Dan kada sam nenamerno ubila jednog dečaka

Merien Grej je imala 22 godine kada je tragična nesreća zauvek promenila njen život.

BBC

Izvor: BBC

Nedelja, 18.08.2019.

20:25

Dan kada sam nenamerno ubila jednog dečaka
Nisam govorila o tome najmanje 20 godina./BBC

Merien Grej je 1977. godine bila dvadesetdvogodišnja studentkinja pred diplomom, sa bezbroj planova, kada je mali dečak izleteo pred njen automobil.

Merien godinama nije govorila o Brajanu, ali je neprestano mislila na njega - njegova smrt ostavila je neizbrisiv trag u njenom životu.

Ovo je njena priča.

Tog dana sam bila sjajno raspoložena. Selila sam se iz malog univerzitetskog grada, Oksforda, u ruralni Ohajo u veliku i staru raskošnu kuću u Sinsinatiju sa još gomilom drugih ljudi. Bila sam strašno uzbuđena zbog toga.

Upisala sam na postdiplomske studije, ali sam odlučila da ih napustim. Bila sam srećna ne znajući šta me čeka u životu. Naći ću posao, provodiću se, videću kuda će me odvesti moje strasti.

Bila sam u kući - zvali smo je urbana komuna - krečeći sobu u koju ću se useliti. Kad sam završila, odlučila sam da se odvezem do stana u Oksfordu koji je bio pospremljen i spreman za selidbu - bio je topao junski dan i pomislila sam da bi bilo sjajno kad bih mogla da se okupam u bazenu.

Put je počeo kao autoput, ali se brzo pretvorio u ruralnu magistralu, po jednu traku u oba smera. Brzina je bila ograničena na 70 ili 80 kilometara na sat, prilično brzo za tu vrstu puta, bio je relativno prometan i nalazila sam se u koloni vozila koja se strogo držala ograničenja brzine.

Prošla sam pored malog niza kuća čiji su se poštanski sandučići nalazili na drugoj strani ulice. Dok sam prolazila pored njih, mali plavokosi dečak izleteo je na put, krećući se od poštanskog sandučeta do svoje kuće. Spazila sam ga u poslednjem trenutku. Pokušala sam da skrenem. Nikako nisam mogla da ga zaobiđem.

Udarila sam dečaka, a on je poleteo u vazduh i pao na trotoar. Zaustavila sam sa strane i pretrčala ulicu.

Bila sam toliko rastrojena da se ne sećam jasno tih trenutaka. Krila sam se iza žbunja i vrištala. Čula sam samu sebe i pomislila: "Šta je to? Ko to radi?"

A onda sam shvatila da sam to ja.
Pošla sam na postdiplomske studije, ali sam odluèila da ih napustim. Bila sam sreæna ne znajuæi šta me èeka u životu./BBC
Dečaku je na putu ukazivana prva pomoć. Mnogo ljudi pokušalo je da mu pomogne i još ljudi se okupilo kraj puta.

Bila sam veoma, veoma uplašena. Znala sam da sam uradila nešto strašno.

Policiji je trebalo 20 minuta da stigne. Nisu sačekali hitnu pomoć, samo su stavili dečaka na zadnje sedište policijskog automobila i odjurili.

Udarila sam dečaka pravo pred njegovom kućom i neke komšije su otišle po njegovu majku. Ona je istrčala iz kuće vrišteći njegovo ime u agoniji. Želela je da mu priđe, ali joj komšije nisu dale. Onda je na tremu krenula da pada u nesvest i morali su da je prihvate.

Bilo je glasno, bilo je zbunjujuće, bilo je veoma uznemirujuće.

Prišla sam policajcima. Izašla sam pred njih, podigla ruku i rekla: "Ja sam to uradila, ja sam to uradila." Nisu znali da sam ga ja udarila, izgleda da niko to nije video.

Poseli su me na zadnje sedište policijskog auta i postavili novajliju spreda da pazi na mene. Napisala sam izjavu i dugo razgovarala sa njima. Tražili su tragove kočenja na putu i izvršili neka merenja.

Glavni policajac se vratio i rekao: "Moram da vam kažem da je dečak umro."
BBC
Molila sam se da sve možda nije toliko loše kao što je izgledalo, da će on možda biti dobro. Sećam se samo da sam se presamitila i zaplakala, dajući sve od sebe da ostanem pribrana.

Policija je dozvolila da sačekam u kući jedne od komšinica. Ona je bila vrlo ljubazna. Imala je ćerku nekoliko godina mlađu od mene i mislim da je znala da je njena ćerka lako mogla da bude počinilac, poput mene, ili žrtva - taj dečak se zvao Brajan.

Glavni policajac je došao i rekao mi da me neće uhapsiti - nije bilo indicija da sam bila nemarna, dekoncentrisana ili osujećena na bilo koji način - ali mi je očitao malu lekciju rekavši mi: "Ovo dete je umrlo, to je strašna stvar, postarajte se da se to više ne ponovi."

Prilično sam se naljutila, zato što je sama pomisao na to da bih tako nešto mogla da ponovim bila nezamisliva.

Nazvala sam roditelje u Njujorku i ispričala majci šta se desilo. Plakala sam i rekla: "Bila je to nesreća, bila je to nesreća." A moja mama je rekla: "Naravno da je to bila nesreća."
Tata je samo želeo da bude siguran da je uraðeno sve što može da se uradi./BBC
Tata je doputovao narednog dana. Pozvao je porodicu koja je izgubila dete da im izjavi saučešće, što mora da je bilo neverovatno bolno. Zaustavio se kod komšijske kuće da im se zahvali što su bili ljubazni prema meni. Postarao se za kola, koja su morala kod automehaničara. Angažovao je advokata da bih, u slučaju da dođe do tužbe, imala adekvatnu zaštitu.

Želeo je samo da bude siguran da je urađeno sve što može da se uradi.

Prvu noć sam provela u prijateljičinoj kući, kompulzivno pričajući šta se desilo, a potom se vratila u stan, onaj što je bio pospremljen i nije bio posebno veselo mesto, i praktično se krila u njemu narednih nedelju dana.

Bila sam umnogome dobra devojka koja je marljivo nizala dobre ocene i trudila se da ispuni očekivanja roditelja i profesora, ali mislim da sam odrasla smatrajući da sam čitav život bila nadomak opipljivog uspeha i zato mislim da sam se posle nesreće brinula na veoma podsvesnom nivou da li sam dobra ili loša osoba.

Kod mnogih ljudi vlada verovanje da sami stvaramo uslove svog života - tako, na primer, besna osoba svet doživljava kao besan ili neprijateljski, a brižna osoba svet doživljava kao ljubazan i velikodušan. I zato sam pomislila: "Kakva to osoba ima ovakvo iskustvo? Ja mora da sam neko veoma opasan."
Tata je doputovao narednog dana. Pozvao je porodicu koja je izgubila dete da im izjavi sauèešæe, što mora da je bilo neverovatno bolno./BBC
Kad sam dobila kola nazad, pokušala sam da vozim, ali sam uporno halucinirala. Vozila bih se putem i pomislila da sam videla nekoga kako istrčava na ulicu i nagazila na kočnicu, ali tamo ne bi bilo nikoga. To je bila jedna veoma opasna stvar - bila sam toliko uplašena da sam odustala od vožnje kola na otprilike dve godine.

Neočekivano bi mi u glavi bljesnuli flešbekovi. Nalazila bih se usred razgovora, pranja sudova ili kupovine namirnica i odjednom bi mi se ukazala slika deteta kako leti kroz vazduh nakon što sam ga udarila ili barica krvi na putu - jezive slike.

Provela sam nekoliko godina kažnjavajući se tako što sam odbijala ljude od sebe. Zabavljala sam se sa muškarcima koji su se prema meni ponašali veoma loše, nisam imala prave prijatelje, često sam bila nervozna, a mojim cimerima nije prijalo moje društvo, tako da sam se iselila iz komune u stan u kom sam mogla da budem sama.

Dve godine posle nesreće odselila sam se u Kaliforniju kako bih započela drugi program postdiplomskih studija iz psihologije i to je za mene zaista bio nov početak. Bila sam intelektualno stimulisana i radila sam posao za koji sam mislila da je važan, koristan i koji mi je istinski prijao.

Praktično sam prestala da pričam o nesreći, prema savetu roditelja, koji su mi rekli da ako ljudi budu znali da sam to uradila, imaće o meni drugačije mišljenje.

Često sam tog malog dečaka, Brajana, pominjala kao svog duha, zato što je postao deo mene. Njegov glas u mojoj glavi postao je veoma prekoran, besan glas koji bi govorio: "Nemoj da budeš previše srećna, sećaš se šta se desilo poslednji put kad si bila srećna? Ubila si dete, ubila si mene."

Čula bih taj glas više puta u toku dana i iako sam uživala u studijama i volela što živim u Kaliforniji, taj glas bi me uvek sputavao. Ubila sam dete i to nikad neću moći da zaboravim.

Mislila sam na Brajana onog dana kad sam se udala. Mislila sam na Brajana onog dana kada mi je umro otac. Mislila sam na Brajana onog dana kada sam odbranila disertaciju. Mislila sam na Brajana onoga dana kada sam započela novi posao. Stalno je živeo sa mnom.

Udala sam se početkom svojih tridesetih. Ispričala sam mužu da sam imala nesreću, ali nikad nismo govorili o tome. On me nije ispitivao, a ja nisam želela da mu namećem svoj bol - bio je to moj problem sa kojim sama moram da se izborim i osećala sam da nemam prava da od njega tražim utehu.
Mislila sam na Brajana onog dana kada sam odbranila disertaciju. Mislila sam na Brajana onoga dana kada sam zapoèela novi posao. Stalno je živeo sa mnom./BBC
Pre nesreće nisam mogla da zamislim život bez dece. U srednjoj školi sam bila najtraženija dadilja u kraju. Obožavala sam to da radim - radije bih čuvala decu nego izlazila sa prijateljicama.

Tokom te prve nedelje dok sam se krila u stanu, čula sam neki glas. Ja to zovem zvučnom halucinacijom. Taj glas je rekao veoma biblijskim, starozavetno ljutitim tonom: "Oduzela si dete majci i za kaznu nikad nećeš moći da imaš svoju decu."

Nisam govorila o tome najmanje 20 godina. Sve to vreme.

Bila sam veoma strašljiva u prisustvu dece - primećivala bih samo oštre ćoškove o koje bi mogla da se udare ili bazene u kojima bi mogla da se udave, stepenice niz koje bi mogla da padnu, nož na koji bi mogla da se poseku.

Nisam želela da odgajam plašljivo dete i nisam mislila da bih bila dobra majka, i zato sam odlučila da nemam decu, zbog čega žalim i dan-danas, ali mislim da je to bila prava odluka. Mislim da bih se veoma namučila kao majka.

Želela sam da proživim sve tipične životne prekretnice - da završim školovanje, dobro se zaposlim i nađem životnog partnera - i ubrzo posle toga, između srednjih i poznih devedesetih, odlučila sam da je došlo vreme da pođem na terapiju.

Nosila sam sa sobom te uspomene, preuzele su kontrolu nad najvećim delom mog unutrašnjeg života i držale me na distanci od drugih ljudi. Moji prijatelji su znali da sam nervozan vozač, ali nisu znali zašto. Nekih dana bih se osećala loše i puno bih razmišljala o nesreći, ali ne bih mogla da govorim o njoj.

Ljudi su mislili da me poznaju, ali nisam im ispričala verovatno najznačajniji događaj u svom životu.
Nisam govorila o tome najmanje 20 godina./BBC
Dve hiljade treće dogodila se nesreća na Farmerskoj pijaci u Santa Moniki. Stariji čovek se kolima zaleteo u grupu ljudi i mnogi su stradali ili bili povređeni. Živela sam u blizini, gledali smo reportaže na TV-u i čuli helikoptere iznad naših glava.

Ljudi su na televiziji urlali da je taj osamdesetšestogodišnjak ubica, ali ideja da je on to uradilo namerno naprosto me je užasnula.

Nesreća me je uznemirila i toliko mi nije izlazila iz glave da sam zatvorila vrata kancelarije i samo zapisala neke reči o empatiji koju sam osećala prema tom vozaču, baš kao i prema žrtvama, o sopstvenom iskustvu i o odsustvu podrške ljudima koji su nenamerno ubili druge ljude.

U to vreme sam pohađala jednu književnu radionicu i poslala to što sam napisala ženi koja je vodila moju grupu. Ona me je pozvala i rekla: "Treba ovo da pošalješ Nacionalnom javnom radiju."

Da sam pomislila da postoje neke šanse da će oni to stvarno objaviti, nikad to ne bih uradila. Ali sam to ipak poslala i dok sam trepnula radio me je zvao i molio da dođem i snimim članak.

Bila sam veoma nervozna, ali sam mislila da neko mora da pokaže saosećanje prema tom čoveku i drugima koji su nenamerno ubili neke ljude.

Članak je emitovan dva ili tri dana nakon nesreće.
BBC
Rečeno mi je da se pripremim za poruke mržnje, za negativne komentare na internetu, da će me ljudi zvati da me uznemiravaju. Ali desilo se nešto potpuno pozitivno, dobila sam ogroman izliv podrške. Bliski prijatelji kojima nikad to nisam ispričala čuli su me na radiju, listom saosećali sa mnom i iskazali mi podršku. Rekli su mi da sam jaka što sam se oglasila i da im je žao što sam morala da patim.

Nešto je procvalo u meni, ophrvao me je ogroman osećaj olakšanja i osećala sam se mnogo više povezanom sa ljudima oko sebe i sa čitavim svetom. Bilo je to kao javno deklarisanje seksualne orijentacije.

Javili su mi se drugi ljudi koji su nenamerno ubili nekog i koji su imali slična iskustva kao i ja, post-traumatske simptome - flešbekove, osećaj nepovezanosti sa svetom, poteškoće u koncentrisanju i, naravno, krivicu i sramotu.

Bilo je veoma moćno jer niko od nas nije pričao ni sa kim ko je imao slično iskustvo.

Godinama sam želela da kontaktiram Brajanovu porodicu, ali sam se suzdržavala zato što nisam znala da li oni žele da se čuju sa mnom. Nisam imala mnogo novca, ali sam konstantno slala anonimne donacije u vrednosti od nekoliko hiljada dolara koledžu njegovog brata kako bih isplatila deo njegovog školovanja.

A onda sam pre desetak godina otišla na putovanje u Izrael. Ja sam Jevrejka i išla sam sa svojim rabinom i drugim ljudima iz hrama kom pripadam. Dok sam bila tamo, primila sam hebrejsko ime Braša, što znači blagoslov. Odabrala sam ga u Brajanovu čast.

Kad sam se vratila kući, napisala sam pismo Brajanovoj majci. Rekla sam joj da sam uzela to ime u uspomenu na njenog sina, da Brajan živi u mom srcu kao što znam da živi u njenom.

Poslala sam to pismo.

Ispostavilo se da je ona u međuvremenu umrla, tako da je njena pošta prosleđena njenom živom sinu, Brajanovom starijem bratu.
Želela sam da odam poštu Brajanu, njegovoj porodici i sopstvenom iskustvu isprièavši ovo javno/BBC
Jednog dana sam sedela u kancelariji, javila se na telefon i on je bio na vezi. Pročitao je pismo i našao me preko interneta.

Pričali smo oko 45 minuta. Bio je to veoma emotivan razgovor. Bio je veoma ljut, rekao mi je koliko je njegova porodica propatila.

Prestali su da slave Božić zato što je bio suviše blizu Brajanovog rođendana i svi uobičajeni srećni porodični povodi za njih su zauvek bili upropašćeni. Nikad nisu izmenili Brajanovu sobu, ostavili su je takvu, tako da su imali stalan podsetnik na njihovog sina.

Niko od njih nikad nije prestao da žali za njim.

Dok smo pričali, istinski je smekšao. Nije znao da sam zvala da izjavim saučešće i da sam kratko razgovarala sa njegovim ocem u danima posle nesreće. Njegov otac bio je veoma dobar prema meni i to je imalo veliki uticaj na njega.

Na kraju razgovora sam rekla: "Šta želite da me pitate? Možete da me pitate bilo šta."

Rekao je: "Jeste li vozili prebrzo?"

Ja sam mu rekla: "Ne, nisam vozila prebrzo. Žao mi je, jako mi je žao, ali vaš brat je izleteo na put."

Rekao je: "Znam. Našao se u pogrešno vreme na pogrešnom mestu."

U tom trenutku osećala sam se kao da mi je sve oprošteno i mislim da je možda uspeo da oseti istinsku tugu, neopterećenu besom koji je uticao na njegovu ožalošćenost.

Kad smo prekinuli razgovor, svakako se nisam osećala kao da smo postali prijatelji, ali sam se osećala kao da smo stekli neku neverovatnu bliskost, zato što smo i dalje oboje tugovali za tim detetom, i to će nam zauvek biti zajedničko.

Opraštam sebi, ali se istinski plašim da ću povrediti još nekoga. Živim u Los Anđelesu i vozim sve vreme, ali sam veoma oprezna.

Želela sam da odam poštu Brajanu, njegovoj porodici i sopstvenom iskustvu ispričavši ovo javno i trudeći se da budem bolja osoba, ali mislim da nikad neću moći da se pomirim sa činjenicom da sam ubila dete. To nikad neće prestati da me užasava.

Sve fotografije: Merien Grej
BBC

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

18 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: