irak katastrofalna, ali je po pitanju Libije imao različite stavove – varirao je od zahteva za rušenje Muamera el Gadafija, preko žaljenja nad njegovom sudbinom, do konačnog odgovora: “Da, trebalo je bombardovati Gadafija”.

Tačka u kojoj se najviše razilazi sa svojom protivkandidatkinjom je odnos prema Rusiji. U nekoliko navrata je slao pohvalne poruke ruskom predsedniku Vladimiru Putinu, dobijao je i slične reči zauzvrat, a dobar deo finiša kampanje Klintonova je posvetila upravo odnosu Trampa i Putina, tako da se pojedinim analitičarima učinilo da je kandidat za predsednika SAD zapravo ruski lider, a ne njujorški milijarder.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: