Posle deset godina

Ne mogu a da ne pomenem godišnjicu Đinđićevog javnog pogubljenja, ali sam namerno izbegao da o tome pišem na dan dvanaestog marta jer mi je - da budem iskren - već poprilično muka od saharinskih izliva srpske martovske nekrofije.

Info

Izvor: Svetislav Basara, Danas

Sreda, 13.03.2013.

13:46

Default images

Daleko sam od primisli da bilo kome odričem pravo da žali Đinđića i da ga se priseća, pa čak i da se lažno predstavlja kao nastavljač njegovog dela, samo mi jedna stvar nije jasna: kako se dogodilo da jednog tako omiljenog čoveka ubiju kao psa na pragu nadzemne Septičke jame u Nemanjinoj, koja se - nedugo posle Zoranove smrti - ispunila odgovarajućim sadržajem.

Smrtonosni metak jeste ispaljen dvanaestog marta, ali traljave pripreme i još traljaviji pokušaji atentata trajali su mesecima. Lepo se to moglo osetiti čak i na podalekom Kipru. Ali da nije bilo masovne histerije ( koju nije raspirivao samo „haški lobi“, već i mnogi vajni levičar i demokrata) možda se Zmijin naredbodavac ne bi usudio da komanduje - pucaj. U pogromaškoj atmosferi, međutim, koja je stvarana sa svih strana, anonimnom Hadžiji se učinilo da će Đinđićev nestanak sa lica sveta biti dočekan ovacijama, kao što je u nekim uglednim mutlacima i divanhanama dočekan i proslavljen uz tradicionalni šampanjac i ćevapčiće. Anonimni Hadžija je tu omanuo u računu. Takozvana Vlada Srbije munjevito je reagovala motivisana ne toliko državnim razlogom koliko nagonom za samoodržanjem. Računali su (možda i s dobrim razlogom) da se streljanja neće završiti sa Đinđićem.

Srbija se prekonoć presaldumila, ali to Srbiji nikada nije padalo naročito teško. Stotine hiljada takozvanih građana na čelu sa gardijskim duvačkim orkestrom, odevenim u izanđale Titove uniforme, na koje su prekonoć zaprndačili Koštuničinu dvoglavu ćurku, ispratilo je Đinđića do Novog groblja. Na kome se (niotkuda?) pojavio i Koštunica sa svojim hartofilaksima, protosevastima i kućnom poslugom. Velika je, neizmerna zapravo, zasluga Bebe Popovića što je rečenog gospodina i njegovu bandu najurio sa groblja. Na kome je ipak ostalo previše saučesnika u ubistvu. Deset godina posle, žalost za Đinđićem je još lažovskija i opštenarodnija. Đinđić je nasilno pretvoren u ono čega se, siguran sam, grozio za života: u još jednog drvenog idola u sumornom srpskom paganskom panteonu. U to ime, Ružici, deci i (šačici) pravih prijatelja izražavam svoje iskreno saučešće, a vi - ostali ožalošćeni - listen to uncle Bas: Nabijem vas sve na Crven Ban.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

20 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: