Osumnjičeni o Morinju

U nastavku suđenja šestorici rezervista bivše JNA, pred većem sudija Višeg suda u Podgorici, Tarle je rekao da od njega "niko neće čuti" da je kasarna u Morinju u to vreme bila ma šta drugo osim "centar za ispitivanje" osoba koje su bile zarobljene prilikom ratnih dejstava na području Dubrovnika od kraja 1991. godine do leta 1992. godine.

Tarle, aktivni kapetan JNA do 1979. godine, a kasnije predavač na kotorskom Fakultetu za pomorstvo i Višoj terapeutskoj školi u Igalu, odbio je bilo kakvu krivicu za tretman zarobljenika u logoru u Morinju.

"Niti sam, u tom pogledu, bilo šta naredio niti učinio niti bilo kome pomogao. Nisam odgovoran i nisam kriminalac, niti ratni zločinac", kazao je Tarle.

On je u dužem izlaganju o okolnostima pod kojima je mobilisan u JNA, šta je, kako i sa kime radio u sabirnom centru za zarobljenike u Morinju i kako se odnosio prema zarobljenim osobama, naveo da mu je otac Hrvat, majka Srpkinja, da je rođen u BiH, a dugo živeo u Crnoj Gori.

On je naveo da osumnjičeni za dešavanja u logoru u Morinju, "u suštini, brane Crnu Goru od onih koji su imali Jasenovac, Omarske" i da su oni bili u ratna dešavanja "uvučeni u protiv svoje volje".

"Našli smo se na pogrešnom mestu, u vrlo pogrešno vrijeme", objasnio je Tarle, koji je rekao da je i sam, kao rezervista, prihvatio poziv JNA, ali da se dvoumio u vezi sa time. Međutim, pošto su tada već počeli da rade ratni sudovi, nije mogao ni odbiti poziv.

Tarle je naveo da apsolutno nije vidio bilo kakvu pisanu naredbu o tretmanu zarobljenika. Naveo je da je prva veća grupa zarobljenih osoba iz Morinja otpušetna 27. decembra 1991. godine.

Prema njegovim recima, te osobe nisu brodom odvezene u Dubrovnik, odakle potiču, već u Split, gde su proveli desetak dana. Nakon toga su autobusima vraćene u Dubrovnik.

Tarle je naveo da su on i drugi osumnjičeni bili zaduženi za vođenje informativnih razgovora sa zarobljenim osobama, ali da od njih nisu dobili neke iole važnije podatke od značaja za ondašnje bezbednosne i ratne procene JNA.

Ta činjenica je, po njegovom objašnjenju, te razgovore dodatno učinila ležernijim. Zarobljenici nikada nisu dovođeni vezani bilo čime, prilikom ispitivanja nije bilo službenih pasa, niti su zarobljenici tučeni.

Kako je objasnio, zarobljenici su bili raspoloženi za razgovore, a sa nekima od njih on je uspostavio "organizovanu saradnju". Nakon informativnih razgovora bili bi, kako je naveo, sačinjeni zapisnici, u tri primerka, a njih su potpisivali osoba koja je zarobljenike ispitivala i sam zarobljenik.

"Informativni razgovor je uvek bio bez ičijeg prisustva, jedan prema jedan", kazao je Tarle i demantovao neke izjave žrtava logora u Morinju da je u tom sabirnom centru vladala "četnička atmosfera".

Tarle je rekao da "tim za ispitivanje" zarobljenika nije imao nikakve druge obaveze osim razgovora sa zarobljenim osobama.

On je sam, kako je naveo, često bio "poštar" između zarobljenih osoba i njihovih porodica, a mnoge zarobljenike je poznavao.

Tarle je naveo da je kroz humanitarne poslove za izbeglicama, nakon što se iz Kotora preselio u Beograd, imao veoma razvijenu saradnju sa ambasadom Hrvatske u Srbiji.

Dodao je u toj ambasadi bio gotovo kao povlašćena osoba, a to se ne bi moglo dogoditi da je on ratni žločinac.

Specijalni tužilac Crne Gore za organizovani criminal Stojanka Radović je ranije optužila šest rezervista bivše JNA da su tokom rata na području Hrvatske, u logoru Morinju kod Kotora, "naređivali, vršili mučenje, nečovečno postupali i nanosili velike patnje ratnim zarobljenicima i civilima, dovođenim sa dubrovačkog područja".

Za te zločine su optuženi Mlađen Govedarcica, Ivo Gojnić, Zlatko Tarle, Špiro Lučić, Boro Gligić i Ivo Menzalin, kome se sudi u odsustvu. Za svedočenje na suđenju u Podgorici sudske pozive je dobilo 159 logoraša iz centra u Morinju.

Na početku suđenja, 12. marta, prvooptuženi Mlađen Govedarica odbacio je optužbe tuzilaštva kao neistinite, neutemeljene i neosnovane.