"Donošenjem zakona o lobiranju u Srbiji, uspostavila bi se razlika izmešu korupcije i lobiranja", tvrdi Bovanova. Da bi se regulisalo lobiranje potrebni su zakon, kodeks, propisi o sukobu interesa javnih službenika, antikorupcijsko zakonodavstvo, piše list.
"Tajkun da pare ministru, šefu partije, direktoru direkcije za gradsko zemljište, poslaniku... i onda oni rade sve kako bi bio zadovoljen interes vlasnika novca" - ovako će 95 odsto građana Srbije da opiše lobiranje.
Ali, u čemu je onda razlika između lobiranja i korupcije?
Ana Bovan, predsednica Društva lobista, veruje da bi se ta razlika uspostavila donošenjem zakona o lobiranju što jeste jedan od ciljeva Društva.
"Interesantni su mađarski, litvanski i poljski zakoni, ali njihovi modeli nisu do kraja primenljivi”, kaže ona.
Razlozi za donošenje zakona su suzbijanje korupcije pri donošenju političkih odluka i sprečavanje sukoba interesa funkcionera, ali je pitanje da li se to može rešiti jednim zakonom i treba reći da ne postoji univerzalno prihvaćen način za regulisanje lobiranja.
Da lobiranje izaziva sve veću pažnju dokaz je činjenica da su se poslanici u Skupštini Srbije otimali o knjigu Dragana Golubovića "Zagovaranje i lobiranje u parlamentu i organima izvršne vlasti: uporedna iskustva i preporuke za Srbiju", piše list.
Zakon o lobiranju imaju Amerika, Kanada, Mađarska, Litvanija, Gruzija, Poljska i Makedonija.
Ali, iako ima zakon, Amerika ima problem s načinom i motivima donošenja odluka lobista: oni ostaju daleko od očiju i ušiju javnosti.
"Američki predsednik Barak Obama vrlo je kritičan prema lobistima, a jedno od njegovih predizbornih obećanja bilo je da će smanjiti njihov uticaj. Ni Džordž Buš stariji nije bio oduševljen s lobistima”, objašnjava autor Dragan Golubović.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 7
Pogledaj komentare