Legenda o "šegrtima s mora"

Ljubomorni Splićani, kojima su fićfirići iz katoličke misije preoteli djevojke, odlučili su stoga u rodnom gradu osnovati isti takav hrvatski katolički soccer klub. Kad su menadžeru turneje, emigrantu s debelim zlatnim lancem, povjerili svoju ideju, ovaj im se podrugljivo smijao. „Ju imbesils“, rekao im je, „vi never ne moužete biti biger Kroats negou austrejlijan Kroats!“ Ali proradio je splitski dišpet, i oni su postali još odlučniji da ostvare svoj naum. Jednog dana – zarekli su se tada, u malom McDonald’sovom restoranu u predgrađu Sydneya – bit ćemo veći Hrvati i katolici od njih!

Četiri su se mangupa vratila u hotel i predložila svojim suigračima da skinu s dresa komunističku zvijezdu i stave istu onakvu šahovnicu kakvu su vidjeli kod Hrvata iz katoličke misije. S takvim grbovima mladi su se Splićani vratili u Split, spremni da u svome gradu osnuju hrvatski soccer klub. Preostala je još samo jedna stvar: kakvo mu ime dati?

Padale su razne ideje – Nogometni soccer club Croatia, HNK Antemurale Christianitatis, Hrvatski mornar, Krilnik, HAŠK Splitski, Croatia Rediviva, Dinamo Split. Kako se, međutim, nisu mogli složiti, otišli su kod jednog čuvenog splitskog profesora medicine, penzioniranog ginekologa, da on presudi.

- Umjesto da ste to napravili ovdje, u Splitu, pred svojim navijačima i komunističkim žandarima u lice, vi ste šahovnicu stavili deset tisuća kilometara daleko, u Australiji, kao zadnje pičke - rekao je, kaže legenda, stari ginekolog. - Zašto se ne bi zvali Pičke?

- Pičke? – ponovili su zbunjeno studenti.

- Točno – nastavio je profesor. – Igrat ćete kao pičke, borit ćete se kao pičke, bit ćete najveće pičke što ih je svijet ikad vidio, slavne splitske Pičke!

- Bravo, šjor profešur! – uskliknuli su studenti oduševljeno.

Tako je u ljeto 1990. godine u Splitu osnovan Hrvatski soccer klub Pičke.

Legenda pamti osnivanje u dalekoj Australiji, a ljetopisi slavnu povijest. Već na početku prve sezone u tadašnjoj jugoslavenskoj ligi, HNK Pičke bilježe nezapamćen start prvenstva – poraz u Nišu protiv Radničkog, potom neriješeno u Splitu sa Željezničarom, onda tri vezana poraza, u Ljubljani, Titogradu i Mostaru, pa u Splitu neodlučeno s Rijekom, i nakon prvih šest kola HNK Pičke bile su zakovane na dnu tablice sa cijela dva boda. Na prvu pobjedu Splićane je srpska Udba uspjela prisiliti tek u sedmom kolu, u Banjoj Luci, a prvu pobjedu kod kuće doživjeli su tek protiv Osijeka, nakon gotovo tri mjeseca prvenstva! Svi su sa strahopoštovanjem govorili: „Ovi stvarno igraju kao pičke!“

Splitski je soccer klub to posljednje prvenstvo Jugoslavije završio na sjajnom šestom mjestu, puna 33 boda iza režimske Zvezde, ostavivši ispred sebe i takve velikane jugoslovenskog fudbala kao što su banjalučki Borac i Proleter iz Zrenjanina. U sljedeću sezonu, prvo prvenstvo nezavisne Hrvatske, ušlo se stoga s puno entuzijazma. Može li se još gore nego u mrskoj Jugoslaviji?

Očekivanja su bila velika, zacijelo i nerealna, pa su navijači uskoro doživjeli hladan tuš: prvi poraz Pičke su uspjele upisati tek u osmom kolu, osvojivši na kraju ponižavajuće prvo mjesto i sramotnu titulu prvaka Hrvatske. Navijači su umalo demolirali klupske prostorije, zahtjevajući od svojih ljubimaca da ne sramote sveto ime, da igraju kao pičke ili potraže drugi klub. Uprava tada povlači povijesni potez, potpisuje vazalni ugovor sa HDZ-om i zagrebačkim HAŠK-Građanskim, i HNK Pičke postaje zagrebačka filijala. Već sljedeće sezone Splićani s lakoćom osvajaju drugo mjesto, ali u Kupu nemaju sreće i u finalu pobjeđuju Zagrepčane, koji u pokušaju da budu veće pičke od Splićana pred kraj sezone mijenjaju ime u NK Croatia.

Bio je to tek nagovještaj gorih dana za Splićane, jer će i sljedeće dvije sezone tavoriti na vrhu tablice. Štoviše, 1995. doživljavaju najmračniji period svoje slavne povijesti, osvojivši prvenstvo i kup, te doguravši do četvrtfinala Lige prvaka, među osam najboljih klubova Europe, gdje su na kraju uspjeli nekako izgubiti od Ajaxa. I onda, kako to obično biva, nakon sunca granuli su teški, mračni oblaci.

Sljedeće četiri sezone bit će zlatnim slovima upisane u povijest splitskog soccer kluba: u Kupu nijednom nisu došli do finala, sva četiri prvenstva briljantno su izgubili od Croatije - 1997. sa čak dvedeset i jednim bodom zaostatka! – dok su 1999., nakon dugih osam godina, konačno uspjeli osvojiti treće mjesto. Za tu generaciju – tko ne pamti ta imena: Runje, Miše, Dalić, Lalić, Vučko, Skoko, Čeko, Leko... – nije bilo dobijene utakmice, a do danas se priča o mitskom meču s Dinamom u Zagrebu, u kojemu u svih devedeset minuta nisu uputili nijedan jedini udarac na gol. Od toga doba splitski klub nosi nadimak „šegrti s mora“.

Legenda je tako rođena: u sljedećih devet godina „šegrti s mora“ gube fantastičnih osam kupova i šest prvenstava, 2008. osvojivši peto mjesto, sa rekordnih trideset bodova iza Dinama! U Hrvatskoj im nije bilo ravnih, ali ni u Europi nije bilo lako naći jadnije. Na vrhuncu dna, 2004. godine HNK Pičke u pretkolu Lige prvaka gube od Shelbournea, družine iz jednog puba u Dublinu, a sljedeće godine od šefova iz Dinama dobijaju penzioniranog trenera Ćiru Blaćevića s kojim postižu rezultat koji će teško ikada biti nadmašen - elimirani su od mađarskog Debrecena ukupnim rezultatom 0:8.

Teško je iz tako bogate povijesti HNK Pičke izdvojiti najneslavniji trenutak. Jedni će svakako istaknuti onu nesretnu pobjedu 1991. nad europskim prvakom Crvenom Zvezdom u finalu kupa, kada je prijelazni pehar maršala Tita ukraden i sakriven, da bi u klupskom salonu bio izložen tek sedamnaest godina kasnije. Drugi će reći da je monumentalnija sramota friziranje pretpovijesti splitskog soccera, retuširanje crvenih petokraka s arhivskih snimaka ili skrivanje plakete Charlesa de Gaullea iz 1945., kojom se klub iz Splita proglašava „počasnom momčadi Slobodne Francuske“.

Pa ipak, vjerojatno najveličanstveniji trenutak neslavne povijesti HNK Pičke bio je onaj mitski poraz od Croatije s proljeća 1998., kada je po zlu zapamćeni trener „šegrta s mora“ Luka Bonačić pokazao bosanski grb prema počasnoj loži i Predsjedniku Sviju Hrvata. Proradio je tada onaj splitski dišpet s kojim su Pičke i osnovane: članovi uprave najprije su nagovarali Bonačića da napiše pismo ponizne isprike, a kada ovaj nije prihvatio, sami su napisali pismo i zahtijevali od Bonačića da ga potpiše. Kad je i to odbio, uprava je pozvala u pomoć šefa splitske policije, koji je uredio da duboka i iskrena isprika HNK Pičke konačno dođe do Najdražeg Ljubitelja Soccera. Pismo isprike toliko je potresno da se danas čuva u posebnom sefu u Seizmološkoj službi Hrvatske.

Sljedeće godine navršava se dvadeseta godišnjica HNK Pičke. Ovaj naraštaj - sa četiri uzastopne sezone bez ijednog trofeja najbliži onoj zlatnoj generaciji s kraja devedesetih - odlučan je u namjeri da jubilej proslavi ispadanjem iz lige i najvećim neuspjehom u povijesti. Klub su u svečarskoj godini preuzeli vlasnik najveće gradske samoposluge i mjesni pekar, pa iako snažni antisplitski lobi radi sve da im oteža slavlje, proširivši HNL na 16 klubova i učinivši sve da „šegrti s mora“ ne ispadnu iz lige, oni puze kao u zlatna Tuđmanova vremena. Odmah su ispali iz kvalifikacija za Ligu UEFA od nekog slovenskog kluba, ili slovačkog, svejedno, a nakon prvih pet kola prvenstva sa fenomenalna dva boda zauzimaju 14. mjesto, plasman o kojemu su generacije navijača mogle samo sanjati.

Legenda će se nastaviti: sljedećeg ljeta slavni će splitski drugoligaš otići na turneju u Australiju, izgubit će sve četiri utakmice protiv ženskih sveučilišnih timova, i onda na kraju, u malom McDonald'sovom restoranu u predgrađu Sydneya – u separeu u kojemu i danas stoji spomen ploča „in memory of founders of Croatian Soccer Club Pussies Split“ – dvadeset godina kasnije u slast pojesti zasluženi MacChicken. I slatko se sa svećenicima iz hrvatske katoličke misije smijati ljubomornim mladim Hrvaticama.

Sretan vam rođendan, Pičke!