"Pio sam urin i krv, da preživim pustinju"

Mauro Prosperi je imao 39 godina kada je 1994. trčao šestodnevni maraton od 250km kroz Saharu (Marathon des Sables), verovatno najtežu trku na svetu. Nakon peščane oluje, bivši olimpijski učesnik antičkog petoboja, proveo je 10 dana izgubljen u Sahari. Ovo je njegova priča.

Život

Izvor: BBC

Četvrtak, 27.11.2014.

14:18

Default images

“Ono što mi se sviđa kod trčanja ekstremnih maratona to je blizak kontakt sa prirodom, bilo da su to planine, pustinje ili glečeri. Kao profesionalni atletičar bio sam usredsređen pre svega na osvajanje medalja, tako da nisam imao mnogo prilike da uživam u krajolicima", piše BBC.

Upravo zbog toga sam rešio da trčim pustinjski “Marathon des Sables”, za koji sam saznao potpuno slučajno. Počeo sam da se spremam tako što sam trčao 40km dnevno, trudeći se da pijem što manje vode, kako bih se navikao na dehidriranost koja me čeka u pustinji.

Trka je toliko rizična da svaki učesnik potpisuje formular u kojem se izjašnjava gde želi da bude sahranjen ukoliko umre. Moja žena je mislila da sam lud. Imali smo troje dece, od kojih je najstarije imalo osam godina. Uprkos tome, uveravao sam je da su sunčane opekotine najgore što može da mi se desi.

Današnja trka Crnog maratona “Marathon des Sables” je mnogo drugačija od one iz 1994. Danas učestvuje i do 1300 trkača i ne možete se izgubiti i da hoćete. Pre 20 godina, bilo nas je samo 80. Ja sam bio najbrži od svih italijanskih takmičara i svaki put kada sam završio etapu, stavljao sam ispred šatora italijansku zastavu kako bismo se kasnije svi tu skupili. To je bilo zabavno.

Stvari su se pogoršale četvrtog dana, tokom najduže i najteže etape. Jutro je bilo vetrovito. Kada sam prošao pored četvrtog prijavnog mesta, ušao sam u deo pustinje u kome su oko mene bile samo peščane dine. Bio sam potpuno sam.

Odjednom, počela je jaka peščana oluja. Vetar je snažno duvao, a ja sam bio prekriven žutim peščanim zidom. Nisam ništa video, jedva sam disao. Prekrio sam lice maramom, da bih lakše disao. Tada sam prvi put shvatio moć peščane oluje. Konačno sam našao neki zaklon, gde sam reašio da sačekam da oluja prođe.

Vetar je duvao čitavih osam sati. Kada je prestao, već je pao mrak. Spavao sam na peščanoj dini. Nervirao sam se što me je vetar usporio, jer sam pre oluje bio četvrti u trci. “OK, ne mogu da pobedim, ali se bar dobro provodim. Sutra ću se probuditi rano i pokušati da stignem do cilja”, mislio sam u sebi. Imao sam 36 sati do kraja te etape (ako vam za etapu treba više vremena od toga, diskvalifikovani ste), tako da sam imao još šanse. Tada nisam imao pojma koliko je oluja zapravo promenila izgled pustinje.

Iako je krajolik bio prilično izmenjen kada sam se probudio, još nisam znao da sam izgubljen. Imao sam mapu i kompas, tako da se nisam brinuo. Ipak, kada nemaš tačku orijentacije, sve je komplikovanije. Bio sam ubeđen da ću uskoro naleteti na nekog, s kim bih zajedno nastavio trku. Popeo sam se na vrh dine, ali nisam video nikog. Tada sam shvatio da imam problem. Hodanje je zamenilo trčanje. Koja je svrha trčanja u toj situaciji?

Kada sam shvatio da sam izgubljen, izvadio sam praznu flašicu i doneo sam odluku da je najpametnije da uriniram u nju. Kada se nalaziš u pustinji, dehidriran i bez vode, urin je najpitkija tečnost do koje možeš doći. Tada mi je prošla kroz glavu priča mog dede iz Prvog svetskog rata o tome kako je njegova četa jednom bila primorana da pije urin kako bi preživeli. Ipak, to sam uradio samo za svaki slučaj – i dalje sam bio siguran da će me neko naći.

Iako sam imao kompas, nož, vreću za spavanje i nešto hrane u rancu, nedostajala mi je voda. Na poslednjem odmorištu sam uzeo flašu, ali nakon oluje ostalo mi je samo pola tečnosti u njoj. Pio sam je polako, svestan stanja u kome se nalazim.

Hodao sam samo ujutru i uveče, kada je temperatura niska. Tokom dana sam se trudio da nađem zaklon u nekoj hladovini. Imao sam dva šešira, ali i sreću da mi je koža tamna, tako da nisam imao opekotine od sunca.

Drugog dana sam video helikopte. Pomislio sam da me traže, pa sam ispalio svetleću raketu (koju sam kod sebe imao pukim slučajem) u vazduh, međutim bez uspeha. Nakon mog iskustva, današnji pustinjski trkači su u obavezi da imaju svetleće rakete i nisu baš srećni zbog toga, jer je svaka teška oko pola kilograma.

Iako me helikopter nije video, ostao sam sabran, pošto sam bio ubeđen da ću pre ili kasnije naleteti na nekog iz organizacije maratona.

Nakon nekoliko dana, došao sam do muslimanskog hrama, u kome se beduini zaustavljaju kada putuju pustinjom. Tu nije bilo nikog, ali sam bar imao krov nad glavom. Tu sam počeo i da pijem svoj urin, nakon četiri dana nadanja da to neće biti neophodno. U hramu je bilo nekoliko slepih miševa, kojima sam odsekao glavu i pio njihovu krv. Mislim da sam ih ubio bar 20. Isekao sam ih nožem i isisao svu krv iz njih. Nisam osećao nikakvu grižu savesti, jer sam im radio isto ono što oni rade svojim žrtvama.

Tog četvrtog i poslednjeg dana boravka u hramu video sam avion. Momentalno sam upalio vatru, mahao sam, ali u tom momentu je počela nova peščana oluja. Pilot me nije video. Počeo sam da osećam mešavinu besa i tuge. Tada sam prvi put pomislio da ću umreti u teškim mukama. Palo mi je na pamet da bi možda bilo najbolje da sebi oduzmem život u tom hramu. Vodio sam se sledećom logikom – ako umrem u pustinji, nikada me neće pronaći i godinama ću se voditi kao nestala osoba, što će značiti da moja žena neće dobiti moju penziju. Ako umrem u hramu, tu će me bar pronaći, što će finansijski pomoći mojoj porodici.

Nisam se plašio smrti i moja odluka da oduzmem sebi život nema veze sa očajem, koliko sa logikom. Napisao sam oproštajnu poruku ženi i presekao sam sebi vene. Krv je sporo isticala. Da li zbog temperature ili čega već, u jednom momentu je prestala da ističe. Probudio sam se sledećeg jutra. Živ. Smrt me nije htela i to sam razumeo kao znak. Razmišljao sam o mojoj deci i skupio sam snagu da nastavim dalje. Još sam imao energije u sebi.

Skupio sam snagu i nastavio pešačenje. Iako nisam znao gde tačno idem, setio sam se saveta jednog Tuarega “Ako se izgubiš, prati oblake koje budeš video ujutru”. Tako sam počeo da zveram u nebo i pokušam da nađem odgovor u oblacima.

Hodao sam pustinjom naredna četiri dana. Ubijao sam guštere i jeo ih žive. Bio sam svestan da gubim veliki broj kilograma, a toliko sam bio dehidriran da nisam mogao ni da uriniram.

Mislio sam na porodicu. Nisam se plašio. Posmatrao sam pustinju i divio sam joj se. Činilo mi se kao mesto gde bi čovek mogao da živi. Obraćao sam pažnju na svaki detalj, u nadi da će mi dati neku znak u kom pravcu treba da idem.

Počeo sam sebe da doživljavam kao čoveka iz pustinje. Jedan Tuareg je kasnije napisao pesmu posvećenu meni – po njemu, ja sam bio “izabran”, jer sam toliko dugo preživeo u pustinji.

U međuvremenu, organizatori trke su me tražili. Moj tast je doputovao iz Italije. Nalazili su neke tragove, kao što su moje pertle. Došli su i do hrama u kome sam bio, nakon čega su tražili moje posmrtne ostatke.

Osmog dana lutanja sam došao do jedne oaze. Sledećih šest sati sam sporo pio vodu. U pesku sam video tragove, tako da sam znao da ljudi ne mogu biti daleko. Sledećeg dana sam video neke koze u daljini – to mi je dalo nadu.

Onda sam video mladu pastiricu. Nakon što me je videla, pobegla je u strahu. Posle devet dana u putsinji, mora da sam izgledao jezivo. Ona je otrčala u obližnji šator da ih upozori na mene. Nije bilo muškaraca u tom kampu, samo žene. One su bile tako ljubazne. Jedna starica mi je odmah dala kozje mleko. Dala mi je i malo hrane, ali sam povratio. Nisu me puštale u šator, jer sam bio muškarac, ali su me pustili da ležim na ćilimu ispred šatora. Onda su pozvali policiju – njihov šator je ionako bio blizu mesta gde je policija, čisto da bi izbegle ono što se meni desilo.

Policija me je džipom odvezla u vojnu bazu, vezanih očiju, jer nisu znali ko sam. Mislili su da sam možda opasan. Imali su oružje i pomišljao sam da će me možda ubiti. Kada su saznali da sam maratonac koji se izgubio u Maroku, skinuli su mi povez i proslavili smo. Shvatio sam da sam prešao u Alžir i da sam 291km daleko od trke.

Sledećih 10 dana sam proveo u bolnici, gde sam se čuo sa porodicom. Tu sam saznao da sam smršao 16kg – imao sam samo 45kg kada su me našli. Oči su me bolele, jetra mi je bila oštećena, ali sa bubrezima je sve bilo u redu. Nisam mogao da jedem ništa osim supe i tečnosti sledeća dva meseca. Skoro dve godine su prošle dok se nisam potpuno oporavio.

Četiri godine kasnije, ponovo sam trčao “Marathon des Sables”. Ljudi me pitaju zbog čega, a ja im kažem da je to zbog toga što ja kad nešto započnem, onda i završim. Drugi razlog je taj što ne mogu da živim bez pustinje. Svake godine moram da odem u pustinju da je pozdravim i da joj se divim.

Trčao sam još osam pustinjskih maratona i sada se spremam za najveći. Sledeće godine ću trčati trku od 7.000km, duž cele Sahare – od zapadnog Maroka do Hurgade u Egiptu. Sport i priroda su deo mog života.

Moja žena je anđeo. Ona je godinama imala razumevanja za moje ekstremne sportske aktivnosti, ali posle nekoliko godina smo se razveli. I dalje smo najbolji prijatelji, možda još veći nego dok smo bili u braku. Imam novu partnerku i ona zna da sam ja čovek sa misijom. Ja ne mogu i ne umem da se promenim.”

foto: flickr.com/snowpeak

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

36 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: