Najbolji srpski putevi za vožnju – Fruška gora FOTO

U potrazi za najboljim vozačkim rutama potrebno je štiklirati nekoliko stavki kako bi doživljaj bio potpun. Pored dobrog puta i nezaobilaznog automobila, neophodno i celo iskustvo podeliti sa nekim ko u podjednakoj meri razume to "gorivo" koji vas pogoni i ko deli vašu strast prema vožnji...

Izvor: B92

Ponedeljak, 09.11.2020.

11:02

Najbolji srpski putevi za vožnju – Fruška gora FOTO

Portal bud3.net pokrenuo je zanimljiv serijal o najboljim vozačkim putevima u Srbiji, a prva priča nas vodi na Frušku goru.

Originalno zamišljeno kao viđanje dva ortaka na ručku, u pauzi od posla, brzo je preraslo u nešto sa svim drugo.

Živko je tiho i bez previše pompe prethodnih godina pravio svoje "parče raja" za male i velike automobile. Kutak za odmor i beg od svakodnevne gužve sa drugarima automobildžijama…

Odatle kreće naša priča.
Crvenu "Amerikanku" japanskog porekla izvukli smo iz dubokog sna. Ona je kao ljubavnica, čuvate je od drugih, ne pričate mnogo o njoj i znate da vas čeka.

Spremna je za svaku avanturu u koju želite da je povedete.

Za one koji ne znaju šta je Acura RSX Type S, to je Honda Integra za debele i razmažene Amere.
Sedišta su šira, sa više sunđera, samim tim i mekša. Kožna, naravno.

"Kap holdera" ima za celu porodicu, a ne za dvoje ljudi, koliko u njoj realno može da se vozi.

Ogibljenje nije setovano u hard kor, track day, tajm atek maniru, kao kod njene japanske sestre, već da bolje podnosi teret svakodnevnice i sve nesavršenosti podloge sa kojima će se njeni točkovi susresti. Od rupa i zakrpa, preko ivičnjaka i ležećih policajaca.
Njeno srce je na mestu. Egzotični K20A2, sveti gral među Hondašima, i trn u oku nemačkih hot-heč entuzijasta, nije pretrpeo izmene.

No-no zona počinje mrvu ispod 8000 obrtaja, ali limiter dozvoljava da se još malo zađe u nju, pre nego što kaže dosta. Eksplozija snage nastaje tek pri visokih 5800 obrtaja, kada se 200 konja čiste atmosfere rastrče.
Napuštamo “mušku pećinu” i krećemo iz Novog Sada ka Slobodi, tunelu Mišeluk i Dunavu. Tipično vojvođanski, krećemo se polako duž reke. Za sobom ostavljamo Beočin i ostrvo Ljubavi, Braziliju, Čerević, skretanje za Testeru…

Spor tempo i odgovara ovoj deonici puta, delom kao predigra onome čemu sledi, ali i zbog toga što prolazimo kroz dosta naseljinih mesta, uskih ulica i kroz saobraćaj radnog dana.

Na skretanju za Sviloš, put se “otvara”.
Dugački pravci preko prevoja i blagih krivina, prolaze kroz polja kukuruza i pšenice. Nalazimo se na obroncima Fruške Gore i zauzimamo smer ka njenom “osvajanju”.

Brzina ili dve niže sada se već same nameću. Predigra je završena, kao i razgovori o porodicama i poslu.

Nešto mekše ogibljenje, za koje smo upirali prstom u preko-atlantaše, pokazalo se kao pun pogodak za ovaj deo puta.

Stari asfalt i zakrpe puta nisu najidealnija podloga, ali su u dovoljnom dobrom stanju da nas ne odgovore da odustanemo od ovog pravca napada.
U retrovizoru vidimo doline i padine, a kroz šoferku uspon koji postaje strmiji. Put čiju su ivicu do pre jednog trenutka ocrtavala polja, zamenilo je listopadno drveće.

Prvo sa jedne, a zatim sa obe strane, kao oglav sa vizirom koji se stavlja konjima na glavu da ne bi gledali sa strane.

Tako je i nama dvojici (konja) pogled zalepljen za krivudavi sivi asfalt pred nama koji se penje sve više u planinu.
I dok vezujemo krivinu za krivinom, podloga pod nama se smenjuje od odlične do “može da prođe”, u zavisnosti kako je koji deo obnavljan.

A Živko i ja, kao dva razigrana klinca na ringišpilu.

Tražimo još sa osmesima na licima… Ili makar ja, jer sam primetio da se on uozbilji i usredsredi, svaki put kada naiđemo na neku tehnički zahtevniju deonicu.
Dok prolazimo pored velikog broja putokaza za manastire, spomenike i mesta za odmor. Stiče se utisak da svi putevi ovog kraja Srbije vode i ukrštaju se na Fruškoj gori.

Pa ne čudi što se u gustoj lipovoj šumi kriju odmorališta, kuće za odmor, spa i velnes centri, kao i poneka tvrđava. Veliki broj šetnih staza, čak i nekoliko jezera.

A Fruška gora, odnosno jedna njen deo, je 1960. godine postao prvi nacionalni park u Srbiji.
Trebalo je da pravimo više pauza za fotografisanje, ne bismo li vam prikazali najlepše prizore ove predivne planine u Vojvodini, ali nas je vožnja u RSX-u previše fokusirala.

Malo je automobila koji vam naoštre sva čula i teraju vas da želite još. Da nikad ne dođete do kraja puta…

Naročito kada je pred vama novo parče asfalta nizbrdo do Beočina, pa kasnije uz Rakovac sa ukosnicima koje se završavaju kod vidikovca Zmajevac.

Ne želite da se zaustavite, osim da saberete misli, sednete na ljuljašku i sačuvate taj trenutak.
Sa zalaskom Sunca i naš dan se privodio kraju, a realnost i obaveze zakucale na vrata. Zmajevac, pa pored vidikovca na Iriškom vencu ka Petrovaradinu i novo izgrađenom Žeželjevom mostu.

Da li smo mogli da odaberemo idealniji dan i put za razgibavanje ovakve mašine? Mislim da nismo.

Naturpijana atmosfera, koja voli da se vrti, koja voli da peva… Pored Dunava, po pravcima ravnice, a zatim po planinskim uskim putevima, usponima i padovima, esovima i ukosnicama?

Svim onim najlepšim deonicama koje naprežu mehanički šper diferencijal do kraja njegovih mogućnosti.
Dok smo sipali gorivo, jer nikada ne znaš kada će se sledeća prilika za “beg” ukazati, potegla se priča koliko se dugo poznajemo. Dugo. A upravo smo se upoznali zbog automobila i naše ljubavi prema istima.

Pre više od 15 godina, dok su nam brijači skidali paučinu sa lica. I to je ono što nas je spojilo.

I o čemu je zapravo ova priča – o ljubavi prema automobilima, o dečacima koji nikada ne odrastu i pre svega o prijateljstvu koje traje i nastaviće da traje u godinama koje dolaze.

A malo je ljudi koji razumeju ovu zavisnost.

Više fotografija sa vožnje po Fruškoj Gori pogledajte u Galeriji.

Autor: Vojislav Vujanić

Fotografije: Vojislav Vujanić

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

53 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: