Četvrtak, 02.05.2013.

08:46

Bočeli: „Mi sa zemlje smo pesnici”

Teško je zaboraviti publiku u Beogradu, koja je toliko darežljiva i strasna. Zato se veoma radujem povratku i mogućnosti da izvedem šou koji je ispunjen uživanjem i slavljem.

Autor: Jelena Koprivica

Podrazumevana plava slika

Ovim rečima slavni italijanski tenor Andrea Bočeli, koji je svet osvojio pre više od dve decenije pločom „Romanza”, započinje priču za naš list. Neumorni umetnik, ali i jedan od najprivlačnijih muškaraca na planeti po magazinu „Pipl”, iza sebe ima tridesetak albuma, i popularnost kakvu mnoge njegove kolege iz sveta klasike mogu samo da sanjaju. Posle osam godina od prvog koncerta u Beogradu, Bočeli će 10. maja u Kombank areni publiku podsetiti na bezvremena dela Đuzepa Verdija, Đakoma Pučinija, Šarla Gunoa, ali, obećava, neće izostati ni pop muzika…

Iako pevate i svirate nekoliko instrumenata od detinjstva, završili ste pravo na Univerzitetu u Pizi. Da li je to bila „sigurnija” varijanta od muzike? I kako ste se, ipak, obreli u muzici?

Iako se porodica nikada nije protivila mojoj strasti prema muzici, moj otac je smatrao da postoji mala mogućnost da živim od glasa… Govorio mi je: „Pevaj, ako hoćeš, ali prvo moraš da učiš”. I drago mi je što sam se suočio sa putem koji me je odveo do diplome prava.

Muzička slava došla je kasno, posle moje tridesete. Nada da će dečko poput mene – koji dolazi sa sela, bez ikakvih kontakata u svetu zabave, i ima problem sa vidom, što sve čini težim – uspeti u muzici, bila je jednaka nadi da osvojim premiju na lutriji. Ali, bajka je imala neočekivan kraj!

Vaš operski debi bio je u komadu „Magbet”, u kome ste tumačili rolu Makdufa. Vaša karijera ispunjena je različitim operskim ulogama. Koju biste izdvojili, a za kojom žudite?

Operski repertoar je kao kutija prepuna blaga. Ima malo naslova koji odgovaraju mom vokalu, a koje nisam izveo, bilo na sceni, bilo u studiju. Ponosan sam na izdanje Gunoovog remek-dela „Romeo i Julija”, a na kraju godine ostvariće mi se još jedan san – snimiću jednu od najdražih opera, Pučinijevu „Manon Lesko”.

Kao i nekolicina vaših kolega, i vi ste „koketirali” sa pop žanrom. Kako reagujete na žaoke upućene fenomenu zvanom „popera”?

Ne obraćam pažnju, ali smatram da su klasična muzika i pop dva različita jezika koji moraju da se govore sa čistotom koja ih izdvaja i razlikuje. Tokom protekle dve decenije negujem i lirski i pop repertoar, ali pokušavam da ova dva žanra čuvam odvojeno. To radim sa maksimalnom iskrenošću i, po mogućstvu, kvalitetom. Čak i kada sam na polju rezervisanom za pop, često izvodim operu, kako bih sa mnogobrojnom publikom podelio svoja omiljena klasična dela.
Beta / AP Photo/August Wine Group
Gotovo da ne postoji političar ili visoki crkveni poglavar u svetu koji vas nije slušao uživo. Ima li razlike kad pevate pred političarima i istinskim obožavaocima?

Nije mi bitno da li pevam pred stotinama hiljada ljudi, političarima i vladarima, ili pred familijom i prijateljima. Važno mi je da prenesem emocije i dočaram slatku misteriju muzike. Jer, muzika može lako da prevaziđe bilo kakve barijere i nije bitno kog je kulturnog ili socijalnog statusa slušalac. Naravno, ljubomorno u svom srcu čuvam trenutak kada sam imao neverovatno zadovoljstvo da pevam pred Papom Jovanom Pavlom Drugim, ili Papom Benediktom

To je mnogo opasno za tebe, upozorenje je koje ste mnogo puta čuli tokom detinjstva, ali nikada niste marili za opasnost. Vi ste čovek od akcije?

Kao nemirno dete, uživao sam u izazovima, i uz velika žrtvovanja radio sam ono što mi je bilo zabranjeno, ili preporučeno da ne radim. Kao mladić trudio sam se da ne propustim uzbuđenje koje donosi skijanje na vodi ili paraglajding ili ushićenje brze vožnje. Još sam veoma zaljubljen u život. Volim jahanje, plivanje, vožnju čamcem, veliki sam fan fudbala, ali i boksa. Pasionirani sam čitalac, kao i poznavalac vina. Imam mnogo interesovanja i ne verujem onima koji imaju samo jedno. Ja sam strastan čovek! Senzualnost je blagoslov za moje biće. Ali, višak svega donosi nevolje, i može da povredi one koji su oko nas. Zato sam morao da se smirim!

Zadržali ste porodičnu tradiciju pravljenja vina i odlično vam ide. Vi ste istinski ambasador porodičnih vina?

Moj otac je obožavao zemlju, kao i pre toga njegov tata. Moj deda je često govorio: „Mi sa zemlje smo pesnici”. Čim bi mogao, napuštao je svoju radnju kako bi otišao u taj raj, kako je zvao zemlju. Ja sam strastven konzument i podržavalac vina „bočeli”. Imam zadatak i čast da ove vinograde i vina učinim poznatim, i moja ulogaje povrh svega emotivna. Moj brat Alberto je preuzeo odgovornost za kompaniju. On je, kao i ja, ljubitelj vinogradarstva. A rezultat se krije u bocama „Terre di Sandro” i„In canto” vina, na koja sam veoma ponosan.

Pratiti faze u procesu pravljenja vina, od vinograda do boce, neverovatno je uzbudljivo. Brat i ja obrazujemo našu decu da cene selo, tu tišinu, te plodove, i da im prenesemo vrednosti koje poseduju pravi ljudi sa sela. Još uvek su isuviše mladi da bi doneli bilo kakvu odluku, ali nadamo se da će održati porodičnu tradiciju…

Izvor: Politika.rs

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: