Аутор: Matija sa VMO, CC BY-SA 3.0, Веза
Kako se bolest ipak širila, Beč je odlučio da radikalizuje borbu protiv epidemije i napravi zaštitnu zonu koja bi štitila Monarhiju.
Na prostoru današnjeg Zemunskog parka od 1730. do 1881. godine postojao je karantin – "kontumac", nezaobilazna stanica za sve koji baš na ovom mestu ulaze u Habzburšku monarhiju.
Putnici, roba i životinje su bili zaustavljeni kako bi se izvršio detaljni pregled i zadržavanje onih koji imaju i najmanji simptom bolesti.
"Normalan" život u predsoblju smrti Plan kontumca u Zemunu iz 1830. godine
Sam karantin je bio opasan visokim zidom i dubokim kanalom punim ustajale vode. O posetiocima su brinuli lekari, a bio je zabranjen svaki kontakt sa putnicima.
Jedini izuzetak od tog pravila bio je kontant u Parlatoriji ("Razgovornici"), mestu gde su, uz nadzor, putnici zadržani u kontumacu mogli da porazgovaraju ako bi neko došao da ih vidi.
Аутор: Matija sa VMO, CC BY-SA 3.0, Веза
Zadržavanje u karantinu je prvih godina trajalo do 42 dana, ali je potom period smanjen na 3 nedelje. Ukoliko putnici prebrode taj period bez tegoba, mogli bi nastaviti putovanje ali uz pismeno odobrenje lekara.
Sva roba je tokom izolacije odlagana u posebne odaje, a ista pravila su važila i kada je reč o pošti koju su sanitetski radnici dezinfikovali sirćetnom parom.
Svi koji su bili zaraženi kugom ili nekom smrtonosnom bolešću ostajali su u Kontumcu. Ako bi neko od njih preminuo, sahranjivan je u posebnom delu karantinskog prostora, a posmrtni ostaci su zatrpavani krečom.
O ljudima u izolaciji brinula je posluga, ali i čitav niz drugog osoblja - lekari, pisar, sanitetski radnici, dva sveštenika (pravoslavni i katolički)… zapisi kažu, sredinom 18. veka 56 duša živelo je na ovom mestu.
Postojala je gostionica, pekara, a oni u karantinu mogli da jedu i dobiju bilo šta, dokle god su to mogli da plate. Zabeleženo je da su tokom zime morali da sami finansiraju i ogrev.
Slavni u karantinu U toku postojanja karantina u njemu su boravile mnoge značajne istorijske ličnosti, prilikom njihovog prelaska iz Beograda, koji je tada bio u Turskoj, u Zemun, koji je tada bio u Austriji. Ovde je 1833. godine boravio i francuski književnik Lamartin, a 1842. danski književnik i putopisac Hans Kristijan Andersen.
Naravno, u karantinu su zadržavane i ličnosti bez kojih je danas nemoguće zamisliti srpsku istoriju - Karađorđe, Joakim Vujić... kao i Vuk Karadžić. Ovaj poslednji, u zemunskom kontumcu boravio je u jesen 1832. kada je, razočaran načinom na koji je knjaz Miloš vodio državu, napustio Srbiju i krenuo nazad za Beč.
Gašenje karantina, počelo je 1883. godine posle perioda od 150 leta. Tada su imovina i zemljište na ovom prostoru prodati zemunskom Magistratu i Ugarskoj finansijskoj direkciji.
Po odluci vlasti podignuta je četvorogodišnja škola "Realka" i Velika sedmogodišnja škola. Tada je na delu nekadašnjeg karantinskog prostora izgrađen tzv. "Mali park" koji se vremenom širio sve dok nije poprimio današnje dimenzije.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 17
Pogledaj komentare