Uzmeš Đokoviću, platiš radnike...

Zašto da Tajger Vuds ili Novak Đoković budu toliko plaćeniji nego što je bio kardiohirurg Majkl Debejki, pita Jovica Đukić, pokrajinski sekretar za finansije.

Srbija

Izvor: B92

Nedelja, 25.03.2012.

00:11

Default images

Svete krave kapitalizma mora biti da su se ovih dana ozbiljno zagrcnule.

Počelo je kada su članovi francuskog Donjeg doma izglasali pre nešto više od mesec dana uvođenje poreza na finansijske transakcije, tzv. robinhudovsku taksu, a na predlog Nikole Sarkozija, predsednika koji ima dobre izglede da u aktuelnoj trci za mesto šefa države obnovi mandat.

Sarkozi je pionir u Evropskoj uniji, ali je i desetak drugih zemalja 27-orice najavilo uvođenje sličnih zakona. Tek, sve kompanije sa sedištem u Francuskoj počev od avgusta plaćaće 0,1 posto na transakcije, ako je tržišna vrednost njihovog kapitala veća od milijardu evra. Drugi ozbiljan kandidat za predsednika Francuske, socijalista Fransoa Olan, najavljuje najviši porez na prihode od čak 75 odsto. Ali kako bi tek Robin Hud zadovoljno trljao ruke da je mogao da zna da je čak i u bastionu „tvrdog“ kapitalizma, Sjedinjenim Državama, taj porez jednom u istoriji iznosio čak 94 procenta!

Gde smo tu mi? U našem konceptu oporezivanja bogataša, ničeg progresivnog nema. „Minimalac“ u zemlji Srbiji krije privid da se s 200 evra ipak može nekako preživeti (u Luksemburgu je zagarantovana najniža zarada 1.780 evra), ali se progresivna stopa oporezivanja prema višim prihodima jedva razaznaje.

Na 210 evra plate, poslodavac državi mora da prosledi 127 evra ili 62 posto, na 540 evra naplaćuje se 66 procenta neto zarade, na 1.000 evra 67 odsto, dok je stopa preko 1.350 evra – 68 odsto.

Elem, nivo opterećenja od 38,5 posto na bruto zaradu kod nas je negde na nivou evropskog proseka. Ono što nije, jeste da dve trećine zaposlenih prima platu ispod nacionalnog proseka, što nigde nema – pa ni u zemljama bivšeg Istočnog bloka. Istovremeno, domaći preduzetnici, fabrikanti, tajkuni... navikli su se da imaju avione - kamione, i sve bez tri bazena im ne zadovoljava potrebe za „osnovni život“.

Ideja koja je danas u prvom planu jeste zapravo da se poreskim sistemom spreči opasna koncentracija bogatstva, koje se akumulira nesrazmerno u odnosu na rad utrošen na proizvodnju ili neku uslugu, pa potom vuče renta iz takve pozicije bez obzira na korist za društvo. Nasuprot tome, da se unese više pravičnosti u raspodelu.

"Za najbolje ubacivanje lopte u rupicu na svetu, dovoljna ti je i desetina te zarade"

Mr Jovica Đukić, ekonomski stručnjak i aktuelni pokrajinski sekretar za finansije, kaže da je ovde reč o gotovo dve hiljade godina starom pitanju između pravičnosti i efikasnosti ekonomije, koje se još uvek posmatra kao nespojiv pojam.
Jovica Ðukiæ (vojvodina.gov.rs)
"Liberalni i neoliberalni koncepti zahtevaju efikasnost akonto pravičnosti, dok socijalno usmerene ideologije vuku na stranu pravičnosti. Sve je počelo od famozne 'nevidljive ruke' Adama Smita, koji je tvrdio da je tržište u stanju da samo po sebi uredi društvo. Naravno, to ono ne može. Ono utiče na razvoj društvenog bruto proizvoda koji vama i meni ništa ne znači, jer ako 50 posto društvenog proizvoda pripadne 15-torici ljudi, a 50 ostatku društva, onda očito nešto škripi. Ispada da je proizvodnja roba i usluga cilj, a ne samo sredstvo, a zapravo je raspodela cilj", navodi on.

Liberalni koncept traži da se forsira kapitalistička proizvodnja, dok se u sistemu socijaldemokratije meša i država, i to je verovatno jedina realna opcija čovečanstva: priznaje se kapitalizam za najefikasniji i najproduktivniji, ali se zahteva i socijalna pravda, preraspodela. Da li je to samo teorijski model ili san pravdoljubivih?

Ne, setimo se Švedske, Norveške, Finske, bogami i Holandije i Danske, čije su se ekonomije pri tome pokazale i kao najotpornije u vremenu krize – a u segmentima kao što je zdravstveno osiguranje čak i Engleske i Francuske. Znači, i to se može, naravno uz pomoć ogromnih poreza: stopa fiskalnog opterećenja u Švedskoj je oko 56 odsto na bruto zaradu.

Takav model je uveliko uspeo da se dokaže u praksi i traje već decenijama kao mogućnost spajanja visoko efikasne i produktivne privrede i racionalne raspodele. U skandinavskim zemljama ima malo bogatih, ali gotovo da nema siromašnih u smislu u kome mi to ovde shvatamo. Dominira velika srednja klasa u koju se smestilo i do 70 posto stanovništva. Prosto, bode oči taj skandal u praksi za liberalističku teoriju.

"Uz dužno poštovanje prema igraču golfa Tajgeru Vudsu koji zarađuje godišnje pod 70 miliona dolara – što su pare koje je vrhunski kardiohirurg Majkl Debejki u najboljem slučaju zaradio za čitav život – države moraju da donesu odluku o preraspodeli. Pa da kažu dotičnom igraču: za najbolje ubacivanje lopte u rupicu na svetu, dovoljna ti je i desetina te zarade", kaže Đukić.
"Ja obožavam Đokovića, ali ako za prebacivanje žute loptice preko mreže zaradi dva miliona nečega, pa makar bio i prvak sveta, neka mu milion uzmu. Ili neka mu ostane 100.000 evra od turnira. Malo li je za dve nedelje tenisa? Pa će i profesor, lekar, inženjer... biti dobro plaćeni, i uspostavila bi se ravnoteža koju možemo zvati i pravdom", kaže Đukić.

Prema tom "skandinavskom“ viđenju, ključno je da se uspostavi sistem vrednosti, što je pitanje koje se postavlja pred svakom državom. Tu se ne radi puno o matematičkim formulama koje bi vodile ka određenom rezultatu, nego o vrednosnom pristupu. Đukić ga tumači humanizacijom ekonomije. Zašto bi jedino u ekonomiji vladali „čisti“ ekonomski odnosi, kao da je to neki sistem iznad svih ostalih sistema ljudskih odnosa?

Prema poznatom filozofu Slavoju Žižeku, ne postoji „čista“ ekonomija, pa je i kapitalista danas podvrsta plaćenog radnika koji upravlja kompanijom u vlasništvu banaka ili nekog drugog. Menadžeri zarađuju svojom stručnošću, i njihov doprinos se vrednuje odlukom koja često nema veze s napretkom firme nego upravo suprotno. Stari tip preduzetništva gde je uspeh bila relativno jasna i tržišno merljiva veličina polako odlazi u istoriju.

"Zašto nema para za neka zanimanja, ne samo u Srbiji nego nigde na svetu, ako su ta zanimanja važna? To je pitanje njihovog vrednovanja: uspeli smo da imamo predsednika SAD tamne boje kože a da se rodio pre 50 godina sedeo bi u drugom delu autobusa i ne bi smeo da uđe u restoran. Uspeli smo da se izborimo da se žene ne smeju tući po sistemu „ona je moje vlasništvo i mogu s njom da radim šta hoću“. Nekad si imao autoritarnog Bokasu i uz njega je išao zlatni mercedes, ali ako nemaš Bokasu nego normalnog predsednika, onda nije ni malo čudno da i Sarkozi, koji dolazi iz jedne desničarske ideologije, govori o taksama na kapital. Došlo je do nokata: ne možemo mi da se divimo ostvarenjima i zaradama u pojedinim zanimanjima, a da druga zanimanja, koja drže čovečanstvo, koji mu daju kulturni i civilizacijski doprinos, budu marginalizovana", navodi Đukić.
(vojvodina.gov.rs)
Međutim, naplata poreza je dugotrajan i težak stručni proces: 4 puta 3 je 12 u matematici, ali kada je reč o porezima, to je u Švajcarskoj 11, u Nemačkoj 10, a u Srbiji – 4. Niko ne kaže da mora da bude 12, jer je u ljudskoj prirodi je da nešto voli da sakrije. Ali nije normalno ni da u svetu naplata poreza bude 2 ili 3 puta veća nego kod nas i o tome se ovde radi. Naravno, superbogataši, ne samo kod nas nego i drugde, brane se od velikih poreza – između ostalog prevaljujući sve na leđa kupcu, ali postoji i zakonodavstvo koje to može da svede na neku meru prihvatljivu za društvo.

Naprosto, po Đukićevim rečima, moraće i bogataši da nauče da rade za manje, i tu priče nema, ne kod nas nego bilo gde; moraće da se zadovolje time da im marža od 10 posto bude sasvim korektna zarada, a ne da je guraju i do 70 procenata.

"Činjenica je da druge raspodele, osim poresko-budžetske, nema. Sve ostalo su priče za malu decu, subvencije, dobročinstva... Kardiohirurzi sada rade za 120.000 dinara, ali šta ćemo ako se oni dogovore na nivou svetskog udruženja i zatraže platu od 5 miliona dinara mesečno. Ili neće da operišu. Moraćemo da nađemo te pare. Od koga? Pa od Đokovića. U Švedskoj ili Norveškoj putem ogromnih poreza unapred platiš sve, pa imaš i primarnu zdravstvenu zaštitu i onu vrhunsku, za sve što te može zadesiti. Taj model nije idealan, ali su oni i s takvom raspodelom uspeli da zadrže potpuno efikasnu privredu. Nije ima pukla pod ekstra-davanjima, i uspeli su da urade to na način koji su liberalisti uvek negirali. Samo dva čuvena Šveđanina su živela u Monte Karlu, poreskom raju, Borg i Bergman – ali su se vrlo brzo i oni vratili kući", kaže on.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

354 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: