"Tamo dole, ti ljudi, taj život – to je pogled na sever iz Beograda"

Tek tu i tamo se proteklih dana moglo pročitati nešto o Kosovu, a da nisu teme iz "visoke politike", malo je bilo reči o ljudima i njihovim pogledima na ono što se poslednjih deset (ili 18) godina dešava na Kosovu, posebno na severu.

Izvor: Spasoje Veselinoviæ

Sreda, 21.02.2018.

11:16

Foto: B92

Ovih dana se navršilo i mesec dana od ubistva Olivera Ivanovića, a B92.net je upravo o temama koje se više tiču običnih ljudi "tamo dole" ragovorao sa urednicom portala "KoSSev" iz Kosovske Mitrovice Tanjom Lazarević.

Kosovo je proteklog vikenda obeležilo desetu godišnjicu jednostranog proglašenja nezavisnosti, a iz niza poruka sa obe strane administrativne linije su se izdvojile nove najave da bi ove godine mogao da bude postignut "istorijski sporazum" Beograda i Prištine, kao i već viđeno prepucavanje diplomatskih zvaničnika o tome "ko jeste, a ko nije priznao".

Iza šume "velikih priča" ponovo je u nekoliko medija navedena potvrda i da će Milena Ivanović, supruga ubijenog lidera GI SDP, zauvek napustiti Kosovsku Mitrovicu.
Foto: EPA-EFE / Ðorðe Saviæ
Tanja Lazarević kaže da se Mitrovčani iseljavaju, poslednjih godina "upadljivo".

"Nesrećni su svi oni koji nisu deo uske grupe privilegovanih. Nesrećni su intelektualci, pošten radnički svet, profesionalci, umetnici, zagovornici zdravog života, lokal patriote, građani. Beže od nepravde, droge, vašara, jeftine zabave, raspadajućih institucija, grada koji propada, simulacije demokratije i pravde, beže od terora nepristojnosti, najpre beže od nemogućnosti da mogu išta da promene ili da makar utiču na promene", kaže Tanja Lazarević.

Ona navodi da se od 2008. godine do danas "krnje" veliki napori koji su u prvih deset godina ovog veka načinjeni kako bi Srbi opstali na severu Kosova.

"Robustna politika otpora i izolacije Severa prema, i u odnosu na međunarodnu zajednicu i kosovske Albance lokalnih lidera imala je smisla neposredno nakon rata, ali je posle 2008 imala kontraproduktivan rezultat da propusti priliku lobiranja i dijaloga. Mitrovčani su već tada, 2008. godine, živeli u presiji - između pritiska takve nerealne politike i nepravednog pritiska iz Prištine i sa Zapada. Ni jedna, ni druga nije istinski vodila računa o interesima građana i uopšte, kompaktne zajednice kosovskih Srba na Severu", kaže novinarka iz Mitrovice.

Kako navodi, dok se "tamo negde za pregovaračkim stolom govori o normalizaciji, na terenu se odvija nenormalizacija".

"Sve vreme imamo simulaciju mira, normalnosti, demokratije", kaže Tanja Lazarević. Kakve promene su se dogodile, šta su bili ključni i prelomni trenuci za te promene?

Četiri su pod-perioda novije istorije Kosovske Mitrovice od 1999. Zadržaću se na dva najprelomnija. Van bilo kakvog beogradskog plana tadašnjeg državnog rukovodstva i želje, Srbi su u leto poratne godine ostali i opstali u ovom gradu. To su uspeli zahvaljujući miksu nekoliko pogodnih okolnosti: osim povoljnog geostrateškog položaja većinski kompaktne srpske teritorije, tu je bilo iskustvo međunarodnih snaga u prethodnih nekoliko dana sa talasom naleta povratka nekoliko stotina hiljada Albanaca u južni i centralni deo Kosova, Metohiju, osvete i mržnje ekstremnih Albanaca, pred čim su bukvalno nestali Srbi iz gradova, kao i čitava sela. Tako su Francuzi u Kosovsku Mitrovicu prethodnicu uspeli da pošalju nekoliko dana pre dogovorenog ulaska. Takođe, francuski KFOR pokazao je više sluha od nemačkih i britanskih vojnika u mesecima koji su, potom, bili ključni za utvrđivanje opstanka u Mitrovici. Konačno, nekolimo stotina Srba koje je ostalo kao zajednica - sa malom grupom isturenih mladića, muškaraca ali i žena koji su se samoorganizovali kao civilna odbrana grada, pokazalo je srčanost i veštine da se sačuvaju domovi i to pre svega sprečavanjem nasilnog ulaska većih grupa Albanaca u samu Severnu Mitrovicu, ali i hitnim otvaranjem kanala komunikacije sa svim međunarodnim agencijama i misijama, uključujući i medije koji su hrlili u grad kao deo novog sistema i realnosti. I konačno, imali smo i tu sreću, ali i istorijsku privilegiju u kojoj tako mala zajednica dobije par ekeselans lidera kakav je bio Oliver Ivanović, uz ekipu drugih jakih političara.

U četvrtom, tzv. postbriselskom periodu, imamo potpunu destabilizaciju Srba na Severu, sada u obrnutim istorijskim okolnostima u kojima su Srbi pretnja u bukvalnom smislu opstansku srpskog građanskog društva u Kosovskoj Mitrovici i dalje kao jedinom gradu u kojima Srbi žive na Kosovu, ali i samom opstanku Srba kao zajednice. Njihov opstanak koji je tokom prethodnih godina na terenu utvrđen, sada je naglo okrnjen ukidanjem jednog sistema posle sto godina i uvođenjem novog ali uz istovremeni institucionalni vakuum i preklapanje, ali i institucionalnu i vaninstitucionalnu presiju. Međutim, ono što je razbilo zdravo tkivo Mitrovice nisu samo ovako bolni zahvati ukidanja srpskih institucija i uvođenje kosovskog sistema.

Kako izgleda u Kosovskoj Mitrovici gledati kako izveštavaju o toj istoj Mitrovici mediji u Beogradu? Kakav utisak imate o tome koliko neko van Kosmeta zna šta se dešava?

Tokom godina veoma mučno. "Tamo dole", "ti ljudi", "taj život" - ove odrednice opisuju ugao iz Beograda. Pokazuje se elementarno nepoznavanje terena, često neiskrenost, pre svega površnost i propagandistički pristup. Čak i kada nužno ne postoji direktna politička pozadina i uticaj na sam medijski izveštaj, prisutni su poznati stereotipni narativi. U godinama u kojima sam se sa stručne strane tokom ranih dvehiljaditih borila protiv nasleđene medijske agende iz zapadne javnosti o Srbima kao "lošim momcima" i trudila se da dokažem na primeru imidža o Srbima sa Severa Kosova da je taj negativni stereotip po automatizmu nastavljen od Hrvatske, Krajine, Bosne i Hercegovine, preko Miloševićevog režima u Srbiji, politike koju je vodio o Kosovu, sve do mitrovičkog glavnog mosta, u beogradskim agencijama sam, sa druge strane retko šta mogla da pročitam a da nije bila režimska limunada o "albanskim teroristima", "privremenim institucijama", "našoj južnoj pokrajini", "humanitarnoj pomoći", "narodnim kuhinjama". Za današnji primer beogradskih tabloida i televizija sa nacionalnom frekvencijom koji objavljuju lažne vesti, brutalne neistine i opasne spinove, potrebni su sati da listam. Volela bih da to ostane arhivirano i da timovi stručnjaka taj materijal obrade kao vrhunski primer krivičnih medijskih radnji i fake novinarstva. Retki su mediji i danas u Beogradu koji se Kosovom objektivno bave. Ali ima sjajnih primera, uključujući i nedavnu seriju tekstova koje počinjem da čitam, na primer, i kod vas na portalu B92, od skora. Aplaudiram svakom oporavku medijske scene.

Da li srpski narod uopšte ima osećaj da ih neko pita za mišljenje o dešavanjima na Kosmetu?

Ne. A mnogi to i ne traže. Skoro pa s kolena na koleno prenosi se nešto kao zavet šta država kaže je sveto pismo. Da se razumemo, postoji jedno opravdanje zašto je to tako. Srbi sa Kosova su vekovima imali težak život, u muci opstajali i iskonski težili identitetu sa Srbijom, bez Srbije kao matice, kao svoje države oni ne mogu da opstanu. I ovaj opravdan osećaj su mnoge vlasti zloupotrebljavale, uključujući i takozvane lokalne namesnike. Svakako da, sa druge strane postoji i skoro pa presudan stepen samoodgovornosti za ovakvu situaciju, jer se neguje kultura korišćenja privilegija i istovremenog nedostatka odgovornosti. U takvoj klimi na lokalu se i samovoljno bira opcija da se Srbi sa Kosova ne pitaju ni za šta.

"Ratna koalicija je ovde na vlasti od 1999. godine"

Foto: EPA / VALDRIN XHEMAJ
Kako su se menjale pozicije ključnih ličnosti u kosovskoj politici u proteklih desetak godina? Sada je na vlasti “ratna koalicija”, a podršku imaju od Srba koje je delegirao Beograd?

Ne vidim da se uopšte menjala pozicija, sigurno ne suštinski. PDK je od '99 na vlasti. Od '99 je ratna koalicija na vlasti, tu se ništa nije menjalo, ako izuzmemo odlazak Ibrahima Rugove koji jeste zagovarao mirnu opciju i postepeno neutralisanje politike koju je on zagovarao. Tači je bio i danas je najuticajnija politička figura. Što se podrške Srba tiče, tu imam samo jednu rečenicu da ponovim: Srbi su u koaliciji sa onim Albancima protiv kojih se u Srbiji vodi sudski postupak, i još uz to imamo čitavu seriju istupa u javnosti onih koji su deo koalicije i podržali koaliciju a protiv svojih koalicionih partnera.

Čini se da je tek posle ubistva Olivera Ivanovića postalo jasno kolike su njegove zasluge za opstanak Srba na Kosmetu. Zašto je moralo da se desi sve tako kako se desilo?

U tekstu u Vremenu napisla sam da je ubistvo Olivera Ivanovića paradigma svih nas i svega što se o Kosovu i Metohiji dešava. Osim što se već sada može reći da njegovo ubistvo jeste uzrok dalje destabilizacije i strahovitog jačanja straha u zajednici, ono je svakako posledica te drastične nebezbednosti i propadanja kvaliteta života kojima smo izloženi. Ne verujem da se atentat na poznatog političara izvrši u maloj zajednici a da mu ne prethodi određena klima i ovde naravno ne prejudiciram ni na počinioca ni na nalogodavca. To zaista može biti bilo ko i sa bilo koje strrane, naročito kada se analiziraju motivi. Imali smo u novijoj srpskoj istoriji dva takva primera - na premijera Đinđića i na Olivera Ivanovića.

Ivanović je u poslednjim intervjuima govorio da se Srbi uglavnom plaše samo Srba. Da li je i ranije bilo tako?

Ne.

Takođe, govorio je i o nekakvim paralelnim strukturama na severu Kosmeta, čije postojanje je praktično evidentno, ali je i dalje pod velom tajne. Da li je tako bilo i ranije?

Paralelnih struktura je uvek bilo ukoliko se misli na centre moći, često sa one strane zakona. Kamo sreće da smo imali centre moći časti i vrline. One nisu 'privilegija' samo ove vlasti. Na neki način, utisak je, da se na Kosovu uvek više vladalo preko paralenih struktura nego preko zvanične vlasti. I to nije samo specifičnost za Sever. Sada je taj utisak utoliko opasniji što se sve manje vidi razlika između paralelnog i institucionalnog, već njihovo preklapanje i prožimanje na štetu samih građana. Institucije su sve manje servisi građanima, a sve više njihovi mali diktatori. Takav utisak imaju ljudi i u Beogradu i u Prištini, Tirani, širom Balkana.

O strancima i pravdi, dobrim i lošim momcima

Foto: EPA-EFE / Ðorðe Saviæ
Kako vi gledate na ono što je pričala Rada Trajković, a u vezi je sa dešavanjima u jednom restoranu u Kosovskoj Mitrovici i ličnostima poput Milana Radojičića i Zvonka Veselinovića?

Ime Milana Radojičića se od ubistva Olivera Ivanovića danima provlači u medijima u izuzetno snažno-negativnom svetlu, i to ne samo u Srbiji i kosovskim medijima, već i u regionu i međunarodnoj štampi. Ja sam mu se u dva navrata obratila i zamolila sam ga za komentar ili intervju poštujući pravilo druge strane, ali pre svega, obavezu medija da se na objektivan način izveštava. Uprkos tome što mi je u jednom odgovoru, Radojičić najavio da će se uskoro obratiti javnosti, to se nije još uvek dogodilo. S obzirom na to da se još nijednom nije u javnosti čula Radojičićeva, da se tako izrazim, strana priče, kao i toga da mi nemamo nijedan zvaničan relevantan izvor koji potvrđuje ili osporava sve ono što se piše o njemu, osim dela oslobađajuće presude iz Beograda za njega i Veselinovića, ne osećam se novinarski komotno da u takvim okolnostima komentarišem ono što još uvek, u najvećem delu jeste u domenu spekulacija. Svakako iskazujem puno poštovanje za nastupe Rade Trajković da progovori o onom o čemu čaršija govori. Ona kao političarka na to ima puno pravo.

Posle smrti Ivanovića u javnosti smo mogli češće da vidimo Radu Trajković i Momčila Trajkovića, koji su proteklih godina bili potpuno skrajnuti?

Pa i ne vide se više toliko. Doduše, ostaje nam da vidimo sada hoće li se i kako ispuniti najava Momčila Trajkovića da će biti zajedničkih sastanaka svih srpskih predstavnika s KiM-a, kako mu je obećao predsednik Vučić na sastanku koji su imali u Beogradu posle Ivanovićevog ubistva. Pošto se radi o autentičnim srpskim političarima sa Kosova i Metohije koji decenijama opstaju kao poznata imena, ja verujem u njihove iskrene namere, a to je odgovornost da se u odsutnom trenutku po srpski narod na Kosovu i Metohiji progovori o problemima, bez obzira da li se ja slagala sa njihovim stranačkim politikama ili ne, ukoliko ih imaju. Ja verujem da su sva njihova poslednja istupanja, i to radikalno direktna i samim tim hrabra, mislim pre svega na Radu Trajković, imala dobru nameru. Nisu normalne okolnosti u kojoj se dogodi atentat, pri tom, atentat na najeksponiranijeg srpskog političara. Ako se ubistvo nije već moglo da spreči, onda u takvim okolnostima se kao društveno odgovoran potez i lični moralni čin barem smatra to da intelektualci, pojedinci i političari istupe i pokušaju da upozore na trenutak u kojem se narod nalazi i kuda se zajednica dalje kreće.

Iz javnosti je skoro praktično nestao i iguman manastira Visoki Dečani Sava Janjić – kakav je položaj srpske crkve i da li je išta krenulo na bolje?

Otac Sava Janjić živi hrišćanskim životom, u svom manastiru. Poznajem ga lično, i nadam se da mi neće zameriti ako kažem da mislim da sve što je hteo u životu je da povučeno slavi Gospoda i bude sa narodom u manastiru van javne sfere. On je mudar čovek, sa snažnim ličnim integritetom. Kad pritisne teška muka i nad narodom se nadviju crni oblaci, mislim da tada zna da to više nije stvar njegove pojedinačne volje tihovanja, već da mora da progovori. Otac Sava uživa ogromno poštovanje u međunarodnoj javnosti upravo zbog svoje dosadašnje skromnosti, pravičnosti i raskošne snage argumenata i znanja kojima raspolaže. Nije nikada zloupotrebio javni prostor. Ovih dana se oglašava protiveći se idejama navodne podele, razmene teritorija. Poručio je da bi tzv. podelom i razmenom teritorija, novim crtanjem granica na Balkanu, Srbi sa Kosova i Metohije nestali. Uz crkvu i Beograd, Srbi bi na raspolaganju trebalo da imaju i pomoć institucija međunarodne zajednice. Da li je to tako? Kako Srbi to vide i kakav je uzajamni odnos međunarodne zajednice i srpskog naroda?

Mnogo negativnog iskustva su doživeli od onog što Srbi definišu kao subjekat međunarodna zajednica: bombardovanje, ukidanje Srbije na KiM-u, gašenje srpskih državnih institucija, podrška državi koju Srbi prirodno ne podržavaju i protiv čega su se borili, nedovoljnom sluhu za njihove nedaće, za sveopštu diskriminaciju i netoleranciji kojima su izloženi, nekažnjivost zločina. U jednu reč bi vam Srbi to naveli kao nepravda ili ironično i gorko - "međunarodna pravda". Sa druge strane ako sam se lično borila protiv stereotipizacije Srba kao loših momaka u zapadnoj štampi, onda sam svakako protiv stereotipizacije međunarodnih predstavnika kao neprijatelja Srba. Mnogo sam kultivisanih, pravičnih i požrtvovanih, kako Srbi to popularno nazivaju, stranaca sretala, radila sa njima i učila od njih od 1998. godine, za koje mogu da kažem da su do kraja u svojim poslovima, bili odani istini, a mnogi su se i emotivno vezali za tragediju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Svakako sam sretala i one druge. Ipak, danas u svetu, u Prištini i Beogradu postoji značajna internacionalna zajednica prijatelja srpskog naroda i žao mi je što je svih ovih godina propuštana šansa državnog i patriotskog lobiranja i negovanja takvih prijateljstava, već su se i prema njima, srpske vlasti i diplomate poneli i odnosili bezobzirno, nezainteresovano i čak, vrlo loše.

Međunarodna zajednica je tokom svog boravka na KiM učinila sve da ingerencije prenese na kosovske institucije čiji je tvorac ona i bila. Jedan od merila uspeha međunarodne zajednice jeste bio upravo stepen prenesenih nadležnosti na kosovske institucije. Tako je međunarodna zajednica od proglašenja nezavisnostii 2008. krenula u sumanutu trku prenošenja nadležnosti bez ispunjavanja objektivnih uslova za to i bez funkcionalne spremnosti kosovskih institucija da tu obavezu I preuzmu na sebe. Ovo utrkivanje i jednih i drugih u razmeni nadležnosti dovelo je do urušavanja institucija sistema i vladavine prava čiji su se efekti najpogubnije odrazili na srpsku zajednicu.

Da li ikome, i ako da, kome veruje srpski narod na Kosmetu? Da li u njima postoji nada za boljim životom?

Da ne postoji, narod bi kolektivno nestao. Svidela mi se rečenica Arnoa Gujona koju je dao u intervjuu za vaš portal o tome da se kosovskometohijski Srbi nadaju, ali ne kažu više - biće uskoro, već kažu – biće valjda. I to je tačno. Ja na Severu čujem sve češće "sačekaj", "polako", "čekaj". Sama govorim ove reči, a prirodno sam brza i nepopravljivo optimistična osoba. Sada ja opominjem svoje okruženje, dok prave planove, čak i one banalne, o kraćem putu narednog dana, kažem "polako". Realizam ubija nadu, prirodna vezanost za kosovskometohijsku zemlju je podgreva. Dokle ćemo tako?

Spasoje Veselinović

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

18 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: