Sreda, 25.07.2007.

14:45

Rusija via Montenegro

Rusi. Šta je prva asocijacija koju imate pri pominjanju tog mnogoljudnog naroda? Široka slovenska duša ili teška vojnička čizma? Vrhunska književnost ili najopakija mafija? Beli balet ili masovni alkoholizam? Rubljov ili Staljin – mada je potonji bio Gruzin?

piše: Radovan Kupres

Podrazumevana plava slika

Naravno, koji god bi od ponuđenih ili neponuđenih odgovora bio vaš, u prirodi je prve asocijacije, pogotovo kada se odnosi na jednu zajednicu, kulturu, zemlju...da bude uglavnom netačna, zasnovana na generalizaciji. Ali, ako se još malo zadržimo na klizavom terenu uopštavanja i preterivanja, mogli bismo reći – svi su se Rusi spustili na crnogorske plaže i greju kosti, promrzle od neprijatne otadžbinske klime. Gotovo pa da se ostvaruje ona stara crnogorska – nas i Rusa 200-300 miliona.
Letovanja na plavom Jadranu pre više decenija bila su, između ostalog, obeležena i bliskim susretom našeg čoveka s nemačkim stilom življenja; impresionirali su nas njihovi lepši i šareniji peškiri i luftmadraci, mirišljavija mleka za sunčanje i slične trice, a uglavnom smo se podsmevali tome što „Švabe u restoranu naruče flašu kisele vode“ i što čak i odrasli u more ulaze u plastičnim sandalama. Nemac je nekako bio glavni stranac na tada još našoj obali i to je, srećom, uspevalo da okrnji stereotip o istom koji su jugopioniri usvajali iz popularnih partizanskih filmova. Kao bledom, žutokosom dečaku, često su mi se prodavci sladoleda obraćali na nemačkom. Da sam sada takav mali u Budvi, verovatnije je da bi sezonac poliglota prozborio sa mnom na ruskom.
Prvi jezik u jelovnicima budvanskih restorana često je ruski, a posebno pada u oči da ruski dominira i na firmama mnogobrojnih agencija za promet nekretninama. Uopšte, vrtoglavi je skok cena stambenih kvadrata i placeva za gradnju hit tema crnogorskog primorja. Iz neobaveznih razgovora s domicilnim stanovništvom ili, pak, prisluškivanja njihovih međusobnih ćakula, zaključujete da su i sami dosta sluđeni i usplahireni finansijskim prilikama koje im se ukazuju i koje i te kako imaju veze s aktuelnim interesovanjem Rusa za to parčence Mediterana i njihovom spremnošću da masno plate blizinu toplog crnogorskog mora. Pitanja ko su ti Rusi superplatežnih mogućnosti, kako su došli do para i zašto žele da ih plasiraju baš u Montenegro nisu za ovu priliku i za ovog autora.

Kažu, lako se dobija pet hiljada evra za kvadratni metar stana ili kuće, a na najatraktivnijim lokacijama brojke još jače skaču u nebesa. Još pričaju kako Rusi u kupovini preferiraju ili ono što je „na pjeni“, što će reći, tako blizu mora da kroz prozor mogu u njega da zakorače, ili nešto visoko u brdima, odakle im puca pogled na veliko plavetnilo. Čuo sam konverzaciju dve budvanske penzionerke – jedna od njih priča kako se namučila dok nije dobila društveni stan, koji je kasnije i otkupila, da bi sad rešila da ga proda Rusima, a ona će se povući negde u zaleđe; prosto joj se čini kao preveliki luksuz da živi u sopstvenom stanu koji u novim okolnostima tako mnogo vredi. Prodavnice u budvanskom starom gradu pune su skupocene odeće, obuće, satova, nakita, kozmetike...Kupci su razni, ali najčešće Rusi, koji vole da kao suvenir s letovanja ponesu i nešto ozbiljnije od školjki i brodova u boci. Za one koji dolaze iz Moskve, jedne od najskupljih metropola sveta, i prenaduvane cene robe u „metropoli crnogorskog turizma“ i dalje deluju povoljno. Razume se da nisu svi posetioci iz Rusije u Crnoj Gori pripadnici iste klase, ljudi istih potreba i mogućnosti. Nije, naravno, preporučljivo osloniti se sasvim na ocene lokalnog življa o tome kakvi su Rusi „kao gosti“, jer, koliko god primorci umeli da budu šarmantni, ponekad se stiče utisak kako bi im najviše odgovaralo da turisti i ne dolaze, nego da im lepo poštom pošalju novac koji su planirali da potroše na odmoru. Sem melodije jezika, zapravo ništa specijalno prepoznatljivo rusko, u folklornom smislu, nisam mogao da uočim u nekoliko dana na crnogorskoj obali. Nikoga nisam video da pije votku i jede kavijar na plaži, igra kazačok ili recituje Jesenjina. Ukoliko se spremate za „leto među prijateljima“ Rusima u Crnoj Gori ili možda Turskoj, a i u svakom drugom slučaju, najtoplije mogu čitateljskoj pažnji da preporučim „Imperiju“ Rišarda Kapušćinskog. O ruskom i drugim narodima Sovjetskog Saveza, na neodoljivo zanimljiv i uverljiv način autor piše kao o žiteljima poslednje imperije sveta, i to u trenucima njenog nestajanja. Imperija je propala, a ljudi su krenuli na letovanja.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

48 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: