Prva žena pilot borbenog aviona u Srbiji - "Sve se može"

Ana Perišić je pripadnica 241. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile 98. vazduhoplovne brigade. Pilot je borbenog aviona “Galeb”.

Izvor: Prva

Sreda, 13.06.2018.

23:18

Prva žena pilot borbenog aviona u Srbiji -
Screenshot/Prva TV

Oduvek je volela vojsku. Kada je slučajno saznala da te godine Vojna akademija prvi put ikada prima žene, pomislila je: Zašto baš ja ne bih bila prva žena pilot borbenog aviona u Srbiji?

Prijemni je trajao dva i po meseca. Celo leto 2007. Ana je polagala matematiku, test opšte kulture, ali i testove opterećenja, padobransku obuku i skakanje, selektivno letenje, preživljavanje u teškim uslovima. Jedan po jedan kandidat, jedna po jedna kandidatkinja su otpadali. Ana je opstajala. Prošla je rigorozne preglede na VMA. Nije bilo nimalo lako, ali je izdržala. Primljena je na Vojnu akademiju.

A onda je došao možda i teži deo – ženska noga na Vojnoj akademiji, koja još, u svakom smislu, nije bila spremna za devojke. Nisu imale uniformu, obuću, ženske toalete. Svuda su ih čekali čudni, podozrivi pogledi, povređena sujeta do tada isključivo muške sredine, neverica da je ženama mesto tu. Bilo je i onih koji su im pružili punu podršku, pomoć i potpuno poverenje, i zahvaljujući njima, Ana i njene koleginice postale su tri prve žene piloti, koje će samo time biti upisane u anale srpske avijacije.

Ana je odličan pilot, to kažu njene muške kolege. Ana je, dodaju, i pravi drug i ortak, izuzetno sposobna, inteligentna i britkog uma. Ana je i supruga svog kolege inženjera na aerodromu Lađevci gde oboje rade i majka trogodišnjeg dečaka.

Ani je prijemni za avijaciju trajao dva i po meseca.

Bila je nedelja kada je došla. Nije bila posebno uzbuđena, nije znala šta je čeka, nije imala ničije prethodno iskustvo da čuje. Otišla je, pa kako bude.

Kada je položila matematiku i opštu kulturu, od ponedeljka do petka su bili lekarski pregledi na VMA. Oni su vrlo rigorozni i svaki dan posle pregleda ti saopštavaju da li je sve u redu i da li ideš dalje. Nema gledanja kroz prste ni za šta. Moraš biti savršenog zdravlja.

Padobranska obuka je nešto što svi smatraju teškim. Ona je već na početku imala peh: pala i povredila petu. Mislila je da će je eliminisati. Ali, pošto su se svi nešto ispovređivali, jer niko nije imao iskustva, uspela je da dalje sve uradi kako treba.

Ona je prolazila jedan po jedan. Petog dana je išla na test opterećenja u Batajnici.

I to je prošla i time završila preglede. Onda zaseda Komisija koja odlučuje, a ona ide kući i čeka da je obaveste.

Testovi su bili početkom maja, a na rezultat, poziv, čekala je do kraja maja. Tada bi trebalo da je pozovu da kažu ko ide na selekciju.

Kada su je pozvali i rekli joj da je prošla, otišla je u Batajnicu na selektivno letenje. To je letenje od 10-15 sati, na Utvi 75 sa nastavnicima. Traje oko 7 dana.

Ona, kao i drugi ljudi, došli su prvi put na letenje, potpuni laici. Tu se rade isto razni testovi, a onda imaš po malo letenja. Nije kaže to neko sad veliko i pravo letenje, ali je svrha toga da te iskusni nastavnici procene da li si uopšte za to, da li bi zaista mogao da izdržiš sve što avion od tebe traži. Onda, da li ti je muka, povraćaš i sl, to se tek tada zapravo stvarno vidi. Desi se I da neko dođe i da odlično podnosi sve te sile i da mu nije muka, ali da nema predstavu o tome da li ide gore ili dole, u kom smeru leti Ili da li je u lupu, Prosto nema orjentaciju.
Screenshot/Prva TV
Ne treba ti tada da oduševiš nastavnike, kaže Ana, već samo bukvalno da iskažeš sposobnost. Oni već na osnovu dva-tri leta mogu da procene da li si za letenje ili ne.

Njih je 5 devojaka došlo do selektivnog letenja. Tada su dve otpale i ostale su njih 3.

Ona je prošla.

Te prve godine na Akademiji, Ana kaže da je bilo teško – nisu se pripremili ni vojska ni vojnici za žene u svom okruženju, a ni one nisu imale predstavu šta ih tamo čeka. Trideset devojaka sa svih smerova je bukvalno bilo bačeno u sredinu koja je decenijama bila isključivo muška.

Napravili su ženski deo, ograđen, u tom smislu su bili izolovani od muškaraca, ali ako se razboliš ili povrediš, ležiš u ambulanti zajedno sa muškarcima.
To je bila godina kada su se svi prilagođavali i pošto su prva generacija, nisu znali kako da se postave. Ana kaže da su za neke stvari bili popustljiviji, ali s druge strane na njima su probijali led i eksperimentisali, što nikako nije bilo lako.

Što se tiče samih kolega, bilo je podeljeno: jedni su ih odmah prihvatili, najnormalnije, podržavali ih, drugi su ih podozrivo gledali, nisu prihvatali da je ženi mesto u vojsci. Prvi su pokušavali da im olakšaju, drugi da im otežaju.

Ana je tek na trećoj godini Akademije, prvi put posle selektivnog letenja, sela u avion.

Prvi samostalni let, na Galebu 4. Ni po čemu posebno se, kaže, ne seća tog važnog dana. “Ne stigneš ti nešto o tome da razmišljaš… Zapravo, ni o čemu, osim da poštuješ protokol, da sve uradiš redosledom koji si toliko puta vežbao sa trenerom, da pravilno ponoviš sve radnje i postupke koje kao pesmicu znaš napamet. Mnogo je komandi koje treba izvesti i nemaš ti vremena da te uhvati panika ili da razmišljaš o tome kako ćeš se snaći”. Samo rutina, seća se Ana, ponavljanje naglas svih protokolarnih radnji koje je toliko puta izgovorila.

Pokretanje aviona ima oko 30 stavki koje je glasno izgovarala i jednu po jednu radila. I samo je na to bila skoncentrisana. I uspešno poletela. Napravila je dva školska kruga, prvi put sama u avionu, bez nastavnika. I isto tako uspešno je sletela. I tek kada je izašla iz aviona, udario je adrenalin. Tada je tek shvatila šta je uradila, I šta je sve moglo da se desi.
Screenshot/Prva TV
Kada je završila Akademiju, dve godine je radila u Batajnici, a onda je dobila prekomandu za aerodrome Lađevci, kod Kraljeva. Tamo je upoznala i svog muža. Zapravo, poznavali su se površno i sa Akademije, on je generacija iza nje, ali su se ponovo sreli i počeli da se zabavljaju 2013. Godinu dana kasnije, organizuju venčanje u Kraljevu. Posle svadbe je na aerodromu radila još godinu dana, pre nego što je ostala trudna.

Ana nije od onih koji će žrtvovati porodicu, zarad karijere. Kaže, ne zna šta bi to moralo da se desi da ona izabere karijeru I ne bi nikada želela, ako ne mora, da rađa u četrdesetim.

Sada čeka još jednog dečaka.

Planira da leti dokle joj god to bude omogućavalo zdravlje i okolnosti. Ne zna šta bi drugo radila, da nije pilot. Sa ove perspektive, to bi zamenila deca i staranje o njima, ali u nekoj budućnosti – ne zna. Zadovoljna je svojim životom, srećna je u braku, divna joj je porodica.

Na poslu je cenjena, kažu da je dobar pilot i srećna je što je uspela. Birala je srcem, nije znala šta je čeka, ali je, pre svega sebi, pokazala da sve može!
Screenshot/Prva TV

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

23 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: