Intervju petkom: Liga izuzetnih žena iz pera Slavenke Drakulić

Hrvatska književnica Slavenka Drakulić napisala je tri romana o čuvenim ženama – Fridi Kalo, Dori Mar i Milevi Ajnštajn – koji otkrivaju šta se dešava kad se muški i ženski geniji sudare.

BBC

Izvor: BBC

Petak, 15.06.2018.

12:03

Intervju petkom: Liga izuzetnih žena iz pera Slavenke Drakulić
Slavenka Drakuliæ/BBC

Hrvatska književnica Slavenka Drakulić napisala je tri romana o čuvenim ženama - Fridi Kalo, Dori Mar i Milevi Ajnštajn - koji otkrivaju šta se dešava kad se muški i ženski geniji sudare.

Drakulić (69) rado, ali retko dolazi u Beograd. Nedavno je u Centru za kulturnu dekontaminaciju predstavila novi roman - "Teorija tuge" - i sala je, uprkos jakom nevremenu, bila puna. Prošlo je mnogo vremena vremena od njenog prethodnog boravka i pitamo je za utiske.

"Nisam uspela puno vidjeti, ali odmah je jasno da je Beograd jako veliki. Te avenije, te zgrade... uvijek mi se dojmi", kaže, dodajući da je od svih gradova u bivšoj Jugoslaviji "jedino Beograd metropola".

"Drugi utisak je da je sve to strašno zapušteno".

Podjednako uspešna kao romanopisac i esejista, Drakulić je verovatno jedina spisateljica sa srpsko-hrvatskog govornog područja koja ima pet romana i pet knjiga eseja objavljenih u Sjedinjenim Državama, i sve su odlično prošle i kod kritičara i kod publike.

Njena poslednja tri romana - koja ona uporno odbija da definiše kao istorijske ili biografske - govore o tri izuzetne žene koje su bile u vezi sa ništa manje izuzetnim muškarcima. Reč je Fridi Kalo, Dori Mar i Milevi Ajnštajn, a muškarci su, naravno, Dijego Rivera, Pablo Pikaso i Albert Ajnštajn.

"Da se razumemo", kaže Drakulić, "žene o kojima pišem nisu istorijske ličnosti, nego likovi iz romana: to su moja Frida, moja Dora i moja Mileva". Sem toga, tvrdi da nije reč o seriji. "Kritičari su to tako nazvali, ne ja", kaže.

Ona se ne slaže ni sa opaskom da su sve te tri žene imale nesrećnu sudbinu. "Nisu sve podjednako tragično prošle", ukazuje ona.

U krevetu sa Fridom

Dani sreæe: Frida i Dijego/Getty Images
Junakinja prvog romana - "Fridin krevet" (2008.) - po autorki je prošla najbolje. "Frida je iz veze sa Dijegom izašla kao jača osoba, uspjela je zaštiti svoje djelo. Dijego Rivera ju je sve vreme podržavao", kaže ona.

Na opasku da je Frida, osim što je zbog strašne nesreće u kojoj je povredila kičmu i bila vezana za krevet, u dnevnicima opisivala svoju patnju zbog toga što ju je Dijego besomučno varao, Drakulić uz smeh odgovara: "Pa šta? Svi vi varate. To uopće nije bitno".

Ona kaže da centar njenog interesovanja nisu bile samo žene, nego nego njihova veza sa "tim genijalnim muškarcima".

U Fridinom slučaju, imala je sreće što se vezala za čoveka koji je bio spreman da stane iza njene umetnosti.

"Oni su se upoznali kad je on već bio slavan, a ona ga zamolila da pogleda njene slike i tad je, uprkos razlici u godinama, nastala ta veza. Ali ona je sve vreme zadržala svoj integritet koje ove druge žene nisu imale.

Imala je tu snagu koju joj je, paradoksalno, dala bolest. Imala je tu strašnu nesreću, pa je ipak nastavila da slika i na kraju izašla kao ikona", objašnjava Drakulić.

Ima još jedna stvar koja ju je u toj vezi zaintrigirala.

"Koliko god je Dijego bio slavan u svijetu, kao muralist i komunist, on je voleo tradicionalnu meksikansku žensku odjeću, narodnu nošnju. A ona je, pak, još kao gimnazijalka oblačila veoma slobodno za to doba, nosila je hlače, šišala se kratko i tako to, bila je emancipirana. Ali, kada je upoznala Dijega, počela je da nosi one široke suknje i ruže u kosi. Meni je taj njen ustupak Dijegu bio fascinantan".

Pikaso je bio ljudožder

Nije imala šanse: Dora Mar, roðena Markoviæ, pored svoje slike "Žena sa psom", 1955. godine/Getty Images
Sudbina Dore Mar, opisana u romanu "Dora i Minotaur" (2015.) bila je definisana odnosom sa Pikasom, koji je još za života važio za najboljeg umetnika na svetu.

"Ona i Frida su bile otprilike jednako stare, čak su se i upoznale kad je Frida imala izložbu u Parizu. Ali ako je Frida patila fizički, Dora je patila psihički", kaže Drakulić.

Autorka smatra da je najveći Dorin problem bio nesigurnost u sopstveni identitet. "Bila je iz mješovitog brata, otac Hrvat, majka Francuskinja, školovala se u Buenos Airesu, a zatim u Parizu i svuda je bila pomalo strankinja.

Zato je, da bi to kompenzirala, od sebe napravila nadrealističku sfingu. Bila je vrlo zgodna i ta mistika koju je stvarala oko sebe se sjajno uklopila u atmosferu koja je u to doba vladala u umjetničkom svijetu", objašnjava ona.

Sve se to promenilo kada je srela Pikasa, koji joj je postao mentor, baš kao Fridi Dijego. "I razlika u godinama je bila slična", kaže Drakulić. "Međutim, dogodilo se to da je ona ostavila svoju umjetnost tako reći njemu za ljubav".

"Dora je svojevremeno bila najpoznatija nadrealistička umjetnica u svijetu. Radila je fotografije u vrijeme kad je fotografija tek bila prepoznata kao umjetnost", podseća autorka.

"Kad ti je mentor najpoznatiji slikar na svijetu i on ti kaže: 'Čuj mala, ja tebe volim, to je sve divno i krasno, ali to što ti radiš, te fotografije, to je bezveze. Ajde pusti to i idi slikati' onda ga poslušaš, ne samo 'u ime ljubavi', nego zato što je to tvoj mentor, genije".

Drakulić kaže da je jedna od niti koja povezuje sve tri knjige "ta jedna dvostruka veza, interesa, genijalnosti, nadarenosti. Postoji kao neko takmičenje ko je veći genije".

Ona ocenjuje da je u Pikasovom slučaju to jedna metafora genijalnosti. "On je sve oko sebe konzumirao poput nekog ljudožder, dakle i ljude i osjećaje, žene, decu, bliske prijatelje... a i od toga je radio umjetnost, do te mjere da on kao privatna osoba nije uopće postojao. Dora je jednom rekla: Postoji samo Pikaso, nema Pabla'".

Na kraju je, ocenjuje ona, Pikaso i sam postao žrtva sopstvene genijalnosti. "Tim ždranjem nije hranio sebe, nego svoj talenat, i taj talenat ga je na kraju konzumirao. Sva njegova osobnost je u umjetnosti. Jadna Dora nije imala šanse. Imala je psihički slom i posle toga je 40 godina održavala njegov muzej i bila u jednom posthumnom odnosu s njim".

Četiri jezika, a jedna književnost

Intervju petkom: Rokenrol pesnik na fudbalskom zadatku

Mileva u žrvnju života

Samleo je život: Mileva i Albert Ajnštajn/Getty Images
I tako dolazimo do Mileve Ajnštajn, rođene Marić, junakinju "Teorije tuge" (2017) koja je imala najtragičniju sudbinu: umrla je u duševnoj bolnici u Cirihu, siromašna, usamljena i nepriznata.

"Milevu nije smlavio Albert, nego nego život. Ona je žrtva sticaja okolnosti. Treba voditi računa da je na živjela u ranijoj epohi, mogla bi biti majka Fridi i Dori. Tada se igralo po drukčijim pravilima".

Ona podseća da su Mileva i Albert, kad su upisali politehničke studije u Švajcarskoj, bili na istoj startnoj osnovi: oboje su bili talentovani strani studenti. "Oboje su bili siromašni, ali ona nije imala šanse da dobije profesuru jer je bila žena. Oni rade zajedno u početku, ali za razliku od njega, ona nije uspjela diplomirati".

"Sve biografije, i njegove i njene, kažu da je Mileva imala psihičkih problema. Danas bismo to nazvali depresijom, ali ta dijagnoza tada nije postojala i nisu znali kako da je leče", kaže Drakulić i podseća na niz okolnosti koje su na kraju skršile Milevu.

"Prvo je odbacuje njegova familija, a zatim ostaje u drugom stanju. Morala je tajno da se porodi i ostavi dijete kod majke u Vojvodini, jer bi po švicarskim zakonima oboje bili izbačeni s fakulteta"

"To dijete je rano umrlo, pretpostavlja se od šarlaha, i ona je pala u duboku depresiju i slom. Sin koga je rodila u braku sa Albertom je imao šizofreniju. Ona je morala da se brine o njemu, a i sama je bila bolesna ".

Uprkos svemu, dodaje Drakulić, Ajnštajn je Milevu finansijski pomagao dugo nakon što im se brak raspao, i dao joj je polovinu novčanog iznosa Nobelove nagrade.

"Činjenica je da je ostavio bolesnu ženu sa dvoje djece, bolesnog sina. Međutim, presudilo je to što je on bio muško i lakše je ostvarivao te uvjete, a ona je zbog majčinstva ostavila nauku. Dva puta je pala na završnom ispitu i tu se njena naučna karijera završila. Životne okolnosti su bile takve da se nije uspjela izboriti za svoj prostor. Tu je razlika između nje i Fride."

Tiago: "Ja sam svuda pomalo stranac"

Preminuo američki pisac Filip Rot

Naški jezik

Drakulić je Hrvatsku napustila 1992, nakon što je u tekstu "Vještice iz Rija", koga je u "Globusu" pod pseudonimom objavio savetnik tadašnjeg predsednika Franje Tuđmana Slaven Letica, otpočela žestoka kampanja protiv nje i još četiri književnice i novinarke: Jelene Lovrić, Dubravke Ugrešić, Rade Iveković i Vesne Kvesić. Sve su optužene za nedostatak patriotizma i subverzivne aktivnosti protiv "mlade hrvatske demokracije".

Ipak, i u dobrovoljnom izgnanstvu - trenutno živi između Beča i Stokholma - Drakulić je mnogo pisala o bivšoj Jugoslaviji, posebno u esejističkim knjigama kao što su "Kako smo preživeli komunizam i pritom se smejali" i o ratnim zločinima "Oni ne bi ni mrava zgazili".

Na pitanje da li je Jugoslavija opstala barem kao kulturni prostor - "jugosfera", kako ga je pre nekoliko godina krstio engleski novinar Tim Džuda - odgovara odrečno.

"Više ne vjerujem u to, kaže. "Kad je riječ o kulturi, prekogranična saradnja ide jako teško."

Ona ukazuje da je u Zagrebu gotovo nemoguće naći knjige srpskih pisaca, i da je slično u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, uprkos tome jedino ako naručiš, pa ti netko donese.

"Isto je i sa kazalištem. Jedino poneki film prođe tu i tamo. Slično je i u Bosni i Crnoj Gori. Kulurne veze su slabe, ne samo u odnosu na to kako je nekad bilo, već kako bi moglo biti", kaže Drakulić.

"Zanimljivo je da knjige najteže prolaze", ukazuje ona.

"Ima u tome nekog prokletstva, nečeg što ih čini zabranjenim voćem, uprkos tome što ih tako malo ljudi čita".

Sa druge strane, prijatno ju je iznenadilo gostovanje u Ljubljani, kada je od oko 500 ljudi koji su se okupili i Cankarjevom domu samo nekoliko tražilo slušalice za prevod.

"To je bilo fantastično", priseća se. "Bila sam fascinirana jer je publika bila mješana, nisu došle samo žene moje generacije, puno mladog svijeta, muškaraca, dječki isto."

"To me je do suza dirnulo. Ja slovenski jezik razumjem, mada ga teško govorim, ali dobar deo publike, oni mlađi, nisu učili hrvatski ili srpski u školi. Puno ljudi mi je donelo na potpis knjige na hrvatskom, što znači da ih čitaju. Nekako me je sve to jako dirnulo".

Na pitanje kako gleda na Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koju su prošle godine podržale stotine književnika i lingvista iz bivše Jugoslavije, kojom se traži razbijanje jezičkih barijera koje su postavile nacionalne države, Drakulić odgovara da je nije potpisala.

"Ne volim deklaracije, mada se slažem da je to jedan jezik i da je dobro što su to pokrenuli i što vjeruju u taj jezik. Ja na tu temu imam samo jednu stvar da kažem: Pošto dugo živim vani sretnem naše ljude i svi ti ljudi, bez obzira odakle su kažu da govore "naš jezik". To se zove naš jezik ljudi moji!"

"Čemu jezik uopšte služi ako ne služi komunikaciji? Važno je da se razumjemo, a kako ćemo ga nazvati to je uvijek političko pitanje".

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: