Srbi o Kosovu, svet o nuklearkama

Ritam događaja koji nam je priredila godina za nama najavljuje nastavak, ali i kulminaciju pojedinih okolnosti u 2018. Kako je najavljeno, već na proleće se mogu očekivati poneki prelomni momenti, izjašnjavanja o vitalnim pitanjima, kako u domaćim, a jednako tako i u regionalnim, kontinentalnim i svetskim prilikama.

Izvor: Spasoje Veselinoviæ

Ponedeljak, 01.01.2018.

09:00

Srbi o Kosovu, svet o nuklearkama
Thinkstock

Hladnoratovska retorika najvećih sila, suprostavljeni interesi i praktično podela na dobre i loše momke ostavlja reperkusije i na mikroplanu, gde mnogi pokušavaju da ostanu "svoji na svome", ali su ishodi često drugačiji od priželjkivanih.

Očekivanja su nezahvalna, najave događaja mogu i ne moraju da budu shvaćene "zdravo za gotovo", pa da su regionalne javnosti i dalje na zamišljenim crvenim linijama, koje je, u najavi izrečenoj nekada davno, trebalo da neutrališe institucija poput Haškog tribunala.

Na domaćoj sceni je malo šta kristalno jasno, osim činjenice da Srbija otvara poglavlja u pristupnim pregovorima za članstvo u Evropsku uniju i čeka zeleno svetlo iz Brisela, a istovremeno neguje odnose sa Rusijom.

Dešavanja u samoj zajednici evropskih naroda ostavljaju i otvoreno pitanje da li će, kada dođe vreme za to, biti ikoga da kaže - "Dobrodošla, Srbijo".

Prošla godina je na političkoj sceni Srbije protekla u pobedi Aleksandra Vučića na predsedničkim izborima, raznolikim situacijama u Skupštini Srbije koje su uglavnom interpretirane na dva različita načina, učvršćivanju vlasti SNS i stranaka oko nje na pozicijama moći, dok je opozicija i dalje u svom filmu.

Izbori, Kosmet...

Tanjug / Zoran Zestic
Prelazak Aleksandra Vučića sa mesta premijera u predsedničku fotelju pratila je najava da je vreme za rešavanje "kosovskog Gordijevog čvora", uz poziv na sagledavanje realnosti i ostavljanje mitova na službu istoriji.

Briselski dijalog je podignut na predsednički nivo, ali je i tu došlo do zastoja jer je pozicija Hašima Tačija na poziciji moći u samoproglašenoj državi Kosovo postala nestabilna, ili se bar tako čini, uspostavljanje Zajednice srpskih opština nije najvažnija tema za kosovsku političku elitu, pa se zvanični Beograd okrenuo unutrašnjem dijalogu.

Uz kritike da je to praktično nemoguće učiniti, a da se iz svega izrodi jasno kompromisno rešenje, dijalog je započet u nekakvim formama.

Stavove su dosad iznele mnoge javne i parajavne ličnosti i organizacije, ali će se na mišljenje prvog u lancu moći, predsednika Srbije i SNS Aleksandra Vučića, sačekati bar do "marta, aprila", kako je najavio početkom decembra prošle godine.

Vučićeva razmišljanja će biti u centru pažnje javnosti i ukoliko dođe na ideju da raspusti Skupštinu Srbije i raspiše vanredne parlamentarne izbore, koji bi se u tom slučaju verovatno poklopili sa izjašnjavanjem Beograđana, odnosno stanovnika prestonice.

Za sada, taj predlog nije naišao na odobravanje, a nije da nisu stizali glasovi koji su isticali kako bi bilo dobro da građani Srbije ponovo moraju na birališta, peti put u proteklih deset godina.
Tanjug / Dragan Kujundzic
Kao obrazloženja za takav scenario u protekloj godini se čulo da je u parlamentu "nepodnošljiva atmosfera", kako "opozicija traži izbore", da "SNS bez parlamentarnih ne može da dobije beogradske", kao i da je vladajućoj koaliciji neophodna snažnija većina za dugo najavljivane, ali nikada zaista pokrenute, reforme Ustava.

Izbori za Skupštinu Grada Beograda kao da su počeli još jesenas, iako ni danas nije poznat tačan datum održavanja, a ni lista pretendenata nije konačna. U igru se posle višegodišnjeg odsustva vratio Dragan Đilas, uz podršku dela proevropske opozicije, koja je i dalje zabavljena međusobnim čarkama.

Na veliku scenu bi i Aleksandar Šapić, kao samostalni kandidat, sa epitetom predsednika najveće beogradske opštine.

SNS će trčati sa "proverenim timom", a dešavanja iz Mionice nagoveštavaju da bismo na velikoj sceni mogli da vidimo koaliciju dela vlasti sa delom opozicije, pošto su se Ivica Dačić i Dragan Marković Palma "našli" na zajedničkoj patriotskoj liniji sa Vojislavom Šešeljem.

Kako su mnogi umeli da kažu - visoka politika nije neophodan sadržalac za saradnju na lokalnom nivou, takva saradnja će teško biti preneta i na republički nivo, ukoliko do toga dođe.

Šef srpske diplomatije i nosilac nagrade "Najevropljanin", bar proklamovano, nisu na istom spoljnopolitičkom kursu kao i bivši haški pritvorenik, tačka sporenja je Evropska unija.

Proces pridruživanja Srbije evropskoj zajednici naroda ima određen tok, pojedina poglavlja se otvaraju i zatvaraju, ali je i dalje, bar prema rečima evropskih zvaničnika, Srbija daleko od brzog tempa. U zavisnosti od okolnosti, to bi moglo da se promeni - u oba smera.

Dodik, Bakir, "ponosni Hrvati" i "makedonski scenario"

Tanjug/Sava Radovanoviæ, Zoran Žestiæ
Javnosti koje preovladavaju životima stanovnika "brdovitog Balkana" su u konstantno ekstremnim raspoloženjima - česti su osmesi kreatora svakodnevice prilikom kurtoaznih bilateralnih ili višelateralnih susreta, ali smo u prošloj godini imali priliku da vidimo i drugačije oblike diplomatskog delovanja.

Neuralgična tačka je i dalje Bosna i Hercegovina, država stvorena Dejtonskim sporazumom koji je 23 godine kasnije tema i postoje različita tumačenja onoga što je njim propisano.

Tim povodom su se javljali i stručnjaci sa idejom o "Dejtonu 2", kao šansom za umirenje uzavrelih duhova prošlosti. Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik je u nemalo momenata isticao kako je BiH disfunkcionalna državna tvorevina, da je srpski entitet praktično već država, te da neće dozvoliti samovolju bošnjačkih lidera i po cenu referenduma o otcepljenju.

Toga neće biti ove godine, bar je tako Dodik rekao sredinom prošle. U drugom uglu je tokom cele 2017. godine bio Bakir Izetbegović, najpre kao predsedavajući Predsedništva BiH, a pogotovo kasnije, kada je lidersku poziciju u tročlanom rukovodstvu prepustio svojim kolegama.

Situacija se dodatno pogoršala presudom Haškog tribunala prema kojoj su šestorica Hrvata iz BiH, zajedno sa hrvatskim rukovodstvom iz ratnih vremena, proglašeni članovima udruženog zločinačkog poduhvata i osuđeni za progon drugih nacija sa teritorija tzv Herceg-Bosne.

U tim okolnostima se čini da srpski i hrvatski predstavnici u Predsedništvu BiH Mladen Ivanić i Dragan Čović igraju nešto razumnije uloge, ali mesta tome uglavnom nema kada treba pridobiti poene u svom dvorištu.
Tanjug/L. S. DOMINIÆ
Takvo delovanje je već godinama veoma očigledno na hrvatskoj političkoj sceni, a o tome kakvo se javno mnjenje kreira u jednoj zemlji članici Evropske unije dovoljno svedoči novogodišnja čestitka premijera Andreja Plenkovića - upućena samo Hrvatima i Hrvaticama.

Zvanični Zagreb se ne libi da svoje čvrste stavove predstavi i na evropskoj sceni. Pitanje pomorske granice sa Slovenijom je Arbitražni sud rešio, bar na papiru, ali to ne smeta "lošem momku Evrope" da se ponosi svojim imidžom.

Iz te grupe je u ekspresnom roku izvučena Makedonija. Zoran Zaev je "izvučen iz bubnja" i, ako se bude držao dogovorene agende, mogao bi da postane jedna od najvažnijih političkih ličnosti u istoriji bivše jugoslovenske države.

Sukob sa Grčkom oko imena, koji praktično blokira zvanično Skoplje u evropskim ambicijama, trebalo bi da bude okončan, a po crnogorskom receptu makedonski scenario bi od bauka kakav je predstavljen srpskoj javnosti, mogao da bude lekcija drugim zapadnobalkanskim državama koje kucaju na vrata Brisela.

Njima je trenutno najbliža Crna Gora, najnovija članica NATO pakta, koja iščekuje povratak Mila Đukanovića na zvaničnu funkciju, dok bi u Albaniji i na Kosmetu možda i moglo da dođe do određenih pomeranja.

Tirana se žestoko trese zbog američkih kontrola, u Prištini gotovo da nema funkcionera koji ne strahuje da bi mogao da sedne na optuženičku klupu Suda za ratne zločine OVK, a svi zajedno, čini se, ne rade kako treba zadatke koje su dobili od "velike braće", zbog čega se suočavaju sa "žutim kartonima".

Eksperiment zvani "Tramp", klimave noge Evrope i Putinova "konačna pobeda"

Tanjug/AP Photo
Ekscentrični milijarder u ulozi prvog stanovnika Bele kuće konstantno drži svet na žeravici, da li kampanjskim pristupom u obraćanju građanima, povremenim eskalacijama na društvenim mrežama i konstantnim ratom s medijima.

Od najave obračuna sa Kinom, do srdačnog rukovanja s Sijem Đinpingom usred Pekinga, preko stalnih promena u saradničkom timu, uspona i padova u relacijama sa Rusijom, do uličnog rečnika u nadgornjavanju sa Kim Džong-unom - sve što Donald Tramp radi je nepredvidivo.

Preživeo je prvi pokušaj opoziva, ali je on više predstavljao probni balon, nego realnu mogućnost da Majk Pens preuzme kormilo od svog predsednika. Okolnosti nisu idealne za nekadašnju rijaliti zvezdu, a upućeni kažu da bi glave moglo da mu dođe to što nije umeo da razmontira prethodnu administraciju - više se bavio promenama u svom timu.

Njegova sudbina će verovatno u mnogome zavisiti od stava koji bude zauzeo u tuči sa severnokorejskim diktatorom. Kim ne planira da pređe u defanzivnu poziciju, a Korejsko poluostrvo je daleko od trajnog mira, čemu doprinose i SAD, povremenim vežbama sa južnokorejskim oružanim snagama.

Nuklearke su i u središtu nesuglasica koje Vašington ima sa Teheranom, iako se posle potpisivanja sporazuma 2015. godine činilo da bi stvari mogle da se smire. Razbuktalo se i tamo gde može da bude najopasnije, Trampovom odlukom da za prestonicu Izraela izabere podeljeni Jerusalim.

Sve to sa bezbedne distance i uz jasan stav prati Vladimir Putin, koji u izbornoj godini želi da obezbedi još jedan predsednički mandat i tako zabeleži "potpunu pobedu", kako su govorili funkcioneri Putinove Jedinstvene Rusije.
Getty ImagesV
Lični autoritet, politička moć i praktično sva kontrola u rukama čine izbornu trku u Rusiji unapred rešenom, a sve na krilima, u javnosti predstavljene, briljantne spoljne politike Kremlja, akcije u Siriji, smirivanje tenzija u odnosu sa Turskom, a sve to uprkos balastu na leđima u vidu evropskih i američkih sankcija.

Ukrajinsko pitanje i dalje visi nad glavom ruske ekonomije, a situacija u Donbasu nije ništa bolja u odnosu na vremena kada su vesti sa prvih linija fronta bile noseće vesti u gotovo svakom informativnom programu.

Sporazum iz Minska i dalje nije primenjen, a paradoks je da Nemačka i Francuska traže da se na istok Ukrajine vrate ruski vojni posmatrači, dok se Kijev, iako nominalno štićenik evropskih sila, tome oštro protivi, dok se rat ne smiruje.

Da ne bude samo Ukrajina problem za Brisel, pobrinule su se, u prvom redu Mađarska, potom Poljska, ali i Španija. Za to vreme Britanija čeka 2019. da kaže - "Doviđenja Evropo".

Stav koji je mađarski lider Viktor Orban izneo na sastancima koji su se ticali migrantske krize je ostao na snazi, on odbija da bude onaj ko izvršava zadatke, a dalje od toga je otišla Varšava, kojoj Evropska komisija želi da oduzme pravo glasa u telima Evropske unije.

Katalonsko pitanje je nanelo ozbiljan udarac političkim elitama u Briselu, koje kao da nisu znale šta tačno da urade, pa su stale na stranu Madrida, a potom pružile utočište odbeglom Karlesu Pućdemonu.

Na sve to - nemačka u novu godinu ulazi bez vlade, Angela Merkel će možda biti primorana na pakt sa Martinom Šulcom, koji je nedavno predložio formiranje "Sjedinjenih Evropskih Država".

Ako ste mislili da ćete konačno dočekati jednu godinu u kojoj će biti prostora da se kaže da je dosadno u javnosti - mir još nije stigao na svet, niti je izvesno da će se to dogoditi u 2018.

Spasoje Veselinović

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: