Da li je monogamija nametnuta i da li je Darvin pogrešio?

Ljudska seksualnost danas se temelji na tezi o monogamiji kao našem prirodnom stanju. Ovaj mit raskrinkavaju psiholog i psihijatar u knjizi o pozadini požude kakva je bila nekad i kakva bi trebalo da bude danas.

Život

Izvor: express.hr

Utorak, 28.06.2016.

18:12

Da li je monogamija nametnuta i da li je Darvin pogrešio?
Foto: Thinkstock

Jedan od najčešćih razloga za razvod braka su nepomirljivi interesi. Izraz koji su popularizovali holivudski parovi, kod kojih je to gotovo uvek razlog razvoda, zapravo je svojevrstan paravan za pravi razlog razvoda. Neverstvo je takođe uvek negde pri vrhu. Podaci pokazuju kako je sve veći broj razvoda često izazvan nekakvom vrstom seksualnog nezadovoljstva, bilo to neverstvo, premalo seksa ili različite disfunkcije. No, o tim razlozima, osim u nekim posebnim slučajevima neverstva, nikad se ne priča.

Seks je u našem društvu veliki tabu. Činjenica je, takođe, da postoje brakovi bez seksa, brakovi u kojima se supružnici međusobno varaju, u kojima se prave da ne znaju da ovaj drugi/a vara, brakovi u kojima su se supružnici pomirili s tim da će do kraja života biti jako dobri cimeri jer je strasti nestalo itd. U društvu opsednutom seksom imamo velikih problema u svoja četiri zida. No, mora li biti tako? Isto su se zapitali i Kristofer Rajan i Kasilda Džeta, doktor psihologije i psihijatar. U knjizi “Seks u zoru: Praistorijsko poreklo savremene seksualnosti” tvrde kako je monogamija ljudima nametnuta. Zbog tog neprirodnog koncepta danas pate i muškarci i žene jer su im vekovima objašnjavali kakva je njihova seksualnost, umesto da su je sami istraživali.

Za početak, kriv je Darvin, tvrde Rajan i Džeta u svojoj kontroverznoj knjizi. Iako je uradio mnogo za biologiju i niko ne osporava doprinos njegovog kapitalnog dela “Postanak vrsta”, činjenica je da je živeo u viktorijansko doba opterećeno seksualnom čednošću i sa danas zastarelim pogledom na seksualnost.

“Žena... uz vrlo retke izuzetke, manje je željna od muškarca” - napisao je gospodin Darvin (1809–1882).

Pa kako da onda ozbiljno shvatimo “nalaze” o ljudskoj seksualnosti čoveka koji je verovao u postojanje ozbiljne bolesti “ženske histerije”? U viktorijanskom dobu je vladalo uvreženo mišljenje kako je seks usluga koju žena daje muškarcu, milost. Nažalost, takvo mišljenje nije izašlo iz mode donedavno - a postoje ljudi koji još u to veruju. Ženski libido ne postoji ili je bleda kopija muškarčevog, misle mnogi, a vodeći se tom pretpostavkom, mnogi su naučnici istraživali istoriju ljudskih veza i tako došli do zaključka da je monogamija najprirodnija ljudskoj rasi, a porodica - majka, otac i dete/deca osnovna jedinica društva.
Foto: Thinkstock
Ali, da li je zaista tako? I zašto onda sve manje brakova opstaje? Znate li uopšte za neki brak u kom nije bilo posrnulih ili u kom bar jedan od partnera nije poželeo da spava s nekim drugim? Zašto ljudi, više nego ijedna druga vrsta na planeti, razmišljaju o seksu, maštaju o njemu, masturbiraju i, na kraju krajeva, toliko često to rade? Rajan i Džeta nisu poverovali u tu priču. Počnimo od naših prvih rođaka, čovekolikih majmuna. S šimpanzama i bonobo majmunima imamo najviše sličnosti te se s njima najčešće i upoređujemo, tražeći uzroke našem ponašanju u njihovima. No, to radimo vrlo selektivno. Kad raspravljamo o ljudskoj ratničkoj, krvoločnoj prirodi - koju smo nasledili s društvenim konvencijama i pravilima - tu su nam šimpanze dežurni “krivci”.

Ali kad tražimo sličnosti s našim seksualnim navikama, ne okrećemo se bonobo majmunima koji su, uz ljude, jedini primati koji se ljube u usta, dugo se gledaju u oči pre seksa i kod kojih su ženke polno aktivne tokom celog ciklusa. Ne, bonobo su za nas promiskuitetni jer imaju seks iz zabave i tako rešavaju društvene probleme. Kad pričamo u ljudskoj seksualnosti, odjednom pričamo o – gibonima, malim čovekolikim majmunima s kojima smo se genetski rastali pre 22 miliona godina (za razliku od bonobo i šimpanzi, s kojima smo se rastali pre pet do šest miliona godina). Ali giboni su jedini čovekoliki majmuni koji su monogamni i zato odgovaraju pretpostavkama o prirodnosti ljudske monogamije. No zašto ne pričamo više o bonobo majmunima čije smo nagone takođe nasledili i onda obavili konvencijama i tzv. moralom?

Još jedan argument onih koji smatraju da je monogamija prirodna ljudskoj vrsti jeste taj da su se naši preci u praistoriji grupisali u parove kako bi preživeli. Priča ide otprilike ovako: uslovi za život bili su surovi i ženi je od muškarca bila potrebna zaštita jer je on mogao obezbediti hranu i sklonište. Ona mu je zauzvrat ponudila ekskluzivni pristup njenoj seksualnosti. Muškarcima je to jako važno, a to je isto tako navodno urođeno tom polu jer žele osigurati širenje (isključivo) svoga genetskog materijala. Rajan i Džeta takav pristup nazivaju “kremenkizacijom istorije”, podsećajući kako je pogrešno stvarati pretpostavke o životu naših predaka na temelju današnjih iskustava. To što zamišljamo da je porodica Kremenko živela u kamenom dobu praktično isto kao i mi, samo zato što nam se to čini zabavnim ili logičnim, ne znači da je to istina. Zauzvrat, nude pogled na plemenska društva koja postoje i danas, a u kojima je seksualna sloboda prirodna, menjanje partnera ne izaziva osudu društva nego se podstiče, a važnost očinstva, pa i majčinstva, ne postoji. Takav pristup pobija i teoriju o neizbežnosti patrijarhata.
Foto: Thinkstock
Ne zna se ko je otac, a nije ni bitno

Naime, suprotno verovanju mnogih sociologa, kao što je Stiven Goldberg, da je “patrijarhat univerzalan” svim ljudskim društvima koja postoje i koja su ikad postojala (a verovatno, nada se Goldberg, koja će ikad i postojati), rat polova uopšte nije potreban za skladno i mirno društvo. Rajan i Džeta kao jedan od primera navode narod Mosuo koji živi na jugozapadu Kine. U toj zajednici, koju čini oko 56.000 ljudi, seksualna nezavisnost i sloboda podrazumevaju se za oba pola. Domaćinstva se vrte oko žena i kćerik, a muškarci imaju očinsku obavezu prema deci njihovih sestara. Koja su deca njihova nije važno. Argument o važnosti očinstva pada u vodu s još većim praskom kad se uhvatimo sa plemenima koja žive u Amazoniji, od Venecuele do Bolivije. Plemena na tom području veruju kako se dete u ženinoj utrobi stvara akumuliranjem sperme. Bukvalno, žena treba da ima seksualne odnose sa što više izabranih partnera kako bi svom detetu pružila što bolje šanse u njegovom budućem životu. Pa tako bira onoga koji je najbolji lovac, koji ima najlepše lice ili najsnažnije ruke. A kad se dete rodi, odgajaju ga svi - jer svi su mu očevi. U tim društvima patrijarhat ne postoji jer nema potrebe za kontrolom seksualnog ponašanja žena. Njihova želja i volja za seksom prepoznaje se kao jednaka onoj kod muškaraca. A mogući kontraargumenti o tome kako još nikad nije pronađeno društvo u kom vlada matrijarhat nevažni su zbog jednostavne činjenice da se ne radi o konceptu uređenja društva “iz ogledala”.

U tzv. matrijarhatu žene imaju veću ulogu u odlučivanju, ali kontrola muškaraca ni na koji način nije potrebna jer su polovi jednaki. Kao, uostalom, i kod naših rođaka bonoboa. Iako su ženke najpoštovanije članice plemena, muškarci im nisu potčinjeni. Ukratko, kod bonobo majmuna ženke su seksualno aktivne, zbog čega su muškarci manje frustrirani jer ne postoji jaka konkurencija. Zbog nepoznatog očinstva stvara se manje mužjačkih saveza te postoji manje ubistava mladunčadi i raširenija očinska briga. Kod šimpanzi takav sistem ne postoji. Patrijarhat smo, čini se, naučili od njih, jer za razliku od bonoboa, kod šimpanzi postoji jaka konkurencija među mužjacima za parenje, postoje i silovanja, a alfa mužjaci ubijaju mladunčad koja nije njihova kako kasnije ne bi potkopavali njihov autoritet. Ne postavlja se pitanje koji sistem se čini boljim, nego zašto smo izabrali onaj koji je očito lošiji. Rajan i Džeta ipak nisu napisali “Seks u zoru” kako bi nas pozvali da se vratimo životu na drveću ili da potpuno odbacimo moderan način života i vratimo se sakupljanju plodova.

No jasno je kako seksualnost koju praktikujemo ne funkcioniše. Brojni su razlozi zbog kojih znamo da nam monogamija nije prirodan koncept, a argumenti su svuda oko nas. U statistici, u vezama naših prijatelja, nas i u brakovima naših roditelja. Koliko je ljudskih odnosa i dečjih života uništeno razvodima jer ga on nije mogao držati u pantalonama ili jer je ona htela frajera u kožnoj jakni? Mnoge pogrešne pretpostavke vodile su današnjem stanju. Jedna od najsnažnijih je da je želja žena za seksom bila priznata bolest - ponovo se vraćamo na žensku histeriju. Lekari su je, inače, lečili “masažom vulve koja je dovodila do nervnog paroksizma koji je pacijentkinji davao privremeno olakšanje”. I to sve do 1952. godine, kad je precrtana sa službenog spiska bolesti. Koliko god bila jaka potreba za osuđivanjem promiskuitetnih ljudi, onih koji imaju otvorene veze i brakove, te koliko god imali potrebu da moralizuju oko dostojanstva muškarca i (posebno često) žene, moramo se saglasiti o jednom: nije moguće da su nas milioni godina evolucije doveli do stadijum u kom se, poput Adama i Eve na izlasku iz rajskog vrta, pokrivamo smokvinim listom od srama.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

184 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: