Sukob na ljevici ili kako je ubijen Ivo Pukanić

Da sukob na književnoj ljevici nije okončan čuvenim ljubljanskim Kongresom književnika Jugoslavije 1952. godine, nije u povijesti književnosti posve nova teorija. Posljedice davnog potresa na balkanskom kulturnom reljefu bile su vidljive i mnogo kasnije: kad je dvadesetak godina kasnije Stanko Lasić objavio svoju glasovitu knjigu o sukobu 1928-1952., pokazalo se da rat na ljevici nije gotov, i da ulične borbe još traju. Pa ipak, hrvatski se krležolozi nikad nisu usudili ići toliko daleko kao velečasni Ivan Miklenić, koji je u Glasu koncila postavio smjelu tezu kako je je sadašnji „val nasilja“, od obračuna gimnazijalaca do mafijaških ubojstava, kao i uvijek – Miklenić kaže „najčešće“ – zapravo tek „sukob na ljevici“.

Tako je obračun - koji je počeo davne 1933. Krležinim predgovorom za Hegedušićeve „Podravske motive“, rasplamsao se njegovim „Dijalektičkim antibarbarusom“, prividno utišao kongresom u Ljubljani, i opet razbuktao sedamdesetih - 2008. kulminirao pravim uličnim borbama: polemika između „Pečata“ i partijskog „Književnog glasnika“ završila je terorom nasilja, svirepim ubojstvima i eksplozijama u centru Zagreba. Ljevica je pokazala svoje pravo lice.

Iako su svi bossovi ondašnjeg ljevičarskog podzemlja odavno mrtvi – i Marko Ristić zvani Pacov, i Zvonimir Richtmann Švabo, i Rikard Podhorski Pajser i ostali iz revizionističkog klana Miroslava Krleže Fritza, iako su mrtvi i dogmatičari iz suparničke bande, Milovan Đilas Legija, Otokar Keršovani Kuršum, Radovan Zogović Budala i Edvard Kardelj Šiptar, iako je mrtav i sâm capo dei tutti capi, don za kojega se tvrdilo da stoji iza obračuna u Ljubljani – bonvivan, playboy i utjerivač klirinških dugova Josip Broz zvani Joca Amsterdam - Hrvatska je, ispostavilo se, i dalje talac njihovog sukoba. Krv teče zagrebačkim asfaltom i pola stoljeća nakon EXAT-ovog manifesta i Murtićeve izložbe „Doživljaj Amerike“.

Je li, međutim, teza don Ivana Miklenića tek zanimljivo opažanje sa strane, ili ono „don“ ispred njegova imena ima i drugo značenje? Je li, najzad, njegova ocjena da „mediji, umjesto da budu u službi općeg dobra, često sustavno razaraju univerzalne vrijednosti“ zaista uperena protiv ljevičarskih gangova i njihovih medija, ili je don Ivan u njihovom sukobu u stvari samo – zauzeo stranu? Opaska o onima koji ne pišu „u službi općeg dobra“, već naprotiv, „razaraju univerzalne vrijednosti“, upravo je, naime, temelj optužnice koju su protiv Krležinog ganga podigli čuvari plamena revolucije.

Treba li se pisac oteti i religioznim i konzervativističkim tendencijama koje imaju svoju vrstu partijnosti? – pita se 1952., na legendarnom sastanku mafijaških obitelji u Ljubljani don Fritz, glava moćne revizionističke obitelji Krleža. Zna se što pisac treba – odgovara mu tada suparnički dogmatski gang: „Pisac treba odraziti našu suvremenu historiju, afirmirati pozitivne tendencije društvenog razvoja, primijenjivati metodu socijalističkog realizma, talent uložiti u izgradnju naše zemlje, boriti se protiv utjecaja buržoaske reakcije, stvoriti što više djela o našim udarnicima.“

„Umjesto toga, danas smo u opasnosti da se govori samo o negativnim stvarima“, kaže jedan udarnik socrealizma: „Takve nam sadržaje, nažalost, nerijetko nude i naši mediji, za koje je važna vijest ono što nije dobro!“ Radovan Zogović? Ili sâm Josip Broz, zvani Joca Amsterdam? Ne, već - kardinal Josip Bozanić zvani Joca Vatikan, šef „dečkiju s Kaptola“, u propovijedi na svetkovini Svih svetih!

Ulogu medija u društvu precizno je, kako znamo, formulirao don Ivan Miklenić zvani Miki Dogma: oni ne smiju „sustavno razarati univerzalne vrijednosti“, već „služiti općem dobru“. „Umjesto toga“, kaže jedan udarnik kršćrealizma, „svjedočimo iskrivljavanju istine i falsificiranju stvarnosti, te prepuštanju anarhoindividualizmu i zapadnoj dekadenciji“. Miklenić ili Bozanić? Ne, već - Radovan Zogović! Koji dalje upozorava socijalističku javnost kako se „praksom pretjerivanja i neprincipijelnosti pridonosi uznemiravanju običnih ljudi, pomažući snagama koje žele kaos u zemlji“. Ups, pardon, to je sad ipak don Ivan Miklenić, u Glasu koncila.

Miki Dogma i Joca Vatikan razotkrili su se tako kao sudionici „sukoba na ljevici“, vođe dogmatskog klana koji se bori za „opće dobro“ i „našu stvar“, „cosa nostre“ za koju smo neoprezno držali da je poražena još pedesetih. Posljednji skandali, poput onog s Matanićevim filmom „Kino Lika“, samo su rasplamsali rat: liberalni Krležin gang - predvođen anarhoindividualcima koji „govore samo o negativnim stvarima“, „iskrivljuju istinu“, „prepuštaju zapadnoj dekadenciji“ i „razaraju univerzalne vrijednosti“ - posijao je „kaos u zemlji“ i smrt na zagrebačkim ulicama.

Srednjoškolci se ubijaju po školskim dvorištima zbog Pavlovljeve „teorije odraza“, huligani mlate ljude „Dijalektičkim antibarbarusom“, a skinheadsi po mračnim predgrađima traže trockiste i spaljuju Bretonove knjige.

- Evo ga „ždanovac“! – prijeteći prilazi grupa siledžija mladiću, koji na klupi u parku djevojci čita Beaumarchaisa.

- Što hoćete, smrdljivi buharinovci? – hrabro skače klinac u majici s likom Georga Lukacsa i bedžom IOATNŽ - „Izvršni organ aktivnih tendencija narodnog života“.

- Mobitel – uzvraća vođa bande, krupni tip s Krležinim citatom o „književnoj gamadi koja se gnjilim mesom hrani i laže“, tetoviranim na izbrijanom potiljku.

- To su „pečatovci“ iz Trnskog – prestravljeno krikne djevojka povlačeći mladića za rukav. – Bježimo!

Ali avaj - već u sljedećem trenutku mladić je na tlu, a oko njega, kao čopor hijena, mladići u kožnim jaknama s izvezenim „Anarchoindividualism in USSR“. Čuju se samo tupi udarci „martensica“, jauci i psovke. „Jebo ti Louis Aragon mater!“, „Ubij, zakolji, da socrealist ne postoji!“, „Narod će ti suditi, stoko etatistička!“, „Davaj mobitel, pičko!“. Sutradan, revizionistička štampa opet falsificira stvarnost i javlja o maloljetničkom kriminalu.

Na kraju, i Ivo Pukanić je glavom platio svoj obračun s Krležom, članak u kojemu ponavlja Zogovićevu i Bozanićevu tezu o „uznemiravanju običnih ljudi“, pišući u svom posljednjem uvodniku upravo o „medijski predimenzioniranom crnilu“ zbog kojega Hrvatska „običnim ljudima izgleda kao zemlja kriminala, mafije i nasilja“.

Sukob na ljevici sedamdeset pet godina kasnije prelio se na ulice i posijao strah. Hrvatska je potonula u gusti mrak pod Krležinim kaputom, a radni ljudi i građani s pravom se pitaju: što radi Centralni komitet?