PREGLED STAMPE

Monitor, 28. jul 2000.

Dr Obrad Savic, predsjednik Beogradskog Kruga

OTPOR SIROVOG MATERIJALA

Pise Drasko DJuranovic

Nema mog slucaja, jedan sam od mnogih koga je zahvatio globalni revansisticki proces ciscenja institucija", mirno govori dr Obrad Savic objasnjavajuci zbog cega je dobio otkaz na Beogradskom univerzitetu. Profesor Obrad Savic, filozof i aktuelni predsjednik Beogradskog kruga, dvije godine je bio suspendovan na Univerzitetu. Nakon sto je, u sklopu aktivnosti Beogradskog kruga, objavio knjigu "U odbrani Univerziteta", maja ove godine dobio je "resenje o prestanku radnog odnosa". Danas zivi, kako kaze, "izmedju Beograda i sveta", drzeci predavanja na uglednim svjetskim univerzitetima.

MONITOR: Mira na Balkanu tesko ce biti ako i Srbija ne bude unutar Pakta stabilnosti, a Srbija je van toga projekta sve dok je Milosevic na vlasti. Kako razrijesiti taj problem?

Svijet hoce da, u paket-aranzmanu, resi pitanje Jugoistocne Evrope, da citavu regiju na neki nacin "utera" u zapadnoevropski model modernog drustva. Mnogi ne znaju, ali protivljenja globalnom rjesenju bilo je, u pocetku, i iz Slovenije i Hrvatske. Predsjednici Slovenije i Hrvatske, Kucan i Tudjman, protivili su se, odbijali da ucestvuju u Paktu o stabilnosti, racunajuci da je to projekat za Balkan a ne za Jugoistocnu Evropu. Medjutim, nakon sugestija medjunarodne zajednice i Slovenija i Hrvatska su usle u projekat. Drugacije se u sustini nije ni moglo, jer, kako ja razumem, ovde je rec o globalnom resavanju problema ove regije. A to ide izuzetno tesko, jer postoji takozvani otpor sirovog materijala. Vidite kako to funkcionise u Rumuniji, Bugarskoj, Albaniji, da ne govorimo o nama, Srbiji i Crnoj Gori... Ovaj region ima strukturalan problem: kako da se model modernog drustva bezbolno instalira na Balkan. Na ovim prostorima nismo imali iskustvo gradjanskih institucija, civilnog drustva. Ako imate jedan okean sirovog materijala, onda su i sistematske opstrukcije logican proizvod, jer ne postoje gradjanske institucije koje po logici stvari moraju biti korektiv drzavne uprave, drzavnih institucija.

Nema demokratije ako drzava napada drustvo ili drustvo napada drzavu, ako postoji stalna kolizija, stalni konflikt. U Srbiji je Milosevicev rezim potpuno okupirao vlastitu drzavu. Umesto da drzava bude javni servis i da pomaze svojim gradjanima, ona je u Srbiji okupirala svoje vlastite gradjane. Nevladin sektor -sindikati, studentske organizacije, nevladine organizacije -sada se pojavljuju kao neprijatelj drustva, jer ih je rezim prinudio da mu se sistematski suprotstavljaju. MONITOR: Govorite o nevladinom sektoru koji je rezim pretvorio u antivladin. Vi imate i zvanicnu potvrdu da ste antidrzavni element - najurili su vas sa fakulteta... SAVIC: Da bi bilo jasnije o cemu se radi, moramo zakopati u skoriju istoriju. Sta se desilo poslednjih deset godina u Srbiji? Euforija apokalipticke, populisticke i nacionalisticke pomame - u cemu su podjednako ucestvovali drzavni aparat, vojska, kao operativna masina za surovu i militaristicku organizaciju tog koncepta, policija, Srpska crkva, srpski intelektualci, paravojne formacije, Akademija nauka, Francuska 7 - bila je to gigantska masinerija koja je krenula silom da ostvari paranoican san o Velikoj Srbiji, koja ce biti rezistentna, otporna na sve uticaje iz okruzenja. Vremenom dolazi do otreznjenja, ali u potpunoj negativnoj vizuri, na pervertovanom moralnom terenu. Milosevic se proziva, denuncira i odbacuje, ne zato sto je pravio ratne zlocine vec zato sto je gubio rat, sto nije realizovao projekat. Mnogi ljudi su se pomerili od Milosevica, ali to je jedna gigantska masinerija konvertita. Nekada je milion gradjana vikalo "Slobo Slobodo", sada milion vice "Slobo Sadame". Ali, prica ostaje ista: povici "Slobo Sadame" su optuznica za izgubljeni rat a ne za vodjenje rata. Ali, sada su mnogi krenuli protiv rezima. Ti ljudi su pozicionirani u institucijama sistema i u tome je problem za Milosevica. On je morao da donese seriju zakona kojima se ponistavaju sve te institucije. Srbija propada od jednog zakona do drugog: zakon o medijima, informisanju, Univerzitetu, zakon o terorizmu, manjinama...

MONITOR: Sta je funkcija tih zakona?

Da naprave jednu gigantsku mrezu kako bi legalizovali nelegitimne operacije drzavnog aparata, kako bi se proterivanje profesora ili unistavanje medija ucinilo legalistickim aktom. Citava serija zakona koji bujaju ima samo jedan cilj - da pokriju ove operacije teroristicke drzave koja se okrenula protiv svojih gradjana. Milosevic zakonima vrsi ciscenje institucija - medija, Univerziteta, drzavnih, pravnih institucije... Mislim da ta operacija nije gotova, kad on sve bude pocistio, mi cemo se naci na ledini. Vise necemo dejstvovati unutar legalnih institucija sistema. Ako hocemo i dalje da se suprotstavimo toj najezdi, mi cemo morati da se krecemo na nekoj ivici izmedju legalnih i polulegalnih aktivnosti. Doci ce zakon o terorizmu, pa cemo mi postati jedan - u pravnom ili parapravnom smislu - lak materijal za odstrel. On ce citavu opozicionu i alternativnu pricu da dokine i unisti.

MONITOR: Pod najzescim udarom je Univerzitet. Zbog cega, plasi li se rezim, prije svega, pobune profesora i studenata?

Univerzitet je specijalno ociscen, jer je bio leglo otpora rezimu '96. i '97. godine. To je revans rezima. Prema raspolozivim podacima, 180 profesora je isterano, oko 200 profesora je privremeno suspendovano ili prije vremena penzionisano, nekoliko stotina je "slobodnom voljom" otislo... Tako - 500 profesora je najureno, gotovo sve ono najbolje sto je Beogradski univerzitet imao. On sada deluje kao jedna vampirska aula.

MONITOR: Kako objasnjavate cutanje koje prati sve te akcije rezima?

U cemu je paradoks srpskog drustva? Na nivou politicke i nacionalisticke retorike, na nivou idealnih normativnih i ideoloskih standarda, imate floskule - "svi Srbi u jednoj drzavi", "pravoslavlje kao metafora okupljanja, zbornosti"... To je drustvena svest na nivou mentalne strukture. Na nivou realnosti je potpuno obrnuto. Srbija je jedno netransparentno, nekooperativno, nepovezano drustvo puno surovosti, agresije iskljucivosti i egozima. Drustvo potpuno fragmentirano i pocepano, koje zivi u milion paralelnih svetova. Srbija u realnosti je bolesno telo. Zlo je metastaziralo i sada ono napada svaki organ u svom telu - Univerzitet, pravni poredak, medije... Sve napada. A svaki podsistem drustva zeli da sebe autonomno odbrani, u nekoj vrsti autoegzila i samoizolacije: mediji brane sebe, pravnici brane sebe... Ne postoji elementarna socijalna, psiholoska i moralna politicka pretpostavka da bi doslo do solidarnosti i kooperativnosti, da bi doslo do obostrane podrske razlicitih nacetih segmenata drustva u srpskoj drzavi. To je tajna onoga sto zovemo cutanje.

MONITOR: Nedavna zabrana izvjestavanja za Radio Slobodna Evropa je prakticna najava definitivnog obracuna i sa medijima. Da li ce se to i desiti, ocekujete li reakciju, pobunu?

Nisam covek koji se bavi bajanjima po pepelu. Takodje, nisam sklon da zastupam neke hipoteze da ce doci do radikalnih razresenja, do ponavljanja bukurestanske varijante ili nekog novog NATO bombardovanja. Mislim, nazalost, da ce biti najgora varijanta. Konacno resenje, "fajnal solusn" - nece ni postojati. Mislim da ce se Srbija beskonacno trositi u ovom perpetuiranju i samoperpetuiranju Miloseviceve vlasti, da ce jos dugo, dugo bolovati i patiti.

MONITOR: Zasto nije pobijedio koncept druge Srbije, one koja se borila protiv rata i nacionalisticke euforije?

Taj koncept je postojao u Srbiji kao odgodjena mogucnost. Nikad kao realnost. Da bi taj koncept postao relevantna politicka socijalna i civilizacijska realnost, mora da se izvrsi jedan gigantski proces razaranja citavog ovog modela, ovog parareligioznog pravoslavnog velikosrpskog modela, koji je svuda metastazirao. To je veliki zadatak koji predstoji i u Crnoj Gori.

MONITOR: U kom smislu?

Da se ta velikosrpska hegemonisticka prica razori. Da se izvrsi temeljna arheoloska rekonstrukcija mitologije na osnovu koje je Milosevic dosao na vlast i u Crnoj Gori. To je u interesu Crne Gore. Drugi zadatak koji Crna Gora ima, ako hoce da sebe postavi kao modernu drzavu, jeste da sve svoje moderne resurse investira i reinvestira - ne u habanje kroz borbu sa Milosevicem - jer je to gubljenje vremena - vec u kontakte sa Zapadom - intelektualne, prosvetne, sportske. Da se civilne institucije zapadnog drustva instaliraju ovde, da se napravi mreza koja ce biti prava zaledjina i pokrice suverenosti vase drzave. To ja vidim kao jedinu sansu Crne Gore.

MONITOR: Ne vjerujete u ideju koja je bila plasirana, a ovdje nasla plodno tlo, da Crna Gora moze demokratizovati Srbiju? Mislite li da vlast u Crnoj Gori smije da se zanosi iluzijom saveznih izbora?

Nemojte molim Vas, to je potpuno gubljenje vremena i samoubilacki koncept. To je zadatak koji Crna Gora ne treba da preuzme na sebe, jer je to nametnut zadatak. Nadam se da je u Crnoj Gori sazrela jedna kriticka politicka svest, da vi uopste necete uci u taj aranzman. Ako Crna Gora pristane na savezne izbore, to bi bio mazohizam beskonacnog iscrpljivanja. Crna Gora treba da se diferencira, da osvoji svoju autonomnost, suverenitet. Ne znam koje su pravno-politicke modulacije - to je, pre svega, stvar ustavnih i politickih eksperata a ne okupacionih vojnih formacija i okupacionih pravoslavnih formacija koje haraju po Crnoj Gori.

MONITOR: Okupacionih pravoslavnih formacija?

Pazite, potpuno je jasno da su Crnogorci pravoslavni narod kao sto su Srbi, Grci, Rusi. Nemam nista protiv pravoslavlja, kao sto nemam nista protiv bilo koje religije na svetu, to je stvar privatnog izbora. Ali, mi bi trebalo da gradimo laicko drustvo. Mnogo godina nisam bio u Crnoj Gori. Doziveo sam potpuni kulturni sok kada sam nedavno video zgradu Sabornog hrama tamo negde u centru Podgorice. Kada sam video, prolazeci kolima kroz grad, nekakvu gigantsku sabornu crkvu, prvo sto sam pomislio: Boze, ovo je isto kao sto se u Sarajevu desava. Tamo sve tri strane sada imaju strategiju simbolickog zapisavanja prostora; sistematski markiraju svoj prostor; grade desetine dzamija, pravoslavnih crkava, katedrala... A nemaju ni skole, ni bolnice, ni puteve... To je beskonacno feudalno zapisavanje svog prostora putem znakova, simbola, crkava, ikona... Ja sam i ovde to prepoznao. Cuo sam da to Vlada finansira.

MONITOR: Da, crnogorska Vlada je sufinansirala izgradnju Sabornog hrama.

To je apsurdno. Umjesto da se finansira civilni sektor drustva, infrastruktura - fabrike, skole, bolnice, drzava finansira crkvu koja je - nista drugo do simbol srpskog religioznog hegemonizma. Sta znaci u Crnoj Gori graditi takav pompezni hram? Ovde postoje uglavnom male grobljanske crkve, u Crnoj Gori je postojao jedan pluralizam religija, a sada se hoce forsirati monoteizam Srpske pravoslavne crkve. Znate, Srpska crkva dejstvuje u Crnoj Gori kao isturena formacija Miloseviceve politike da okupira Crnu Goru. Kao sto imate vojne garnizone, imate i religiozne garnizone. Jedni prete silom oruzja, a drugi prete silom uma, odnosno bezumlja. To su instalirane institucije na teritoriji Crne Gore, mehanizmi srpskog hegemonizma, koji je propao svuda okolo, pa sada treba na jadnoj Crnoj Gori da uspe.

MONITOR: Mislite da se mora razbiti iluzija Jugoslavije, da je to bolje i za Srbiju i za Crnu Goru?

Taj proces mora da se konacno zavrsi, Crna Gora je poslednja instanca na procesu demarkacije. Jugoslavija je antidatirana - istorijski i civilizacijski. Ovaj monstrum od paradrzave ne moze da funkcionise po starom modelu, po starom moralnom, intelektualnom kodu. To mora da se demaskira. Crna Gora mora da osvoji svoj drzavni i svaki drugi suverenitet - religiozni, politicki, kulturni, intelektualni... I da, mozda, u postmilosevicevskoj Srbiji, udje u neke nove aranzmane, poput modela koji nudi Pakt stabilnosti. To je ideja o stvaranju otvorene regije, u kojoj postoji razmjena ideja, dobara, ekonomije, privrede; ideja stvaranja lakih, bezbolnih granica... Ne treba gubiti veru u taj model. Jer taj model nudi beskonacno mnogo performansi.

Milosevicev opozicioni kisobran

MONITOR: Zasto je srpska opozicija nemocna u borbi protiv rezima?

Gotovo sva opoziciona scena u Srbiji je nastala pod Milosevicevim kisobranom, uz njegovo odobravanje ili, u nekim slucajevima, uz njegovu pomoc. Tesko je sada empirijski rekonstruisati koliko je Sluzba drzavne bezbednosti, koliko je vojska, koliko su svi oni bili umesani u kreiranje tih partija. Citava podzemna masinerija je bila angazovana da se stvori lazni privid o postojanju multipartijskog demokratskog drustva. U stvari, to je sve figuriralo pod Milosevicevom kontrolom, pod njegovom ambrelom.

Citava prica politickog zivota Srbije je potpuno apsorbovana tom nacionalistickom paradigmom u kome se srpska nacionalisticka opozicija takmicila sa Milosevicem ko je veci Srbin. Nikada nisu napravili jedan ozbiljan program kojim bi se jasno demarkirali prema Milosevicu, sa namerom da se okrenu prema zapadnom modelu, koji ukljucuje rekonstrukciju privrede, pravnog, politickog i obrazovnog sistema. Sada se jedan deo te opozicije radikalno okrenuo protiv njega, ali unutar te iste nacionalisticke paradigme. Sto se politickog zivota u Srbiji tice, respektujem program i aktivnosti Socijaldemokratske unije Zarka Koraca zato sto ta partija ima i intelektualni i politicki i moralni kredibilitet, sto nije umesana ni u kakve, ni tajne ni javne aranzmane sa Milosevicem.

Danas, 29. jul 2000.

Vojska Jugoslavije i buducnost srpsko crnogorske drzave

IZAZOV ZA OFICIRE BEZ RUZE

Pise Bojan Toncic

Vojska Jugoslavije pune dvije godine radi na puzajucem pucu u Crnoj Gori. Plan im je da malim koracima, od kojih ni jedan pojedinacno ne zasluzuje "adekvatnu reakciju", dodju do tacke obaranja vlasti u Crnoj Gori - izjavio je pocetkom ove sedmice potpredsednik Vlade Crne Gore Nikola Burzan, reagujuci na vojnu blokadu granicnog prelaza sa Albanijom Bozaj. Burzan je naglasio da se "Vojska Jugoslavije ne moze smatrati legitimnim organom u Crnoj Gori", ocenjujuci da je navodno stavljanje VJ u pripravnost u vreme poslednjeg zasedanja crnogorskog parlamenta "svojevrstan akt agresije na Crnu Goru".

Prelaz Bozaj je na osnovu sporazuma VJ i crnogorske policije deblokiran, cime je omogucena realizacija sporazuma Crne Gore i Albanije o liberalizaciji granicnog prometa. Najtezi i do sada jedini oruzani incident koji se u subotu dogodio na Skadarskom jezeru, pak, nije do kraja razjasnjen. Rec je o presretanju glisera MUP Crne Gore koje je izveo patrolni camac VJ, cija je posada tom prilikom ispalila nekoliko hitaca. Komanda Ratne mornarice u svom saopstenju ne navodi da je sa camca VJ otvorena vatra i istice da je gliser bio bez policijskih oznaka i zastave SR Jugoslavije. U saopstenju se, takodje, kaze da "policijski gliseri vrse fizicko obezbedjenje svercerskih, rizikujuci tako sukob sa brodovima RM na obezbedjenju drzavne granice na moru".

Podgoricki dnevnik Vijesti, ne navodeci izvore, objavljuje da je vodnik VJ u zapisniku o incidentu napisao kako se incident dogodio zbog "slabih optickih sredstava", odnosno loseg dvogleda. U zapisniku jos stoji da je ka policijskom gliseru "ispaljen jedan metak kalibra 12, 7 milimetara, ispred pramca" i da se gliser zaustavio.

Dogadjaj na Skadarskom jezeru poslednji je u nizu incidenata (pre toga za dlaku je izbegnut sukob Vojske i zitelja Toljevine, sela na putnom pravcu ka Bileci, kod granice sa BiH, nakon obostranog postavljanja barikada) pracenih baraznom verbalnom paljbom iz orudja najtezih kalibara; crnogorska vlast i Vojska nadmecu se u optuzbama o nelegalnosti, odnosno antidrzavnim i svercerskim poslovima, podizuci napetost u ocekivanju saveznih izbora koji ce nesumnjivo biti presudni za buducnost zajednicke drzave.

I bez valjanih "optickih sredstava" vidljivo je da su sirom Crne Gore dve snazne borbene formacije, Vojska Jugoslavije i specijalne jedinice crnogorskog MUP, koje, stice se utisak, jedna drugoj disu za vratom. Pritom, Vojska je jedina preostala institucija savezne drzave. Sve, dakle, podseca na vec vidjene dramaticne prizore odvajanja republika clanica bivse SFRJ i moralni i vojnicki sunovrat tadasnje Jugoslovenske narodne armije.

Ko se od koga brani

- I do sada su drugi pokusavali da izbjegnu sukob sa Milosevicem, ali je on bio isuvise kreativan. Ako dodje do sukoba, mi cemo se braniti i odbraniti, jer su motivi na nasoj strani - mi branimo svoju slobodu i drzavnost - rekao je predsednik Crne Gore Milo Djukanovic 11. jula ove godine u Dubrovniku, nakon sastanka sa predsednicima Hrvatske, Ceske i Slovenije. Crnogorski premijer Filip Vujanovic ustvrdice nedelju dana kasnije da je "Vojsku Jugoslavije instrumentalizovao Slobodan Milosevic i da ona moze biti cinilac nestabilnosti".

Zoran Zizic, potpredsednik Socijalisticke narodne partije, najsnaznije opozicione stranke u Crnoj Gori, nasuprot ovim tvrdnjama, istice da "VJ u Crnoj Gori ne cini nista protivno njenim nadleznostima" i da je ona "integrativni i stabilizujuci faktor".

Odgovor crnogorskom drzavnom vrhu je sa zvanicnog mesta odaslao portparol VJ Sreten Radisic, rekavsi da "nema cene zbog koje bi Vojska napala Crnu Goru". On je saopstio da crnogorska policija ima 15 do 20 hiljada ljudi i porucio da u slucaju proglasenja nezavisnosti Crne Gore Vojska nece dozvoliti da se ponovi scenario iz Slovenije, Hrvatske i Bosne.

- U tom slucaju cemo zestoko reagovati i necemo dozvoliti da budemo proglaseni za agresora, ukoliko nasu vojsku napadnu paravojne formacije na toj teritoriji - kategorican je pukovnik Radisic. On, takodje, kaze da ce "VJ spreciti gradjanski rat", te da "nije protiv bilo kog politicara, ali je protiv izjava koje mogu da izazovu sukobe".

Nedeljnik "Vojska", medjutim, u redakcijskom komentaru pod naslovom "Protiv Vojske i Jugoslavije" konstatuje da Milo Djukanovic "umesto da, kao clan Vrhovnog saveta odbrane ucestvuje u komandovanju Vojskom Jugoslavije, izbegava svaki neposredan kontakt i vezu s njom i, istovremeno, upucuje neodmerene kritike i neosnovano je optuzuje".

- Njegova saradnja sa institucijama "novog svetskog poretka" nesporno je uspesna i verovatno mu donosi licnu korist, ali se zna da svi njegovi letovi iz hrvatskih Cilipa, umesto iz Tivta i Podgorice, ne pripadaju herojstvu i razboritosti. Sud o tome dace buduce generacije - zakljucuje komentator "Vojske".

Podrska "vrhovnom komandantu"

Funkcionisanje Vrhovnog saveta odbrane nepoznanica je za siru javnost - crnogorski predsednik ne dobija pozive za sednice tela na osnovu cijih odluka, po slovu Ustava, predsednik SRJ komanduje Vojskom u ratu i miru. Vojni vrh, medjutim, predsedniku Milosevicu pripisuje neustavnu sintagmu "vrhovni komandant", za cije koriscenje, uprkos brojnim pokusajima, nije nadjeno iole logicno obrazlozenje. U snaznoj kampanji rezimske propagandne masinerije promocija ovog arhaizma ima jednaku vaznost kao i "obnova i izgradnja zemlje", a visoki oficiri nezobilazni su deo enterijera na svetkovinama socijalista i JUL.

- Visoki oficiri cute o tome da li, i u kakvom sastavu, zaseda Vrhovni savet odbrane. Oni govore o "pobedi nad NATO", "jedinstvu rukovodstva, Vojske i naroda", a cute o porazima srpske politike i armije ciji je sledbenik Vojska Jugoslavije, o tome kako taj narod zivi i o sudbini dvadesetak hiljada ljudi koji su odbili da idu u rat. Nema strategije, vojne doktrine, drzavnog plana za reorganizaciju VJ, sto su dokumenti koje treba da donese Parlament - kaze za Danas Miroslav Hadzic, direktor beogradskog Centra za civilno - vojne odnose.

Opozicija je kao najdirektniju politizaciju ocenila saopstenje Generalstaba od 4. maja ove godine, u kojem se opozicione stranke i bivsi oficiri optuzuju za "nasrtaje na licnost predsednika SRJ koji kulminiraju pretnjama brutalnom fizickom likvidacijom" i pozvao drzavne organe da "preduzmu odgovarajuce mere". Tim povodom smenjeni nacelnik Generalstaba Miodrag Perisic ocenio je da pojedinci iz vojnog vrha "umesto da brane Ustav od uzurpacije, brane predsednika od Ustava", te da "kao slepi izvrsioci rade ono sto im gazda naredi".

- Pljustali su cinovi, plate su skocile, a Vojska je, kao institucija sa drustvene margine, uvedena u epicentar politickog zivota. Zato se i ne treba cuditi sto gospoda generali onako "zestoko uzvracaju" i na najbenignije primedbe upucene na adresu njihovog "vrhovnog komandanta" - smatra vojni analiticar Stipe Sikavica.

I potpredsednik Vlade Srbije Vojislav Seselj rekao je da "general Pavkovic politizuje Vojsku" i ocenjuje da "VJ ima pravo da se bavi politikom, ali ne da u to gura ideologiju".

- Kljucne drzavne institucije ne smeju biti pod ideoloskim uplivom. A sve cesce javna istupanja generala Pavkovica ideoloski su obojena, sto nikako nije dobro - istice Seselj.

- Ako bude ugrozeno dostojanstvo Crne Gore, jasno je da nema te cene koju necemo platiti da zastitimo crnogorsku drzavu, ali cemo vagati svaki potez da ne upadnemo u zamku Milosevica koji je instrumentalizovao vojni vrh da bi stvorio uslove za proglasavanje vanrednog stanja - rekao je posle ustavnih promena Milo Djukanovic. On je odbacio mogucnost ucesca na saveznim izborima i rekao da "Crna Gora treba da svojim konstruktivnim ponasanjem obezbedi konstruktivno ponasanje Vojske Jugoslavije".

Buducnost Vojske Jugoslavije profesor ustavnog prava dr Janko Nicovic vidi u izboru izmedju lojalnosti i patriotizma. On smatra da VJ "mora da definise svoju teritoriju i jasno odredi drzavu koju stiti i kojoj pripada kao drzavna vojska".

- Na tom poslu ce se naci izmedju izazova ideologije integralizma drzave koja nastoji da se ocuva u cjelini, ili prosiri, i umerenije separatne pozicije drzave koja je zadovoljena i namirena svojom smanjenom velicinom - objasnjava dr Nicovic. On, takodje, smatra da "VJ treba da odabere sta ce naslijediti iz bastine dvije prethodne jugoslovenske vojske, da ne bi opet naslijedila unutrasnje principe vlastite propasti".

Jedno respektabilno ispitivanje javnog mnjenja Srbije (Ekspertski tim Centra za proucavanje alternativa, septembar 1999.) ukazuje da je Vojska Jugoslavije institucija sistema u koju gradjani imaju najvise poverenja. Puls biraca je, ocigledno, opipao i rezim, pre nego sto se odlucio da Vojska bude jedan od ornamenata iscrpljujuce propagandne kampanje afirmisanja oficijalne politike i difamacije svega sto nije unisono velicanje sveukupnih poraza.

Dani, 28. jul 2000.

Bio sam Alijin diplomata (I):

KAKO SU SE RAZISLI ALIJA I ADIL

Pise Muhamed Filipovic

Akademik Muhamed Filipovic, omiljeni profesor, vjeciti opozicionar i jedna od najosebujnijih licnosti sarajevske javne scene, institucija sa sesirom, kako bi rekao jedan domaci seret, odlucio je da za zivota i dok ga pamcenje sluzi, posvjedoci kako je nastala neovisna drzava Bosna i Hercegovina, kako je napadnuta, kako se branila i kako je na kraju primorana da postane tvorevina kakvu dosadasnja povijest ne poznaje! Bio je ucesnik, svjedok i posmatrac, i svoja je sjecanja sistematizirao u dvije knjige. Prva od njih uskoro izlazi iz stampe, a vec od ovog broja u Danima! Zasto je pukao politicki brak Alije Izetbegovica i Adila Zulfikarpasica? Sta je Hasan Cengic zamjerio Izetbegovicu? Sta se zbivalo iza scene muslimansko-srpskih pregovora? Kako je Omer Behmen zalutao u politiku i postao fakticki mocniji od Prvog u Stranci? Zasto je Tudjman optuzio Izetbegovica da je prepariran od bivse JNA? Ko je izmislio Ganica? Sta je Krajisnik porucio Izetbegovicu? Zasto je Sabina Berberovic krila oca od velikih odluka? Sta sadrze tajne vrpce razgovora

Adil Zulfikarpasic se moze smatrati za tragicnu licnost nase politike. On nije, istina, sam proizveo tu tragediju, nego su mu je priredile okolnosti, ali rezultat je bio isti, a to je njegov potpuni politicki neuspjeh. Nitko kao on nije u politicki zivot usao s toliko prednosti pred mogucim rivalima, a nitko kao on, opet, nije iz svog angazmana izvukao manje onog sto je u politici najvaznije, a to je okus vlasti.

Adil Zulfikarpasic je potomak znamenitog Zulfikar-pase Cengica, jednog od vodja bosanske vojske u pobjedonosnom pohodu na Srbiju 1812. godine i potonjeg Sandzak-bega Smederevskog sandzaka. Njegov otac, Husein-beg Zulfikarpasic, bio je relativno bogat i ugledan covjek, a povremeno i nacelnik grada Foce. Bio je i vrlo pametan covjek, koji je, za razliku od brojnih Bosnjaka svoga vremena, uspio da spasi znatan dio obiteljskog imanja od posljedica pljackaske agrarne reforme 1920. godine. Adil je imao mnogo stariju bracu, od kojih je jedan bio ljekar u Turskoj, a drugi, po imenu Sabrija, ugledni gradjanin Foce i ubijen je od cetnika 1942. godine. Adil je, kao i vecina potomaka bosanskog begovata, otisao ulijevo i imao svoju ne malu komunisticku historiju. Kao komunisticki aktivist prezivio je ustaski zatvor, bio u partizanima i zavrsio rat kao visoki partizanski funkcioner. Odmah potom, februara 1946. godine, on je emigrirao iz tadasnje Jugoslavije. U emigraciju je otisao s polozaja pomocnika ministra trgovine i upravnika Uprave narodnih dobara Vlade BiH.

Za razliku od mnogih emigranata, Adil je uspio brzo da se stabilizira, pa cak i da se obogati, postavsi jedan od najbogatijih ljudi medju Bosancima u emigraciji, a i medju Jugoslavenima svoga doba. Nakon sto se je etablirao u Svajcarskoj, on je zapoceo svoj javni rad i to izdavanjem Bosanskih pogleda i radom na stvaranju Demokratske alternative, jednog od pokreta koji je radio na rusenju komunizma i demokratskoj obnovi u bivsoj Jugoslaviji. Propovijedao je bosnjastvo kao zajednicko nacionalno ime za sve gradjane BiH koji tu zemlju smatraju svojom domovinom. Odrzavao je neke politicke veze u bivsoj Jugoslaviji, osobito pred njen kraj, a jedna od tih veza bili su i Alija Izetbegovic i krug nekadasnjih Mladomuslimana, te neke mladje pristalice Izetbegovicevih ideja koji su se okupili oko njega. Upravo je ta veza rezultirala stvaranjem stranke SDA, kao zajednickog poduhvata kojeg je u pocetku financirao Adil.

Zlatna koka Fikret Abdic

Njegov politicki brak sa Izetbegovicem je pukao vrlo brzo, upravo onda kada je Izetbegovic, osjetivsi da mu je Adilova sjena teska, a da vise ne ovisi od njega u novcu, jer je narod poceo masovno da daje pare za SDA, i kada je nasao zlatnu koku koja nosi glasove, tj. Fikreta Adbica. Tada je Izetbegovic odlucio da raskine sa Adilom i da ga ostavi u anonimnosti neke parlamentarne kandidature, suprotno prvobitnom ugovoru izmedju njih dvojice i time mu dao povoda da se pobuni. Adil je tako bacenu meku zagrizao, izasao s kritikom stanja u stranci i bio iz nje iskljucen na tipicno komunisticki nacin, na cuvenom skupu u Tesnju u kasno ljeto 1990. godine. Nakon toga, Adil je, izgleda, izgubio stvarnu volju za ozbiljan politicki angazman i samo se marginalno i preko drugih ljudi, koje je angazirao kao licne politicke suradnike, mijesao u politicki zivot BiH. Danas je politicki sasvim abdicirao, te je svoju stranku sam proglasio za bespredmetnu i povukao se u mir svoga Bosnjackog instituta.

Ime stranke koju su oni planirali nije bilo JMO (Jugoslavenska muslimanska organizacija), ali je ona bila pokusaj stvaranja jedne stranke istog karaktera, ali bez politicke mudrosti i takticke genijalnosti jednog rodjenog lidera kakav je bio Mehmed Spaho, a pogotovo bez Jugoslavije kao buduceg politickog poligona djelovanja. Stranka je bila izrazito muslimanska, a to je i receno u njenom programu (da je to stranka muslimanskog kulturnopovijesnog kruga). Bila je jugoslavenska, pa je zapocela stvarati organizacije na cjelokupnom prostoru bivse drzave Jugoslavije. Bila je vjerska, jer je osnovne aktiviste angazirala iz kruga vjerskih sluzbenika ili nekadasnjih clanova ilegalnih organizacija Mladi Muslimani i kasnijih derivata te organizacije.

Iskustvo sa komunistickim rezimom omogucilo je novostvorenoj stranci SDA da postigne munjevit uspjeh i zadobije neprijeporno povjerenje gradjana muslimanske vjere. Neki gradjani drugih vjera, koji su stajali na poziciji bosnjastva ili bosanstva i nadali se da ce ova stranka u svom programu u centar brige staviti upravo ocuvanje BiH kao zajednicke domovine, pokusali su prici stranci, ali su u susretu s rigidnim stavovima islamistickih ekstrema, koji su vodili glavnu rijec u svim organizacionim pitanjima stranke, bili obeshrabreni i otjerani iz stranke. Tako je stranka postala cisto muslimanska, mada je Bosna bila multilateralna i samo se sa te pozicije mogla uspjesno odupirati nacionalizmu koji je navirao kroz sve pore komunizma u propadanju.

Izetbegovic je nastojao da me privoli da uzimam ucesca na sto vise skupova, cak je, u izvjesnom smislu, prepustio meni da budem glavna licnost u tom pogledu, te sam tada, zajedno sa Muhamedom Cengicem, obisao gotovo cijelu BiH i Sandzak, radeci na formiranju stranke. Sam nisam zelio biti njenim clanom i odsutio sam na visekratne ponude Izetbegovica i Zulfikarpasica da pristupim stranci. Jednom prilikom, kada mi je Izetbegovic rekao da ima teskoce s nekim ljudima u stranci oko mog ukljucenja u Izvrsni odbor stranke, sto je navodno on predlagao, a sto mi je potvrdio i Adil Zulfikarpasic, ja sam mu rekao da to ne treba da cini, jer ja odista ne mogu biti u istoj stranci sa ljudima kakvi su bili Omer Behmen, Hasan Cengic, Salim Sabic i slicni ljudi, buduci da sam ja covjek sasvim druge vrste i za mene politika nema nikakve veze sa vjerom.

Ja sam se od njih totalno razlikovao u misljenjima, jer su oni, prema onome sto sam vidio, sve politicke stavove derivirali iz svojih vjerskih i, po mom misljenju, krivo shvacenih stavova. Ja sam smatrao da je politika jedno, a vjera drugo. Istina je da sam jos u kampanji za formiranje stranke SDA jasno kazao da muslimanima ne treba ni vjerska ni nacionalna stranka, vec da im treba politicka, bosanska, demokratska i sekularna stranka.

Planska podjela zemlje

Kad je odbijen moj prijedlog da se u izborni savez za izbore ide sa Durakovicem, tada sam shvatio da vise nema osnova nikakva moja suradnja sa SDA. Kada je SDA proklamirala savez sa SDS-om i HDZ-om, znao sam da je Bosna krenula na jedno putovanje puno opasnosti i neizvjesnosti. Izborna pobjeda je tom probudjenom nacionalizmu dala u ruke drzavnu moc i sve instrumente drzavne sile da je upotrijebi za provedbu svog nacionalnog programa. A programi nasih nacionalizama su bili suprotni i vodili su ka njihovom sukobu.

Prvi potezi novoizabranih partnera na vlasti su bili usmjereni upravo ka tome da se zadobiju teritorije. Zapocelo je natezanje oko regionalizacije, sto je bila inicijalna ideja kasnije potpune podjele zemlje, koja je na kraju bila ostvarivana vojnim sredstvima i teskim nasiljem. Iako je vec odmah bilo jasno da je ovaj izborni savez neuspjeli brak, nitko nije bio spreman da ga se odrekne, jer je u osnovi kod svih postojala ista nada, tj. da ce se nagoditi u pogledu podjele zemlje i ostvariti svoje glavne ciljeve, a ti ciljevi su bili: za SDS - stvaranje jedne srpske zemlje u Bosni i Hercegovini, s konacnim ciljem prikljucenja Srbiji; za HDZ - cilj je bio isto to samo s ciljem prikljucenja Hrvatskoj; za SDA - bilo je to stvaranje jedne muslimanske zemlje. Toga sam postao potpuno svjestan kada sam dobio u ruke tajni dokument, kojeg je za potrebe SDA izradio ugledni muslimanski pravnik dr. Halid Causevic, u kojem je pokusao da odgovori na pitanje kakav bi stav SDA mogla da zauzme u slucaju da se, kao realno politicko pitanje, pojavi problem podjele BiH. Na to pitanje odgovor je bio pozitivan. To je za mene bio znak da i sama SDA razmatra problem moguce podjele zemlje, kao realno politicko pitanje, predvidjajuci i mogucnost solucije podjele zemlje izmedju nacionalnih frakcija. Kasnije sam shvatio da su oni od pocetka stajali na tom stajalistu, odnosno na stajalistu da je za nas najbolje da stvorimo jednu cisto muslimansku zemlju, makar i po cijenu podjele BiH.

Zajedno sa Adilom Zulfikarpasicem sam 07. 04. 1991. godine otputovao avionom u Zagreb, s namjerom da odmah po razgovorima u Zagrebu odemo i u Ljubljanu, te da se vidimo sa tamosnjim vodecim politickim licnostima. Sve smo uredili telefonski i zakazali sastanke odmah po dolasku. U Zagrebu smo se susreli sa, tada, najvaznijim ljudima hrvatske politicke scene i, naravno, sa predsjednikom Hrvatske, pokojnim dr. Franjom Tudjmanom, sa kojim je obavljen glavni politicki razgovor. Dr. Franjo Tudjman, Titov general i nadobudni povjesnicar, kako se volio nazivati, politicki disident nakon 1966. godine, te na kraju utemeljitelj danasnje hrvatske drzave, takodjer je jedna zanimljiva pojava naseg vremena i prilika. Povijest kao da se je sa nama igrala, pa nam je u teska vremena, kada se postavljaju veoma krupni, teski i slozeni povijesni zadaci, nametnula neke licnosti cija inkompetencija i ogranicenost moze da se mjeri samo sa slozenoscu i velicinom zadatka kojeg su na sebe preuzimali. Dokaz za to je upravo sam Tudjman. On se nikada i ni u cemu nije isticao. Jedino sto se o njemu od najranijeg vremena znalo jeste da je bio veoma ambiciozan i da nije prezao od nacina na koji ce zadovoljiti svoju ambiciju. Ali, kako je receno, tko ceka - doceka. Tako je Tudjman, od cuvenog ustaskog koljaca i jednog od najvecih zlocinaca Drugog svjetskog rata na nasoj teritoriji, Maxa Luburica, preuzeo ideju sveopceg pomirenja Hrvata. Oni takvi, pomireni, treba da se osjecaju zadovoljni jer su utopljeni u hrvatskoj naciji i njenom politickom izrazu, hrvatskoj drzavi na celu sa HDZ-om i Tudjmanom, kao vrhovnim idealima i ostvarenjem vjekovnog hrvatskog sna. Tako je politicki imperativ demokracije, kao jedino logicne zamjene za komunisticki totalitarni sistem, zamijenjen imperativom novog korporativistickog nacionalistickog totalitarizma drzave i nacije kao sukusa povijesti.

Kada sam mu, prilikom razgovora u novembru 1993. godine u Zenevi, prigovorio na apsurdnost rata kojeg je poveo protiv nas sa stajalista hrvatskih interesa, on mi je odgovorio: "Pa, Vi, profesore, valjda znate da se ja nisam sa njima mogao nositi." Na to sam mu rekao: "Mozda i niste sami, ali u savezu sa nama da, pa cak i da pobijedimo i protjeramo agresora preko Drine." Smrt je Tudjmana spasila da bude izveden pred sud za zlocine protiv covjecnosti u Den Haagu, zlocine koje su Hrvati iz BiH i njegove regularne trupe, koje je poslao u nasu zemlju, pocinili u BiH, slijedeci njegovu politiku i naredjenja.

Susret s Tudjmanom

Razgovor sa Tudjmanom odigrao se je 08. 04. 1991. godine u njegovoj rezidenciji u Banskim dvorima, na Gricu. Tudjman je, prilikom tog razgovora, bio veoma ljubazan i prilicno dobrohotan, te je pokazao veliki interes za to da i Bosna slijedi primjer Hrvatske i Slovenije, za koje nam je tada otvoreno rekao da su vec donijele neopozivu odluku o istupanju iz Jugoslavije, naznacivsi cak i tocan datum kada ce ta odluka biti javno saopcena. Ako je i ranije bilo tesko u Jugoslaviji, kojom su ipak svagda dominirali Srbi, onda je u Jugoslaviji kojom dominira Milosevic nemoguce opstati i mora se donijeti odluka o istupanju. To je pravno opravdan i politicki logican potez, koji je tada i nama svesrdno preporucio. Naglasio je da ce u situaciji ako bi i BiH zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom napustila Jugoslaviju, svima biti mnogo lakse ostvariti taj korak i parirati bilo kakvu akciju koja bi dosla od strane Milosevica.

Saopcili smo mu nasu ocjenu da bi i za BiH bilo najbolje da zajedno sa Hrvatskom i Slovenijom izadje iz Jugoslavije, jer ce, izlaskom ove dvije zemlje, ostati sama u srpskom moru, koje ce, osim toga, nakon izlaska Hrvatske i Slovenije, biti jos vise frustrirano, a demokracija u takvim uvjetima nema sansu. Tudjman je na to reagirao tako da je otvoreno rekao kako ne vjeruje u to da ce Bosna izaci iz Jugoslavije. Rekao je da smatra kako je Izetbegovic suvise impresioniran vojskom JNA i da je, u neku ruku, prepariran od strane JNA. Ocijenio je da je Izetbegovic okruzen agentima KOS-a i DBJ-a. Kazao je da zna da je Izetbegovic bio u tadasnjem Generalstabu JNA na prepariranju, gdje mu je demonstrirana sva snaga i moc te vojne sile, te da on nece imati snage da se otrgne od toga i da udje u rizik sukoba s tom silom. Naravno, ja sam na tu njegovu tvrdnju reagirao kazavsi da ovdje nije predmet razgovora Izetbegovic, te da to mogu biti nagadjanja, nego stanje politickih prilika u zemlji i najbolje odluke koje se mogu preporuciti. Ali, Tudjman je ostao pri svojim stavovima, kazavsi, ponovo, da ne vjeruje da ce Izetbegovic donijeti odluku o izlasku BiH iz Jugoslavije, zajedno sa druge dvije republike.

S Izetbegovicem smo se sastali 11. 04. 1991. godine, u njegovom radnom kabinetu u Predsjednistvu Bosne i Hercegovine. Kako sam ja imao prethodno neugodno iskustvo sa njim, koji je ponekad obicavao da zaboravi sto je ranije kazao, ja sam na sastanak poveo uglednog ekonomistu i strucnjaka za finansiranje agrara, dr. Avdu Spahu, inace tadasnjeg potpredsjednika MBO-a, Muju Kafedzica, bivseg pukovnika JNA i, takodjer, potpredsjednika stranke, kao i gospodju prof. dr. Lamiju Hadziosmanovic, clana Izvrsnog odbora nase stranke. Sa strane SDA tim razgovorima prisustvovali su predsjednik stranke SDA Alija Izetbegovic, zatim Omer Behmen, Muhamed Cengic i ne sjecam se jos tko, ali znam da ih je bilo cetvero. Omer Behmen spada, takodjer, medju kuriozne licnosti ovog naseg vremena i prostora, te o njemu valja nesto blize kazati. On je osoba koja se ama bas nicim ne istice medju ljudima, osim jedino cinjenicom da je bio osudjen na ukupno petnaest godina robije zbog pripadanja mladomuslimanskim organizacijama, mada nitko nije znao zapravo prave razloge njegovog progona, osim njegove tvrdoglave upornosti u zastupanju sopstvenih ideja. Behmen je bio tri puta sudjen kao pripadnik zabranjene organizacije "Mladi Muslimani". Tvrd, emocionalno i intelektualno suh, neizrazene inteligencije, ali naglasenog autoritarnog stava u odnosima prema ljudima, neosjetljiv na opcenito priznata pravila ljudskog ponasanja i sklon vrijedjanju ljudi, Behmen se istakao samo svojom neuobicajenom intransingencijom u svim, a ne samo politickim ili vjerskim stvarima. Takav covjek zasigurno nije nikada trebao niti smio nista traziti u politickom zivotu, a s demokracijom on ima veze kao sa spanskim selima, kako se to nekada kaze. Ipak je, a u tome se i sastoji ironija povijesti, taj covjek, za ovih nasih "deset najtezih godina", postao drugi covjek nase drzave i politike, a kao bezobzirniji, siroviji, beskrupulozniji i neinteligentniji, logicno, postao je fakticki mocniji od prvog covjeka. On je danas ocit dokaz da se iz ideja kakve zastupaju on i njegovi prijatelji nikada ne moze razviti normalna demokratska drzava niti ostvariti makar i minimalne demokratske slobode. Behmen i svaki, ma kako mali i nevin, sadrzaj slobode su suprotnosti koje se ne podnose, ne idu zajedno. Razgovor je, nakon uvodnih formalizama, zapoceo mojim izlaganjem rezultata Adilove i moje posjete Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Ja sam izlozio sve o cemu i sa kime smo tokom ovih posjeta razgovarali, sto je bio sadrzaj tih razgovora i koje su poruke preko mene odaslane, te stav nase stranke da smatramo da bi, ukoliko uopce mislimo o izlasku iz Jugoslavije, taj izlazak trebali ostvariti sada, u paketu, zajedno sa druge dvije zapadne republike. Naglasio sam da je to, po nasem uvjerenju, najpovoljniji momenat i da nam se takav uskoro nece pruziti.

Tajni i javni pregovori

Podaci dobiveni iz pouzdanih izvora, a posebno o kojima smo saznali iz teksta tajne zapecacene naredbe koju je komandant Krajiskog korpusa general Uzelac izdao svojim podredjenim oficirima, jasno su govorili da se ostrica moguceg udara okrece prema muslimanima. U toj naredbi oni su bili oznaceni kao "glavna opasnost za ostvarenje planiranih ciljeva u vezi s danom "D" i prema njima se nalaze veoma okrutan postupak. Taj postupak je definiran rijecima "da su oni glavna opasnost i da prema njima treba postupiti nemilosrdno i eliminirati sve osobe koje bi mogle postati organizatori i predvodnici bilo kakvog otpora muslimanskog stanovnistva". Iz izvora hrvatske obavjestajne sluzbe, sve ovo je bilo potvrdjeno kao tocno. Naime, tadasnji hrvatski predstavnik i clan Predsjednistva BiH i predsjednik HDZ-a BiH, gospodin Stjepan Kljuic, stavio je meni i Zulfikarpasicu na raspolaganje snimke tajnih razgovora izmedju Karadzica i Milosevica koje je snimila ta sluzba. Bilo je to krajem juna ili prvih dana jula. Bilo je jasno da se nesto odista sprema. Sve ovo desavalo se tokom jula 1991. godine. Tajno snimljeni razgovor Karadzica i Milosevica odnosio se na kriticno stanje do kojeg je doslo u rejonu Kupresa i dokazivao je punu koordinaciju djelovanja SDS-a i JNA, pod dirigentskom palicom samoga Milosevica. Imajuci u vidu sve informacije koje su se iz dana u dan gomilale, a koje su jasno govorile o tome da se srpska strana intenzivno priprema za vojnu akciju u BiH, mi smo se odlucili da javno reagiramo.

Dok je politika Hrvatske, pa time i bosanskog HDZ-a, bila jasna jer im je cilj bio da na svaki nacin uvuku nasu zemlju u sukob koji je nastao izmedju Hrvatske i Jugoslavije, nije bilo jasno kakvu politiku vode glavne politicke stranke u BiH, prije svega SDA, a zatim i SDP. Adil Zulfikarpasic i ja smo smatrali ovakav razvoj situacije veoma opasnim, a osobito opasnim smatrali smo odsustvo svake nase akcije, dok se, na drugoj strani, srpska strana intenzivno priprema za neke, u svakom slucaju, veoma destruktivne akcije. Dogovorili smo se da je u nastaloj situaciji apsolutno neophodno da sa Izetbegovicem hitno obavimo razgovor, da mu izlozimo nasu ocjenu stanja i zatrazimo od njega jasan odgovor o tome kakvu on akciju misli da poduzme. Zbog mog ranijeg negativnog iskustva, vezanog za razgovore sa Izetbegovicem, trazio sam da taj razgovor obavi Adil. Adil je otisao na razgovor i vratio se veoma zadovoljan. Pozvao me je u svoju kucu, i to kasno uvece, da mi isprica sto je bilo i kako se je zavrsio razgovor sa Izetbegovicem. Prema onome sto mi je tada Adil rekao, on je Izetbegovicu izlozio nasu ocjenu stanja stvari, posebno ga je pitao o tome ima li on podatke do kojih smo i mi dosli, a koji jasno govore o intenzivnim pripremama JNA i Srba da izvedu nasilnu akciju zadrzavanja BiH u Jugoslaviji koju je Milosevic pripremao, i to pod uvjetima koje bi sami Srbi diktirali. Posebno ga je pitao da li zna o akciji pripremanoj protiv muslimanskih prvaka. Kada je Izetbegovic potvrdio sve sto smo i mi znali, postavio mu je pitanje sto on misli u toj situaciji uciniti. Ima li pripremljen plan nase zastite, ima li bilo kakve i bilo cije efikasne garancije iz inozemstva. Pitao ga je ima li neki drugi plan, ukljucujuci i pregovore sa Srbima o mogucem rjesavanju sve zategnutije i opasnije situacije. Prema Adilovim rijecima, Izetbegovic je kazao da on nema ni garancija, niti je radio na pripremi nekog plana vojnickog ili politickog suprotstavljanja takvoj akciji koja se mogla ocekivati, te da on smatra da je jedini izlaz iz nastale situacije u pregovorima sa Srbima. Kada je Adil Zulfikarpasic od njega zatrazio da pregovara, Izetbegovic mu je navodno rekao da on ne moze da pregovara, da nije najbolja licnost za to. Rekao je da Srbi njemu ne vjeruju, te da on iz tog razloga nije pogodan kao pregovarac. Zatrazio je, onda, da mi, tj. Adil Zulfikarpasic i ja, u ime nas muslimana pregovaramo sa Srbima. Osjecao sam da se u tom nelogicnom prijedlogu Izetbegovica krije neka zamka, te da nesto tu nije u redu.

Izetbegoviceva zamka

Na kraju sam se, unatoc svim rezervama, slozio sa Zulfikarpasicem u ocjeni da je stanje toliko urgentno da se taj rizik mora prihvatiti. Tako su, pod auspicijom predsjednika SDA Alije Izetbegovica i uz mandat kojeg nam je on dao, zapoceli, kasnije mnogo spominjani i komentirani, srpsko-muslimanski pregovori o tome kako rijesiti problem sudbine nase zemlje. Buduci da smo zeljeli da pregovori budu sto je moguce ekonomicniji i efikasniji, da ne budu optereceni negativnim iskustvom dotadasnjih dugotrajnih medjusobnih natezanja izmedju SDA i SDS, te da se odmah koncentriraju na bit problema i do tada dostignuti nivo razvoja pitanja o nasim odnosima, posli smo od stava da treba da damo jednu negativnu formulaciju problema, tj. da razgovore pocnemo od onoga o cemu uopce necemo i o cemu nema smisla pregovarati, tj. od onoga sto ni jedna ni druga strana ne moze ni u kojem slucaju prihvatiti. Time smo nastojali omedjiti moguce polje sporazumijevanja i postici da razgovori dovedu do nekog rezultata. U tom smislu smo, kao polaziste muslimanske strane, odredili stav da mi ne mozemo i ne zelimo ni pod kojim uvjetima razgovarati o bilo kakvoj podjeli zemlje. Pod uvjetom da se ocuva suverenitet nase drzave i njen teritorijalni integritet, mi smo spremni da sa nasim partnerima potrazimo rjesenje za sve ono sto oni postavljaju kao temeljni i bitni uvjet za njih i od cega oni, ni pod kojim uvjetima, ne zele odstupiti.

Pregovori su zapoceli 08. 07. 1991. godine i odrzavani su u zgradi drzavnog Predsjednistva BiH, zapravo u kabinetu tadasnjeg njegovog clana Nikole Koljevica. Prethodne, zapravo, uvodne razgovore vodili su samo Adil Zulfikarpasic, Radovan Karadzic, Muhamed Filipovic i Nikola Koljevic.

Pregovori su zapoceli da se intenzivno odvijaju svakodnevnim sastancima dvije delegacije. U jednoj smo bili ja i Adil, a u drugoj Karadzic i Koljevic. Povremeno su se u razgovore ukljucivali sa srpske strane Momcilo Krajisnik i Biljana Plavsic, dok je sa nase strane u pregovorima uzeo ucesca samo jos Alija Izetbegovic. Sluzba za stampu SDA je ucesce Alije Izetbegovica lukavo interpretirala na taj nacin kao da je Alija Izetbegovic primio pregovarace, a ne da je i sam uzeo ucesce u pregovorima. To je bila pripremljena rezerva da bi se lakse moglo uciniti ono sto je uslijedilo, a to je bilo dezavuiranje samih pregovora. U tom momentu nismo primijetili tu zamku koja nam je lukavo postavljena. Naravno, to nikako ne negira osnovnu cinjenicu da je Alija Izetbegovic znao za pregovore i bio u njihovom toku. Laz je bila i onaj dio saopcenja u kojem se kaze kako je Alija Izetbegovic insistirao na uvodjenju Hrvata u pregovore. To, isto tako, pokazuje da su u SDA-u sve pripremili da bi mogli dezavuirati i nas i pregovore, sto su na kraju i ucinili.

(Nastavit ce se)