Nije jugonostalgija, ali „od Vardara pa do Triglava..."

Nisam bila Titov pionir. Moja generacija prva je koja nije tradicionalno 29. novembra vezala crvenu maramu oko vrata i stavila plavu „titovku“ sa petokrakom na glavu. Nisam položila ni pionirsku zakletvu.

Info

Izvor: Radmila Ceniæ, B92

Utorak, 29.11.2016.

15:02

Nije jugonostalgija, ali „od Vardara pa do Triglava...
Foto: YouTube/Screenshot

Kada sam krenula u prvi razred Tito je već celu deceniju počivao u Kući cveća, bila je to godina pred raspad SFRJ, a proslavu tog Dana Republike ni ne pamtim. Ne sećam se ni onih narednih kada je u našoj zemlji nastavljena tradicija obeležavanja Dana preminule Republike.

Moje odrastanje nisu obeležile ni priče tipa „dok je Tito bio živ, sve je bilo bolje“, niti sam zadojena idejom komunizma, bratstva i jedinstva i tome sličnom.

Moje odrastanje obeležilo je to da granicu Srbije skoro nikad nisam prešla, da nisam videla Jadransko more, nisam posetila Podgoricu, nisam plivala u Ohridskom jezeru, nisam upoznala Slovenca ili Hrvata, nisam jela ćevape u Sarajevu... Ništa od toga. Samo inflacija, jednakost u nemaštini, „Dnevnik“ u pola osam, slike rata u komšiluku, „velike“ glave na ekranu, bombardovanje i raspirivanje nacionalne mržnje, raspirivanje mržnje, raspirivanje... Podela na „nas“ i „njih“ koja je preživela i do dana današnjeg, a posebno se podgreva i služi za sakupljanje političkih poena sa obe strane Drine, uz bezbroj predrasuda kojima je jedinji cilj bio izazivanje osećaja straha i zebnje da Srbima preko zapadne granice može mnogo toga lošeg da se desi i obrnuto. Sve to rezultiralo je time da u Hrvatsku prvi put kročim 2009. godine na zaprepašćenje i neodobravanje svih iz moje okoline.

Njihova strepnja bila je potpuno bezrazložna. Sa Hvara sam se vratila živa, zdrava i puna utisaka - to more, ta priroda, mirisi, hrana, muzika i ljudi, ti divni ljudi sa kojima osetite neverovatnu povezanost, ljudi koji se trude da se osetite kao svoj na svome, ljudi sa kojima „na keca“ postanete prijatelji. I nije to samo na ostrvima i turističkim destinacijama, što je bila opaska mnogih po mojim povracima iz susedne zemlje. Moje iskustvo govori da je svuda tako i svaki put kada je neko od „njihovih“ dolazio u Srbiju nailazio je na isto gostoprimstvo s „naše“ strane. Nedavno sam otputovala i u Sarajevo, da proverim da li ću tamo naići na šikaniranje zbog svog georafskog i svakog drugog porekla, ali se tu iznenadim još više – srdačnijih, vedrijih i prijatnijih ljudi nigde nisam srela. A ta magija koja prožima Sarajevo, poput magle, koja ga je jutrima i večerima kupa, držala me danima nakon što sam prešla granicu, a nestvarne prizore prirodnih lepota koje su mi se u BiH ukazale i dan danas vidim kada zatvorim oči.

Ipak, posle svega, ne mogu da zamislim da je sve to bila jedna velika zemlja, jedna ekonomska, a i politička sila. Jedna Republika.

I uvek negde pred kraj novembra po glavi mi se motaju pitanja šta bi sve bilo drugačije da je SFRJ opstala, da nismo postali “mi” i “oni”, da bez pasoša i predrasuda putujemo „od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana“, da se se na ovim prostorima ne čuje „nikada kod njih, makar nigde ne putovali“. Da li bismo bili srećniji?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

10 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: