Kako je valjevski "Krušik“ uspeo da se digne iz pepela posle bombardovanja 1999. godine

Tokom NATO bombardovanja u 12 napada ovde je palo više od 170 projektila, stradalo je 92 odsto postrojenja, a 20 godina kasnije Valjevci jure vezu da se zaposle u fabrici

BBC

Izvor: BBC

Nedelja, 14.04.2019.

10:13

Kako je valjevski
Preliminarna procena ratne štete u ovoj fabrici iznosila je milijardu dolara, prema podacima Vlade Srbije iz oktobra 1999./HK Krušik

Balistička tehničarka Milka Nikolić ima 54 godine, od toga je 32 provela u fabrici namenske industrije "Krušik" u Valjevu.

Bio joj je to prvi posao, odmah posle srednje škole, pravo sa biroa za zapošljavanje. Priželjkuje da u "Krušiku" dočeka penziju.

Bila bi to gotovo reklamna priča socrealizma, da se u međuvremenu nisu desili rat, sankcije, bombardovanje, tranzicija i kapitalizam.

Na "Krušik" je, prema podacima preduzeća, u proleće 1999. palo najmanje 170 projektila, što je urušilo 92 odsto fabričkih postrojenja. Povređeno je šest radnika obezbeđenja, od kojih dvojica teže.

Kao vojna fabrika u kojoj su se proizvodile rakete, mine i razne vrste naoružanja za jugoslovensku vojsku i izvoz, smatran je legitimnim vojnim ciljem tokom bombardovanja NATO alijanse.

Generalni direktor "Krušika" Vladan Lukić kaže da su rat i sankcije tokom devedesetih ovu fabriku bacile na kolena, jer nije moglo da se izvozi, a Jugoslavija nije imala potrebu za količinom naoružanja koju je mogla da proizvede.

"Bombardovanje je bukvalno razorilo fabriku - neki objekti su potpuno uništeni, kao da nikada nisu ni postojali", navodi Lukić za BBC na srspkom.
Posle bombardovanja - stepen knjigovodstvene otpisanosti osnovnih sredstava "Krušika" bio je 98,78 odsto, a alata i opreme 99,16 procenata./Krušik

Selidba otkrila svu moć "Krušika"

Dugotrajni proces obnove, bio je spor i težak, kaže direktor Vladan Lukiæ/Krušik
Pred početak bombardovanja, radnici su se spremali i iznosili mašine na 50 lokacija u Valjevu i okolini.

"Govorilo se da će da počne i to je već bila svršena stvar", kaže Nikolić.

Lukić priča kako su mašine odvožene po raspoloživim halama drugih preduzeća, restoranima, pa i poljoprivrednim objektima - "praktično svuda gde je bilo odgovarajućeg prostora i električne energije, dovoljne snage".

Valjevo je tada videlo "moć Krušika, kakvu sve opremu poseduje", kaže.

"Radilo bi se dok sirena oglasi uzbunu a zatim se napuštala fabrika, sa opremom natovarenom na kamione. I tako u krug. Malo ko je mislio na opasnost, jer je cilj bio izvući što više".

Na početku NATO intervencije, zaposleni u "Krušiku" su imali radnu obavezu da dolaze na posao.

"Ne znam koliko smo radili posle 24. marta, ali znam da jesmo. Dobili smo nalog da kao vojna fabrika, posle proglašenja ratnog stanja budemo na poslu - moramo praviti naoružanje da se brani zemlja", priča Milka Nikolić.

Međutim, čim bi sirene počele da zavijaju, išli su u sklonište, gde se plašila da će se ugušiti.

"Tamo smo bili zalepljeni jedni za druge - nije bilo ventilacije, ničega. Ukopano u zemlju, a prostor nije predviđen za taj broj ljudi.

"Zato sam se, posle nekoliko dana, sama vratila u pogon. Znala sam, ako padne bomba - bila ja tu ili 300 metara dalje, svejedno je", opisuje ona.

Kada je prvi put sa pet bombi gađan "Krušik", 14. aprila 1999. u 5 sati i 30 minuta - radnici nisu bili na poslu.

"Da smo svi bili tamo, to bi bilo masovno uništenje. Niko nije očekivao da će i po danu bombardovati", priseća se ona.

"Krušik" je bombardovan 12 puta, najpre navođenim projektilima, a dva puta su NATO avioni izbacili i takozvane "tepih bombe".

Tepih bombi bez najave

U prvom od ta dva "tepih" gađanja u noći 2. maja 1999, pored zgrade u kojoj je živeo, teško je povređen penzioner Dragoljub Tešić Teša, tada elektrotehničar u fabrici.

Njegovo naselje "Milorad Pavlović", poznatije kao Kolonija, udaljeno je nekoliko desetina metara, preko puta fabrike.

"Ostavili su nas da izginemo. Molio sam da nas isele, jer nismo imali skloništa - podrumi su nam zbog podzemnih voda u nivou prvog sprata".

Ovo "sirotinjsko naselje", kako ga naziva, te večeri je bilo prazno - svako je otišao gde je mogao, on je odabrao da ostane.

"To je rat, nisam mogao da odem kod nekog u kuću da me hrani i da se kupam, a ne znamo koliko će da traje".

Začulo se brundanje aviona i zbog toga je izašao napolje.

"Prvi put se te noći, 2. maja, sirene šizele, nisu oglasile. Kasnije sam čuo da nijedan naš avion nije tad poleteo", prepričava on.

Kada je ranije pričao novinarima o događajima, bombe bačene te noći opisivao je kao "bojlere sa usijanim crvenim glavama koje lete".

Avioni su gađali "Krušik", ali je pet bombi palo i na njegovu zgradu, kaže, jer se tepih bombe rasprše na udaljenost od pola kilometra.

Zaklon je našao u komšijskoj šupi.

"Posle užasnog bleska i detonacije, pogodio me je ogroman kamen i polomio obe potkolenične kosti. Jednoj bombi sam bio na samom krateru - nije mi bilo suđeno da poginem", ističe Tešić.

Sreća u nesreći je, napominje, što NATO nije bombardovao "Krušik" dok su radnici bili u obavezi da idu tamo.

"Ako može da se kaže da je nešto dobro bilo u tome, onda je to što su gađali kad ljudi nisu na poslu. Da jesu, dok je trajala ta suluda radna obaveza - kamionima bi vozili leševe", navodi Tešić.

Kamen po kamen - nova fabrika

Plata od oko 50.000 dinara dovoljan je motiv ljudima iz Kolubarskog okruga da se ovde zaposle/Krušik
Kad su posle bombradovanja radnici, a među njima i Milka Nikolić, ušli u fabriku - 30. avgusta 1999. godine - zgrada je postojala u delovima.

"Sve je bilo uništeno, metalni delovi su poizletali. Sećam se, samo u jednoj prostorija nije kislo. Sva stakla su bila popucala, jer je bomba pala na menzu, a to je jako blizu - vazdušnom linijom stotinak metara.

"Nigde nije bilo ograde. Išli smo nekim puteljcima, gazili smo preko odvaljenih cigala i porušenog betona. Infrastruktura je bila načisto porušena", kaže Nikolić.

Priseća se da je svaku metalnu tablu trebalo šrafiti, pa su tek onda na scenu stupali stakloresci.

"Radilo se jedno po jedno, kao da otpočetka gradimo fabriku", kaže i priseća se da je su se i sami zaposleni trudili da osposobe šta su mogli.

Mnogi su, kaže, u to vreme uzeli 24 lična dohotka, misleći da "od toga nema ništa".

Danas, 20 godina kasnije, holding kompanija "Krušik" je obnovljena i ima milionski vredne ugovore za izvoz širom sveta, a Milka Nikolić je šefica kontrole kvaliteta i ima jednomesečnu unuku Tamaru.

Na istom mestu radi cela njena porodica - suprug Zoran, a od pre dve godine pridružile su im se i ćerke Jelena i Aleksandra. Ovakve "Krušik" porodice nisu retkost u gradu na Kolubari.

Lukić je u ovoj fabrici neprekidno već 33 godine. Na čelnu poziciju došao je prošle godine, kada je "Krušik" zabeležio rekordan izvoz.

"Pre dve godine, izvoz je bio malo ispod 100 miliona dolara, a 2018. godine - 105 miliona - u poređenju sa dostupnim podacima od ranije, to jeste rekord, po izvozu, mada ima onih koji kažu da je dolar 1980-tih godina bio jači i da treba izračunati vrednost, da bi poređenje imalo smisla", kaže Lukić.

Fabrika danas ima 3.214 radnika - kolektiv je podlmađen.

"Većina su mladi koji treba da uče i stasavaju. Devedesete su ostavile prazninu, tako da iskusni majstori i rukovodioci imaju preko 55 godina, a treba da ih zamene radnici između 20 i 30 godina", ističe Lukić.
Upravna zgrada "Krušika"/Krušik

Zašto se mladi ovde zapošljavaju?

Plata od oko 50.000 dinara (420 evra) u gradu gde je, prema poslednjim podacima, za 2017. godinu, prosečna zarada iznosila 337 evra, dovoljan je mamac da se mladi Valjevci bore za radno mesto u "Krušiku".

Upravo to je jedan od ključnih razloga zašto je Milkina ćerka Aleksandra Bošković, kao nesvršeni ekonomista, 2016. zakoračila u barutnu radionicu fabrike.

"Cilj mi je bila solidna plata i radno vreme od osam sati", kaže i navodi da uz "izlazicu" može kod lekara u radno vreme, dobija slobodne dane za ispite, "sve to su pogodnosti, koje su meni bile presudne".

Pojedinci joj zameraju što "u superlativu priča o `Krušiku`, kao da se tamo prave bombone".

"Sve to stoji, mi pravimo oružje - svesni smo toga, ali ako ne radim ja, radiće neko drugi. Fabrika postoji i bez mene, a moj opstanak je u pitanju - možda je sebično, ali tako je".

Izvoz oružja "uvek legalan"

Mediji su pisali u više navrata da je i oružje proizvedeno u "Krušiku" završilo u ratnim područjima - gde je po međunarodnim konvencijama zabranjeno izvoziti vojnu opremu.

Lukić kaže da su nevladine organizacije često postavljale i pitanja u vezi sa robom koju je Krušik proizvodio osamdesetih i koja je bila širom tadašnje SFRJ, a "ko zna kojim kanalima, iz bivših republika, završila na kriznim područjima".

On tvrdi da je izvoz "Krušika" uvek legalan, a fabrika sarađuje sa više od 70 zemalja sveta.

"Uslov za izvoz su dozvole svih nadležnih ministarstava Repubike Srbije, a i još nekih organa, kao i sertifikat krajnjeg korisnika - šta se dešava sa robom koju legalno isporučimo, na primer, kupcu sa Bliskog istoka nije naša odgovornost niti smo u mogućnosti da to pratimo", ističe Lukić.

"Krušik" ove godine slavi 80. rođendan

Valjevka Milka Nikoliæ, posle svega, zadovoljna je poslom koji je odabrala/BBC
  • 1939. Nikola Stanković gradi fabriku naoružanja "Vistad"
  • 1940. Vojsci kraljevine Jugoslavije isporučuje 40 miliona metaka, 400 hiljada ručnih bombi, 100 hiljada minobacačkih mina i veliku količinu avio bombi
  • 1941. Nemci zauzimaju fabriku i pored vojnog uvode i civilni program - proizvode se i poljoprivredni alati, mašine za zanatske radionice, auto delovi za "Štajer" i "Bauer"
  • 1942. proizvedeni prvi srpski plugovi
  • 1944. fabrika oslobođena od Nemaca, gotovo neoštećena. Dobija novo ime "Krušik" po obližnjem brdu i u to vreme predstavlja jedinu slobodnu fabriku koja je snabdevala narodnooslobodilačku borbu vojnom opremom, a već 1948. podmiruje 90 odsto potreba JNA


"Bili smo grad u gradu"

Milka Nikolić se zaposlila 1986. godine, kao balističarka, kada je u "Krušiku" radilo skoro 10.000 ljudi.

"Imali smo neverovatnu infrastrukturu. To je bio grad u gradu. Sve smo imali, ambulantu, očnog, ušnog lekara, ginekologa, stomatologa, hitnu službu stalno, menzu".

Napominje da je to bila ušteda i za fabriku - radnik sve to završi, a ne napušta posao.

"Meni je to značilo sigurnost, gajila sam decu, pravila sam kuću. A i sada je to stvar prestiža. Službenica u banci me je nedavno pitala `koliko mi to u Krušiku zarađujemo`, jer se oni osećaju degradirano u odnosu na nas".

Zbog specifičnosti radnog mesta, išlo se na rekreacije - plaćen boravak na planini ili moru - brinulo se o zdravlju zaposlenih, kaže Nikolić.

Zahvaljujući "Krušiku", proteklih decenija izgrađena su čitava stambena naselja, odmarališta, ali i zgrade Doma kulture i Doma sindikata.

Ime "Krušik" nosili su i nose ne samo fudbalski klub i stadion, već i brojni drugi sportski timovi, kao i kulturno-umetničko društvo.

"Tokom 1990-tih jeste možda bilo manje posla, ali inflatorna godina je bila strašna - jave nam u devet da taj dan primamo platu, vrednost 200 grama kafe, kad izađemo s posla u 15 sati za te pare ne možete da kupite ni 100 grama.

"Sad imamo posla, ali smo prošli i godine kad nije bilo ničega", kaže Milka Nikolić.
Krušik
Aleksandrin otac i Milkin suprug Zoran ima najduži "Krušik" staž u porodici - 36 godina.

Za to vreme se "saživeo sa mašinom - po zvuku zna šta joj je", kažu one, a Zoran dodaje da "situacija sad nije loša u fabrici, ali je bilo gadnih perioda".

"Bilo je više ružnih stvari, nego lepih".

Česte su kritike da "Krušik" zapošljava ljudi sa partijskom knjižicom.

"Za kompaniju kao što je Krušik, u državnom vlasništvu, uvek se pominjalo partijsko zapošljavanje, ne samo danas već i u prethodnim vremenima", ističe Lukić.

Mnogi u Valjevu, pre svega bivši radnici, smatraju da njihova deca i unuci treba da imaju prvenstvo u zapošljavanju, dok je njegov stav da znanja i veštine treba da budu osnovni kriterijum.

"Pri tome zaboravljaju da su, zahvaljujući privilegiji da rade u Krušiku, dobili stanove, školovali decu i primali pristojne plate, mnogo veće od ostalih u gradu, ipak, smatram da treba pružiti svima podjednake šanse", zaključuje Lukić. Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

13 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: