Internacionalni festival nacionaliz(a)ma

Obnova je olimpijske prakse – koju de Coubertin započinje, indikativno, gotovo točno petnaest stoljeća nakon Teodozijeve (kršćanski legitimirane) zabrane izvornoga olimpizma (kao poganskoga rituala) – postala, dakako, mnogo više modernističkim festivalom no renesansom tradicije. Suvremeno je kršćanstvo (uz malo krzmanja) prihvatilo novi kult tjelesnosti, dijelom i stoga što je prihvaćalo načelno borbe koje Coubertin formulira u tek naizgled pomirbenoj formulaciji «važno je sudjelovati, a ne pobijediti». Jer, riječ je o sudjelovanju u (permanentnoj) borbi, o tomu da se – u ovome pogledu doista u skladu s pradavnim nasljeđem – borba (protiv drugih, dakle: protivnika) uzdigne do razine životnoga načela (u devetnaestomu stoljeću interpretiranoga, iz duha epohe pomalo ničeanski). Suvremeni olimpijci ne moraju, za razliku od predšasnika, ni pričekati kraj igara – svoje iznimne sposobnosti mogu doslovce neposredno demonstrirati i u «pravoj borbi» (a ne tako malo ih to, kao profesionalni vojnici, i čine).

Kao nadomjestak rata olimpijska takmičenja (u svim inačicama) neprijeporno demonstriraju nezaobilazno protuslovlje – s jedne je strane riječ ipak o djelatnome odgoju za sukobljavanje u kojemu se pobjeđuje (specifično kultiviranom) silom, s druge pak strane loptačka a, posebice, atletska ili plivačka sukobljavanja nedvojbeno su bitno ublažena verzija sukoba koji i tako već postoje. Sukobljene strane pritom su, dakako, nacije. Ma koliko spektakularni kič svečanih otvaranja/zatvaranja naglašavao općeljudsku razinu, u zbilji se na Igrama vodi ogorčena borba među nacijama (iskazana i svugdje navođenom listom «uspješnosti nacija prema broju osvojenih medalja – za države poput nekadašnje Njemačke demokratske republike, ili danas Kube to je način dokazivanja vrijednosti vlastita političkoga konstrukta).

Jasno to pokazuju višemjesečno stvaranje atmosfere uoči olimpijskih sukoba, euforični dočeci pobjednika, navijačko histeriziranje televizijskih i inih komentatora (u domaćoj verziji neprestance pripravnih rabiti retoričku oznaku «mi», kao da Sušeci, Dušanović&comp. – skupa s «cjelokupnim gledateljstvom» - doista trče, skaču, loptaju se ili tuku «za domovinu», tamo, «na borilištu»). Prije tridesetak godina britanski je filozof Alfred Ayer (poznat, pored ostaloga, i kao nogometni komentator) predložio ukidanje sustava nacionalnih reprezentacija s time da bi najbolji/e među svjetskim sportaši(ca)ma bili raspodijeljeni – npr. prema abecednome redoslijedu imena – u timove (označene, recimo, brojevima). U nekim granama – atletika, plivanje prije svega – to ne bi bilo tako efikasno kao u kolektivnim sportovima, no možda bi umanjilo oštricu sukobnoga ozračja koje vlada igrama (ili, barem, smanjilo vjerojatnost ozbiljnih nasilnih sukoba među navijačima u državama s etnički miješanim pučanstvom).

Od Berlina 1936., preko Mexica 1968., Münchena 1972., ili Moskve 1980., Igre su, svagda iznova, označavale i dodatni paradoks – namješteno međunarodno bratstvo/sestrinstvo suočavalo se je s unutrašnjim socijalnim i političkim konfliktima država organizatora, ili čitava svjetskoga sustava (od njemačkoga nacizma, preko meksikanskoga krvoprolića nad studentima-demonstrantima, terorističkoga napada u Münchenu, do zapadnoga bojkota u Moskvi, zbog solidarnosti s Osamom Bin Ladenom i ostalim «slobodarskim borcima u Afganistanu»). Ovoga puta riječ je o veoma opreznim pokušajima da se «pomogne demokratizacija u Kini». Konstitutivna nebriga prevladavajućih svjetskih medija za sve koji ne pripadaju njihovome (bitno bjelačkome) kulturnom kodu izaziva pritom mnoge nesporazume. Male nacije – poput Hrvatske – u Peking ne šalju nikoga tko zna kineski, jer ih unutrašnji problemi uopće ne zanimaju (nego samo uspjesi «naših», te ponekoga iz SAD). Ostaje im stoga da prežvakavaju «svjetske medije»; ovi pak insistiraju na Tibetu (bez ikakve ograde od natražnjačke kič moralke Dalaj Lame – koji svoje govore uobičajeno započinje iskazom da «nije političar», ali se «zalaže za slobodu Tibeta»). Nedvojbena potlačenost Tibetanaca ipak je tek djelić velikih problema ogromne države. O njima se ne zna dostatno (i ne želi znati), pa se zbivaju vesele, doista postmoderne nesuvislosti, poput zalaganja za radnička prava u Kini u posljednjemu govoru G. W. Busha, ili peticije koja, pored ostaloga, traži ukidanje smrtne kazne (u Kini), a koju, pored ostaloga, potpisuju brojni sportaši iz SAD (gdje se takva kazna neštedimice primjenjuje).

Dakako, načelno pitanje o bojkotiranju država organizatora koje ne udovoljavaju nekima od kriterija (npr. demokracije i/ili zaštite ljudskih prava) upućuje na bitno predpitanje. Pođe li se od iole strogih kriterija, Igre bi mogle organizirati uglavnom baš one države koje to ne žele, jer im, naime, ne treba (OI su odličan legitimacijski materijal za režime s ozbiljnim unutrašnjim nedostacima). S druge strane, sve moćnije svjetske «medijske» kompanije ne bi pristale na bojkot nakon što su Igre već zakazane, jer je prevelik profit od reklama u pitanju – a protiv njihova lobija upravo demokratski legitimirani političari ne smiju baš ništa.

Tek ako se ovi kontekstualni elementi stave u zagrade moći će se uživati u natjecanjima. U središtu pažnje bit će atletika, plivanje i košarka, o tomu nema dvojbe. Vjerojatno je da rezultati u prve dvije discipline neće biti spektakularni kao obično, jer se Kina veselo trsi približiti se sjeverozapadu svijeta u razbacivanju energijom. No, bit će razloga za rasprave o tomu može li se doista trčati stotinu metara gotovo sekundu brže od Jesseja Owensa, 10000 metara tri minute brže od Zatopeka (ili plivati stotinu metara slobodnim načinom gotovo petnaest sekundi brže od Weissmullera) bez kemijanja. Stidljivo će se, možda, postaviti i pitanje o konsekvencijama činjenice da (otkako je Robles oborio rekord na 110 s preponama) crni atletičari drže sve svjetske rekorde u trčanju, a nijedan crnac nije nastupao u finalu velikoga takmičenja u plivanju. Domaći će komentatori, svjesni vlastite nesigurnosti, vjerojatno i opet govoriti o «crnoputim sportašima» ili, čak, o «Afroamerikancima iz Zambije» (njima je, i inače, bolje da budu oprezni, jer čl. 174 Kaznenoga zakona, u ne baš jasnome kontekstu, proglašava kažnjivim «javno iznošenje ili pronošenje zamisli o nadmoćnosti…jedne rase»).

Sve ovo ne bi, dakako, smjelo umanjiti zadovoljstvo u promatranju zbivanja u Pekingu (posebice onim očajnicima koji će, primjerice, u 5 ujutro gledati prijenos prvoga kola turnira u ženskome rukometu – što HRT uslužno nudi). No, i nakon Igara – s početkom nove, XXIX. olimpijade – mnogošto će ostati jednakim, pa i gorim no što je danas. U međuvremenu, bit će prilike za uživanje manjini onih kojima sportska postignuća nešto predstavljaju i (znatno većem) broju nacionalnih navijača. Prava će većina svjetskoga stanovništva, namjesto «kultivirane borbe», i tako neprestance biti usmjerena na onu pravu, borbu za opstanak.