Ovaj mi film znači više od bilo kojeg do sada

U zemlji krvi i meda, prvi redateljski poduhvat slavne američke filmske zvijezde Angeline Jolie, u ponedjeljak je premijerno prikazan u New Yorku, a slijedi i premijera u Los Angelesu u petak.

Dđeilana Pećanin Allison
Podeli

Sa Angelinom Jolie putuje veliki dio glumačke ekipe filma, a Glas Amerike, osim što je bio pozvan na njujoršku gala premijeru , je dobio i priliku da s gospodjom Jolie razgovara o filmu za koji je napisala scenarij, kojeg je režirala i producirala.

Angelinu Jolie je naša urednica Džeilana Pećanin Allison jučer ujutro prvo upitala zbog čega je izabrala krvavi rat u Bosni kao predmet svoga filma, i kakva je njegova univerzalna ljudska poruka koju je željela poslati:

Džoli: Univerzalna poruka je zasigurno ta o toleranciji i razumijevanju. Provela sam mnogo godina putujući po svijetu kako bih posjetila mjesta nakon sukoba, i uvijek sam bila tako rastužena zbog nevoljkosti da se intervenira, i zbog nedostatka pomoći da se zaliječe rane ljudi. Šta možemo učiniti da se spriječe takve situacije? Bila sam duboko frustrirana, ljuta, rastužena zbog svega. Medjutim, u slučaju Bosne, što sam više saznavala o tome, bivala sam sve ljuća zbog nedostatka intervencije, bivala sam sve emotivnija radi nasilja nad ženama, i što sam više saznavala, sve sam manje razumijevala kako se to može okrenuti susjed protiv susjeda, i kako se to ljudi koji su tako inteligentni, prekrasni , obiteljski ljudi, mogu tako promijeniti i biti tako brutalni jedni prema drugima...Stoga sam željela uraditi film koji bi dao uvid u odnos, ne samo para u filmu, nego i medju sestrama, izmedju oca i sina, majke i djeteta. Isto tako želim da ljudi ne zaborave Bosnu , da ne zaborave šta se dogodilo , i da odaju poštovanje svim ljudima koji su preživjeli. Takodjer, da ne zaborave da i danas Bosna liječi rane . Mi svi imamo dužnost kao medjunarodna zajednica da budemo prijatelji i podrška, i da pomognemo Bosnu kroz ovu posljednju fazu.Nadam se da će ovaj moj film barem voditi takvoj raspravi.VOA: Scene etničkog čišćenja i prisilnih evakuacija su izuzetno vjerne . Kakva ste istraživanja vršili, ko vam je pomogao da to historijski gledano, prikažete tako tačno?

Puno sam čitala, susrela sam se s mnogo ljudi iz raznih polja, od nevladinih grupa, preko nekih zvaničnika, do samih žrtava.Priordno, najviše utjecaja su imale žene, žrtve rata, s kojima sam se lično sretala i koje su sa mnom podijelile svoje priče. Sjedile smo i zajedno plakale, a njihove su priče na mene ostavile takav utisak da sam ih direktno prenijela na film. A zatim, glumci... Ne bih bila u stanju napraviti ovaj film bez njih. Da se ljudi u BiH, i glumci nisu složili sa mojim scenarijem, ja bih ga bila spalila i od svega bih odustala. Medjutim, oni su se složili sa svime, i pristali su raditi zajedno u mom filmu, a potom sam učila i od njih, i njihov utjecaj je bio veliki u toku snimanja na sami scenarij. Ako bi mi se ponekad nešto učinilo čudno, oni bi mi rekli: Ne, nije čudno, zaista je bilo tako strašno...Ovo je film koji je napravila jedna Amerikanka, i puno Bosanaca - mi smo taj film napravili zajedno.

VOA: U filmu je bilo puno scena koje su izrezane u finalnoj verziji jer ste smatrali da su isuviše jezive za gledati:

Džoli:
Ja osobno nisam to mislila. Jedan dio mene bio je tako razljućen i tako sam željela da ljudi znaju , da sam željela da publiku u kinu bombardujem činjenicama. Nisam ništa željela da sakrijem, i mislim da film ništa ni ne skriva. Neko mi je bio rekao da se sjeća kako su napušteni psi jeli ljudske ostatke, pa je bila jedna scena sa gladnim psom koji jede ljudsku šaku. No, kada smo pogledali tu verziju, taj je imidž jednostavno bio previše za publiku. To je medjutim za mene bila frustracija, jer sam ih željela reći: Ako ne možete tako nešto gledati na filmu, možete li onda zamisliti kako je to vidjeti u stvarnosti?

VOA: U tom smislu, mislite li da će publika istinski razumjeti film, i da li je čovjek, bez obzira što je dobar i osjeća za drugoga, zaista sposoban znati tudju patnju?

Džoli:
Ne. Ni ja nisam mogla. Nikada nisam iskusila rat, i molim Boga da se to ni ne dogodi. No, nešto što mi jako puno znači jest da sam upoznala puno ljudi, Amerikanaca, koji su već vidjeli film na posebnim prikazivanjima, koji nisu zainteresirani za politiku, ili rat u BiH, ali koji su mi rekli poslije da se osjećaju krivim . Krivi ne samo zato što nije bilo intervencije, nego i zbog toga što nisu ništa znali o tome. Zato se nadam da će ljudi gledati moj film, i upoznati ljude iz Bosne, shvatiti kako su oni sjajni glumci, i ljudi koji mogu tako snažno osjećati...To su prekrasni, duhoviti ljudi, s kojima se možemo poistovjetiti, koji se mogu toliko zavoljeti... nadam se da će i to biti rezultat moga filma.

VOA: Vaš humanitarni rad i vaša posvećenost ljudima koji pate, su opće poznati. Da li vi osobno osjećate da vam je to važnije od vaše glumačke karijere?

Džoli:
Apsolutno, u to nema sumnje! Prva mi je moja obitelj, ja živim za svoju djecu, a potom , ja sam gradjanin svijeta, i dok živim želim biti od koristi drugima i raditi dobre stvari . Ja istinsku duboko marim za druge , i želim doprinostiti rješenjima. naravno, imala sam sreću da imam ovakvu karijeru, i dobar posao, ali su mi druge stvari važnije. Ovaj film je u stvari prvi puta da su se ta moja dva svijeta spojila u jedan. Ovaj mi film znači više i od jednog filma više i od jednog drugoga do sada.

Info

"Ne možemo da dopustimo da prođe 20 godina od ubistva novinara"

Nakon raspada bivše Jugoslavije, nekoliko novinara je ubijeno u Srbiji samo zato što su radili svoj posao. Često neuspešne istrage njihovih ubistava naterale su Verana Matića da uvidi da novinari moraju aktivno da učestvuju u rešavanju ovih ubistava. Zajedno sa vladinim institucijama, on je osnovao srpsku Komisiju za istraživanje ubistava novinara 2013. godine.

intervju četvrtak 2.11. 17:39 Komentara: 0
strana 1 od 102 idi na stranu