Da li je kineski PVO sistem FK-3 pravo rešenje za Srbiju?

U poslednjih nekoliko meseci, intenzivno se piše i priča u javnosti oko nabavke sistema PVO srednjeg i/ili velikog dometa.

Izvor: tangosix.rs, Zoran Vukosavljeviæ

Ponedeljak, 23.11.2020.

10:53

Da li je kineski PVO sistem FK-3 pravo rešenje za Srbiju?
Ilustracija: Depositphotos, ldelfoto

U tom smislu se i sagledavala prethodna nabavka sistema PVO kratkog dometa Pancir-1E, uz želju mnogih da to bude uvertira u nabavku sistema S-400 Trijumf.

Vežba "Slovenski štit" koja se krajem oktobra meseca prošle godine održala na više poligona Vojske Srbije, u reonu aerodroma "Milenko Pavlović" u Batajnici i na poligonu "Pasuljanske livade", prikazala je gotovo sve sisteme PVO kojima naša vojska trenutno raspolaže, piše za portal Tango siks (Tango six) Zoran Vukosavljević, bivši pripadnik raketnih jedinica PVO Vojske Jugoslavije, učesnik borbenih dejstava tokom NATO agresije i vrsan poznavalac PVO tematike. Prenosimo ostatak njegovog teksta u nastavku.

Imali smo priliku da vidimo u borbenom radu sisteme PVO S-125 Neva, 2K12 Kub kao i radare P-12, 1RL218D Mečka, PRV-16B i druga sredstva. Tada je na vežbi prikazan po prvi put kod nas sistem PVO kratkog dometa Pancir S1E, ali i sistem velikog dometa S-400 Trijumf, kojim su upravljale posluge iz sastava Vazdušno-kosmičkih snaga Ruske Federacije.

Naravno da je ovo pojavljivanje sistema S-400 Trijumf kod nas (za Pancir S1E se već znalo da je nabavljen) probudilo interesovanje kod javnosti i smatralo se (a neki to i danas misle) da će upravo taj sistem biti nova okosnica sistema teritorijalne PVO Grada Beograda i same Srbije (zbog svog efikasnog dometa). Nakon završetka vežbe i Pancir S1E i S-400 su vraćeni u Rusiju (na opšte razočarenje dela javnosti), ali je ubrzo (krajem februara ove godine) sistem PVO Pancir S1E isporučen Vojsci Srbije. Tada se priželjkivao i dolazak sistema S-400, ali je postalo očigledno i po izjavama nadležnih, da u ovom trenutku taj sistem neće biti nabavljen.

Ipak, priča o nabavci sistema PVO srednjeg dometa nije time bila zaključana. Kako je i Tango Six pisao pre par meseci, Srbija je, po svemu sudeći, kupila sistem PVO kineske proizvodnje FK-3, a ugovarač posla je Jugoimport SDPR.

Šta do sada znamo o FK-3?

Samohodni raketni sistem PVO srednjeg dometa FK-3, naoružan je raketama dometa do 100 km po daljini i do 27 km po visini i radarom za praćenje ciljeva i navođenje raketa (u nastavku teksta: radar za navođenje raketa) koji istovremeno može pratiti do 40 ciljeva, a na 6 od njih navoditi jednovremeno do 12 raketa. Razvijen je kao izvozna verzija kineske varijante sistema PVO HQ-22, nešto slabijih mogućnosti (HQ-22 ima domet do 170 km). Osnovna vatrena jedinica je raketna baterija koja ima poseban osmatrački radar dometa oko 250 km (domet zavisi od odrazne površine cilja, visine, brzine). Još uvek nisu dostupni precizniji podaci o tipu osmatračkog radara i njegovim karakteristikama. Radar za navođenje raketa H-200 je kineska varijanta antene sa faznom antenskom rešetkom (FAR). Širina dijagrama po azimutu je 90° (po 45° levo i desno od bisektrise antene), po elevaciji 70°, dometa oko 180 km. Antena se rotira 360° po azimutu bez ograničenja. Prati precizno do 6 ciljeva i na njih vodi do 12 raketa istovremeno, plus istovremeno obrađuje još preko 30 ciljeva na nivou tragova. Na radar se uvezuje 3 do 6 lansera sa po 4 rakete u kontejnerima. U borbenom položaju kontejneri su pod uglom od 60° po elevaciji, a po azimutu se okreću 360° bez ograničenja, brzinom od 20°/sekundi. Sve je postavljeno na vozila 8×8. Udaljenost lansera od nišanskog radara zavisi od tipa veze i u žičnom modu je do 300 metara sa osnovnim kompletom optičkih kablova, a u bežičnom može biti i preko 1000 metara, mada postoje informacije da može biti i više. Raketna baterija može dejstvovati nezavisno ili kao deo više jedinica.

Raketni divizion ima 3-6 raketnih baterija i u sklopu diviziona se nalazi osmatrački radar dometa preko 300 km, komandna stanica i sredstva veze (KIS) za uvezivanje sa raketnim baterijama. Rakete se navode inercijalno u početnoj fazi leta rakete, uz poluaktivno radarsko samonavođenje u završnici leta. Kod primene elektronskog ometanja, moguć je i radio-komandni način navođenja raketa, uz sniženu verovatnoću uništenja i manju kanalnost po cilju.

Nakon ovih, možda i suvoparnih, podataka o sistemu pokušajmo da shvatimo njegov značaj za sistem PVO Srbije i uporedimo ga sa nekim drugim sistemima PVO sličnih mogućnosti. Sa ciljem da ga po kvalitetu i mogućnosti negde smestimo. Naravno, izvršio sam neke analize sredstava PVO koji mogu biti približni po mogućnostima, a i koji bi bili zanimljivi za upoređivanje.

Tako ću pokušati da uporedim mogućnosti sistema PVO FK-3 sa sistemima PVO S-300PS (izvozna oznaka S-300PMU) i sa S-300PM (izvozna oznaka PMU-1), koji su proizvedeni u periodu od sredine 80-tih do prve polovine 90-tih godina prošlog veka. Kasnije su ti sistemi u Ruskoj vojsci sukcesivno modernizovani.

Potrebno je konstatovati da je osnovna vatrena jedinica sistema FK-3 raketna baterija, a sistema S-300PS i PM raketni divizion i da ćemo poređenje vršiti između mogućnosti raketne baterije FK-3 sa raketnim divizionima S-300PS/PM.
Foto: Depositphotos Alan
Ono što prvo svako primeti je domet efikasnog dejstva po daljini i po visini. Sa dometom od 100 km po daljini i 27 km po visini, sistem FK-3 je u blagoj prednosti u odnosu na sistem S-300PS (PMU) koji ima domet po daljini od 75-90 km i 25-27 km po visini, ali zaostaje za sistemom S-300PM (PMU-1) koji ima domet po daljini od oko 150 km i po visini od 27 km (podjednako). Što se tiče daljine otkrivanja ciljeva radarom za navođenje raketa, kod FK-3 daljina iznosi oko 180 km, kod sistema S-300PS i PM oko 300 km, pa vidimo da FK-3 zaostaje u ovom aspektu. U pogledu mogućnosti navođenja raketa na ciljeve, FK-3 može navoditi do 12 raketa na do 6 ciljeva jednovremeno i tu je otprilike izjednačen sa mogućnostima sistema S-300PS/PM. Što se tiče brzine reakcije sistema kod usmeravanja raketa ka ciljevima, prednost je na strani sistema S-300PS/PM zbog vertikalnog hladnog lansiranja, dok sistem FK-3 mora usmeriti lansirne kontejnere prema ciljevima po azimutu i za to treba određeno vreme (20°/sekundi). Sektor u kome radar za navođenje otkriva i zahvata ciljeve iznosi 90 stepeni i tu su sistemi FK-3 i S-300PS/PM izjednačeni, uz napomenu da se radari navedenih sistema mogu usmeravati u krugu od 360 stepeni.

FK-3 koristi sistem inercijalnog početnog navođenja raketa na ciljeve sa završnim poluaktivnim radarskim samonavođenjem. Sistemi S-300PS/PM su u prednosti, jer koriste savremeniji sistem navođenja, a to je početni inercijalni sistem sa daljim unapređenim kombinovanim vođenjem kroz raketu ili kako bi to bilo bolje pojašnjeno poluaktivno radarsko samonavođenje uz pomoć radara za navođenje sa zemlje (zapadno označavanje: SAGG – Seeker Aided Ground Guidance).

Zašto je taj sistem bolji?

U okolnostima bez ometanja omogućava raketi da signale radara za navođenje sa zemlje koji su se reflektovali od cilja i koji su primljeni na prijemnicima RGS (radarske glave za samonavođenje) rakete, pošalju nazad u kabinu radara za navođenje raketa na zemlji. Radar za navođenje raketa na zemlji, poseduje računare veće snage i bolje mogućnosti kalkulacije parametara u odnosu na raketu i u stanju je da formira kvalitetniji paket upravljačkih komandi, koje se onda šalju na raketu u letu. Ukoliko dođe do ometanja radara za navođenje raketa na zemlji u toku leta rakete ka cilju, u tolikoj meri da on više ne može formirati i slati upravljačke pakete ka raketi, raketa će preći u režim klasičnog poluaktivnog radarskog samonavođenja. Kod primene elektronskog ometanja, moguć je i radio-komandni način navođenja raketa, uz sniženu verovatnoću uništenja i manju kanalnost po cilju, dakle veoma slično kao i kod FK-3.

Što se tiče osmatračko-akvizicijskih radarskih sredstava (OAR) u osnovnim vatrenim jedinicama, možemo konstatovati da OAR sistema FK-3 sa dometom od 250 km ne zaostaje za radarskim sistemima S-300PS/PM, uz napomenu da u klasičnoj konfiguraciji, sistemi S-300PS/PM imaju i specijalizovani radar za niskoleteće ciljeve kao dodatak.

Mogućnosti sistema su slične kod dejstva na aerodinamičke ciljeve, poput aviona, helikoptera, krstarećih raketa. Ono što može biti prednost sistema FK-3, a zanimljivo je iz ugla nedavnog sukoba između Azerbejdžana i Jermenije oko teritorije oblasti Nagorno-Karabah i masovne upotrebe dronova različitih vrsta i namene, male brzine i veće visine leta, jeste dejstvo prema upravo tim dronovima. Prema do sada raspoloživim podacima, a na osnovu načina i sistema navođenja raketa (poluaktivno radarsko samonavođenje) smatram da sistem FK-3 nema ograničenja u smislu praćenja ciljeva koji lete sporije od 50-60 m/s i da ih može otkrivati, pratiti i zahvatati. Rakete se lansiraju sa inercijalnim početnim navođenjem i zahvat cilja svojim RGS (radarskom glavom za samonavođenje) svakako ostvaruju nakon lansiranja (neka vrsta zahvata u vazduhu). Stoga zaključujem da bi sistem FK-3 mogao imati borbene mogućnosti blago iznad mogućnosti sistema S-300PS (PMU), pre svega zbog većeg dometa po daljini, radara sa faznim rešetkama novije generacije i mogućnosti dejstva na ciljeve koji lete brzinama i ispod 50 m/s. Sistem S-300PS (PMU) ima prednost u kvalitetnijem načinu i sistemu vođenja raketa i bržoj reakciji sistema (vertikalno lansiranje).

Što se tiče poređenja sa sistemom S-300PM (PMU-1), mislim da FK-3 ipak zaostaje za ovim sistemom. Bez obzira na prednost u otkrivanju ciljeva koji lete brzinama ispod 50 m/s i radarima novije generacije, smatram da je razlika u dometu po daljini (100:150 km) ipak prevelika u korist ruskog sistema, a tu je i prednost u kvalitetnijem načinu i sistemu vođenja raketa i bržoj reakciji sistema (vertikalno lansiranje). Mislim da će biti jasno zašto onda nisam sistem FK-3 ni upoređivao sa S-300PM-1 (izvozna oznaka PMU-2) Favorit i S-400 Triumf, jer oni ipak imaju značajne prednosti, pre svega po dometu efikasnog dejstva, umrežavanja sa radarskim tripletom Nebo i korišćenje raketa sa aktivnim radarskim samonavođenjem (S-400 Triumf) i druge. Već “originalna” kineska verzija, sistem HQ-22, bi se mogao upoređivati sa verzijom S-300PM-1 (PMU-2) Favorit.
Ilustracija: Depositphotos, zeferli@gmail.com
Patriot

Američki sistem ima razvijene 3 osnovne verzije: PAC-1, PAC-2 i PAC-3. Verzija PAC-1 ima rakete dometa do 68,5 km odnosno do 160 km kod pasivnog navođenja na izvor ometanja (Home On Jam – u slučaju ometanja). Verzija PAC-2 ima rakete dometa do 160 km i isto toliko za Home On Jam. Verzija PAC-3 ima rakete dometa do 220 km i posebnu antibalističku raketu dometa do 30 km.

Već prema dometu vidimo da je FK-3 ispred PAC-1, a da zaostaje i za PAC-2 i PAC-3. Što se tiče brzine reakcije sistema, s obzirom na sličan način usmeravanja lansirnih oruđa po azimutu, sistemi su podjednaki po ovom parametru.

Sistem i način navođenja raketa kod Patriota je vođenje kroz raketu, ali nešto drugačije, jednostavnije, u odnosu na ono kod sistema S-300PS/PM. Takav sistem vođenja kroz raketu se na zapadu označava i naziva “Track via missile”. U ovom slučaju radi se o vođenju kroz raketu kada raketa primljene reflektovane signale od cilja prosleđuje radaru za navođenje raketa na zemlji, koji formira paket upravljačkih komandi i šalje ga raketi u letu. Razlika u odnosu na S-300PS/PM je u tome što kod sistema Patriot, raketa nema mogućnost da sama formira komande upravljanja ako dođe do ometanja radara za navođenje sa zemlje u toku leta rakete ka cilju (da pređe na poluaktivno radarsko samonavođenje), jer nema računar, već sistem mora preći u režim navođenje na ometača (Home On Jam). S obzirom da je kod Patriota sve automatizovano, sam sistem mora prepoznati smetnju i preći na sistem Home On Jam. Operator na radaru za navođenje raketa se tu ništa ne pita.

Ovakav sistem i način navođenja raketa je kvalitetniji u odnosu na sistem FK-3, a nešto inferiorniji u odnosu na sisteme S-300PS/PM.

Kod primene elektronskog ometanja, sistem koristi već opisani režim navođenje na ometača (smetnju) Home On Jam, uz sniženu verovatnoću uništenja cilja i kanalnost po cilju, slično kao i kod režima radio-komandnog navođenja kod sistema FK-3 (i S-300PS/PM). Primetno je da u ovom režimu, kod prisutnog elektronskog ometanja, Patriot ima veće mogućnosti dejstva po daljini od FK-3 (ali i S-300PS/PM), ali sa nižom verovatnoćom uništenja cilja.

Međutim, sistem FK-3 ima određene prednosti u odnosu na sisteme Patriot.

Sistemi Patriot su stacionarnog tipa, što znači da im je položaj fiksan i da jedna vatrena jedinica pokriva sektor od 90 stepeni, bez mogućnosti rotacije radara za navođenje raketa u krugu od 360 stepeni. Po mom mišljenju, ovo je veliki nedostatak raketnih sistema iz porodice MiM-104 koji se tek sada rešava i planira se (tek posle 2022. godine) početak uvođenja novog radara za navođenje i zamena kod starijih sistema (naravno ko bude želeo, uz dodatno plaćanje). Potrebno je 4 baterije ovog sistema da se pokrije 360 stepeni. Uništenjem jednog od 4 sistema, branjena zona više nema punu pokrivenost.

S obzirom na način i sistem navođenja rakete (vođenje kroz raketu) i Patriot ima isti problem sa sporim ciljevima (dronovi, BPL) kao i S-300, pa je ovde prednost na strani FK-3.

Što se tiče mog zaključka odnosa FK-3 – Patriot, moram naglasiti da izuzev verzije PAC-1, sve ostale verzije PAC-2 i PAC-3, imaju veći domet po daljini i kvalitetniji način i sistem navođenja raketa. To su veoma bitni parametri. Ali smatram da nedostatak u pogledu pomičnosti sektora radara za navođenje raketa od samo 90 stepeni i statičnost baterije predstavlja veliki nedostatak svih verzija sistema Patriot. Dakle, bez obzira na veće domete, a uzimajući u obzir i finansijski aspekt cene sistema jer je potrebno nabaviti barem 4 baterije Patriota da bi neka zona bila branjena u krugu 360 stepeni, a nama je to značajno imajući u vidu političko-geografsko okruženje, ja bih se teško odlučio na nabavku ovog sistema ako bi izbor bio ili FK-3 ili Patriot. Jednostavno, mogućnost raketne baterije FK-3 da samostalno deluje u krugu od 360 stepeni i da može brzo manevrisati i menjati položaje, (što je važna lekcija još iz 1999-te) za mene je ključna prednost.

Da sam ja neko ko donosi odluku da li nabaviti 3 ili 4 baterije FK-3 ili isto toliko PAC-2 ili PAC-3 (bez mogućnosti kombinacija), bez obzira na razliku u dometu i prednosti kod sistema Patriot PAC-2 i PAC-3 po tom pitanju, ja bih se odlučio za nabavku sistema FK-3.

Naravno, ova analiza rađena je prema dostupnim podacima. Tek kada bi se sistemi FK-3, S-300PS/PM i savremeniji PM-1 (PMU-2) i S-400, kao i sistemi Patriot (PAC-1, PAC-2 i PAC-3) isprobali u konkretnoj borbenoj situaciji sa napadačkim sredstvima istog kvaliteta i kvantiteta, tek tada bi se mogao doneti konačni sud. Na tu ocenu bi svakako uticala i obučenost posluga, ispravnost tehnike, podrška radara sistema VOJiN, zaštita sistemima kratkog dometa, reljef i geografija terena i sve ono o čemu smo pisali u prethodnim analizama, a što je nezamenjivi deo sistema protivvazdušne odbrane.

Da li je sistem FK-3 dobro rešenje za Srbiju? Apsolutno.

Sa navedene 3 raketne baterije (1 raketni divizion) sistema FK-3, koliko se pominje da je u procesu nabavke, uz postojeći divizion sistema Pancir S1E i 2 diviziona sistema Neva M1T, sistem teritorijalne PVO Grada Beograda i šire okoline (u skladu sa dometom sistema) svakako bi bio podignut na znatno viši nivo i doneo našem sistemu RV I PVO jedan novi kvalitet i sigurnost za naše nebo, za naše građane.

Onda nam preostaje problematika trupnog PVO-a ali o tome drugom prilikom.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

39 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: