Bio sam Titov bodigard

Jednom sam ti ja pratio Starog u Batajnicu, u NASU. To je bila skraćenica za Naša Armijska Svemirska Akademija. Dođemo ti mi tamo, i pravo na pistu. Na pisti parkirana raketa. "Orion" se zvala. "Orion 4". "Orion 1" se srušio prije polijetanja, "Orion 2" se nije nikad vratio, "Orion 3" je srušila naša PVO. Onda Stari mene zamoli da ja obletim jedan krug, jer u mene, kaže, ima najveće povjerenje. Ja šta ću, nije Tito Staljin pa da možeš reć' odlučno ne, kažem odlučno da. Malo sačekam da nađu odijelo za mene, pošto su za pilote i kosmonaute birali sve neke gimnastičare i druge patuljaste sportiste.

Uđem ti ja u raketu, mahnem Starom, provjerim ručnu i duga svjetla, i krenem. Pogledam u retrovizor, i zamanta mi se kako brzo furam uvis. Okrenem na Zapad. Iznad Londona uletim u maglu, i pitam za dozvolu da uključim brisače. Stari me preko radio-veze pita kakva je zemlja iz vasione, a ja mu kažem da je Jugoslavija najljepša. Nigdje toliko algi kao u zavali moga djetinjstva. A kakav je Kineski zid, pita. Veliki, ali da su ga naše omladinske radne akcije zidale, bio bi još veći, kažem ja. A on jeca na mikrofon, čujem kako briše nos pun suza.

Tu već bude i vrijeme ručku. Sok na slamku nije bio loš, ali sam napolitanke jedva popio. Malo mi se i zgadilo, isto kao da ih je neko prije mene sažvak'o. Onda osjetim potrebu. Pitam šta da radim, oni mi kažu da su u skafander ugrađeni upijajući ulošci. Ali mene stid, i šta ću, stisnem se. I od tog stiskanja malo pogriješim, i umjesto u Jadran, ja udarim u Skadarsko jezero. Sutra sve novine pišu o zemljotresu u Crnoj Gori, a niko o mom letenju oko svijeta.

II

Stari je rado dolazio u Bosnu. Radovao se svakom susretu sa rudarima i radnicima, ali najviše se radovao susretu sa medvjedima. Oni su bili njegova velika ljubav. Govorio bi da su najbolji medvjedi bosanski i da takvih nema u Kumrovcu.

Stari je inače volio životinje i ubijao ih je prvim metkom. Nije bio kao Kardelj. Kad je Kardelj nišanio, niko od obezbjeđenja nije htio da drži životinju. To su onda radili politički.

Stari nije volio da promaši. Jednom je tako gađ'o utvu, zlatokrilu, i normalno, profulio, a ja sam reko: "Vidi je, mrtva, a leti", i on je onda meni pokloni.

Medvjede smo lovili najviše oko Bugojna. Ja sam dolazio ranije da izaberem trofej i mjesto gdje ćemo ga slikati. To je moralo bit' neko fotogenično mjesto, kako bi se poslije na slikama vidjela ljepota naše domovine. Moj zadatak je bio da budem uz Starog i zaštitim ga u slučaju da promaši. Ali, pošto smo mi uglavnom drogirali medvjede, i moj pravi zadatak je bio da Starom skrenem pažnju ukoliko životinja padne prije pucnja.

Jednom nisam uspio, i malo je falilo da ostanem bez posla. Stari nanišani, i taman da opali, a medvjed se skljoka.

- Ti bogca, kaj je sad!? pita on.
- Onesvijestio se od straha.
- Kak, kad me ni videl?

U tom momentu naišla je Joka, supruga druga Starog. NJega smo smjeli zvat druže Stari, ali ona nije dala da je zovemo drugarice Stara. I tu sa ja sjetim i kažem:

- Možda je vidio drugaricu Joku.

Tu kožu je Stari mijenjao sa svojim gostima iz nesvrstanih zemalja. On nije htio da odvaja od usta rudarima i radnicima da bi imao tigrove, leopardove i još neke kože. Mi iz obezbjeđenja nismo voljeli te prostirke. Bile su klizave. Po mraku ih nisi mog'o razlikovat od njegovog vučjaka. Tako sam jednom umalo ostao bez noge.

III

A ova slika je sa Tjentišta, kad nam je u gostima bio Vili. Stari je uvijek govorio da je pušenje štetno. Govorio je da je svaka cigara koju on popuši cigara manje koju će popušiti radnička klasa. Uvijek se žrtvovao za radnike. I svoje bliske saradnike je tjerao da rade isto. Ja nisam bio pušač, ali sam morao pušiti.

Ovdje stari Viliju govori o petoj ofanzivi. Ona je bila odmah iza četvrte. Četvrta se zvala Bitka za ranjenike. To je onaj manevar, kad je Jul Briner srušio most. To je ušlo poslije u sve vojne udžbenike. Tu je Stari spasio 4.000 ranjenika. Te ranjenike su u Petoj ofanzivi Nijemci sve pobili na ušću Hrčavke u Sutjesku, i ona se zato nije zvala Bitka za ranjenike 2, nego samo Bitka na Sutjesci. Tu je glumio Ričard Barton. O tome ću pričati drugi put, jer je to snimanje bilo pravi dernek.

Vili se ovdje osjeća malo neugodno zbog toga što su Nijemci uradili taj masakr. Ja sam, da malo spasim situaciju, rekao da to nisu uradili Nijemci nego njemački ovčari. Onda se maršal sjetio svog psa Tigra koji mu je spasio život, i koji je isto bio njemački ovčar. Vili je rekao da je i njemu jednom njemački ovčar spasio život, jer je bio vezan, inače bi ga rastrgo.

Stari je rekao da su cigare koje mu je Vili donio vrlo dobre. Sjetio se da je takve pušio i u Drvaru. Jedan borac je pitao zašto štab puši debele cigare a obični borci tanke, i morali su da ga streljaju. Prije streljanja je tražio da popuši zadnju cigaru. Dali su mu debelu. Čim je popušio, umro je. Stari je tu epizodu uvijek navodio kao dobar primjer štetnosti pušenja.

Odlomak iz monodrame