Sindrom „ranjenog spasioca”

Svakoj zajednici, svakom društvu potrebni su heroji, junaci. Heroj je neko ko rizikuje sebe i svoj život, kako bi zaštitio, sačuvao neku vrednost koja je važnija od života. Ta vrednost je uvek društvena jer zajednica uspostavlja samu sebe – porodicu, pleme, narod – kao važniju od pojedinačnog života. Time kod svojih pripadnika gradi sistem vrednosti prema kojem su životi drugih ljudi važniji od pojedinačnog života, piše Zoran Milivojević za Politiku.

.

Izvor: Zoran Milivojeviæ/Politika.rs

Subota, 24.05.2014.

21:35

Default images

Heroj (ili heroina) uvek je onaj koji svojim dobročinstvom nekoga spasava ili tako što zaustavlja neku destruktivnu silu ili tako što pruža pomoć žrtvi. Pri tome uvek negira sebičnost, preuzima neki rizik, trpi neku štetu. Gledano sa strane, heroj je uvek spasilac.

Postojanje heroja i priče o njihovim herojskim delima su kolektivna potreba svakog društva. Pored toga što se služe da se potvrdi kolektivni identitet i zajedničke vrednosti, one služe i kao pedagoške pouke mlađim generacijama koje usvajaju društveni sistem vrednosti. Ne može i ne treba svako da bude heroj, jer biti heroj je ideal a ne standard. Ideali su, kako je to neko rekao, kao zvezde: prema njima se orijentišemo, a ne pokušavamo da ih dohvatimo.

Kada u društvu, u zajednici ne bi postojali heroji – otelotvoreni primeri da je nešto važnije od vlastitog života – tada bi je sačinjavali samo oni pojedinci koji su sami sebi najvažniji. Tada bi se društvo pretvorilo u skup sebičnih pojedinaca. Da se to ne bi desilo, svaka zajednica održava svoj sistem vrednosti poštujući i slaveći svoje heroje, sećajući se njihovih podviga, podižući im spomenike, odajući im počasti.

Elementarne nepogode, ratne nedaće i druge katastrofe prilika su da zajednica prepozna one pojedince koji su svojim postupcima pokazali da su heroji. Svaka kriza je prilika da nešto kolektivno naučimo za budućnost. Zato moramo, kao što to rade sva inteligentna društva, sprečiti da heroji, spasioci postanu žrtve, gubitnici, da postanu „ranjeni spasioci”.

Prethodna vremena su pokazala da je naš mentalitet takav da umesto da slavimo svoje heroje, mi ih na različite načine pretvaramo u žrtve njihovog herojstva. Time poručujemo sledećim generacijama da „za ideale ginu budale” i uništavamo društvenu koheziju.

Osoba koja je danima sa mnogo energije organizovala humanitarnu akciju postaje „ranjeni spasilac” kada saznaje da se poklonjena pomoć prodaje. To je uči da nikada više ne bude žrtva svoje dobrote, tako da gubi motiv da u nekoj budućoj nesreći pomaže ljudima u nevolji. Kolege koje gledaju loš odnos društva prema porodici nastradalog spasioca, mogu da zaključe da je njegova žrtva bila glupa. Od našeg odnosa prema našim herojima zavisi da li ćemo ostati tragična zajednica koja najbolje pokazuje u ratu, a najgore u miru.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 7

Pogledaj komentare

7 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: