U odbranu astrologije...

Koliko inspirativan, toliko i problematičan članak dr Milana Ćirkovića o astrologiji, njenoj paranaučnosti i društvenim uslovima mogućnosti njene globalne renesanse, predstavlja značajan doprinos kritičkoj raspravi u vezi sa „zvezdanom znanošću“. Piše: Dušan Maljković

Izvor: B92

Utorak, 20.02.2007.

09:46

Default images

Pažljivijem čitaocu sajta b92.net neće promaći da je ovo drugi članak koji se odnosi negativno prema zvezdočatanju (Astrologija, dr Saša Marković), a da odgovor profesionalnih astrologa hronično izostaje. Kao da je reč o izvesnom simptomu – prvi put je slučajnost, drugi put već predstavlja pravilo, pravilo koje bi moglo da glasi: ukoliko želim da se verifikujem kao naučnik, ali i kao prosvećena, racionalna osoba, nastupiću protiv astrologije.

Posredstvom nečega što se označava očiglednom laži i prevarom, zaostatkom magijskog mišljenja ili pukim sujeverjem, kao da se želi zadobiti intelektualna verifikacija, mada ostaje nejasno zašto se bira baš ta oblast, a ne neka druga, odnosno zašto je astrologija (a ne tarot, Ji Đing, ili numerologija) to neuralgično mesto, unheimlich ovdašnjih naučnih iluminata. Neka samo ostane notirano – prosvetiteljska aspiracija, koja kao da se pojavljuje u pozadini te težnje, pretpostavlja osećaj superiornosti, izazvan pozicijom „Ja znam, a ti ne znaš“, i pre nego što svedoči o naučnoj ili bilo kakvoj drugoj suverenosti, kao da služi da bi se autori osećali bolje.

U oba teksta, manje ili više eksplicitno, izliva se gnev prema priprostom narodu koji može još uvek, u XXI veku, da veruje u opsenarske maštarije kvazinauke, a intelektualni prezir upućuje se prevashodno samoj materiji astrologije, koja se, doduše, ne poznaje (bar ne u relevatnom obimu), ali se istovremeno zauzima lagodna pozicija, prima facie iznenađujuća, da astrologija i ne treba da se proučava da bi se kritikovala. Zdravorazumska pozicija očekivala bi da kritičar određene materije ne samo nju dobro poznaje, već pre da njome suvereno vlada, ne bi li mogao da ide, da tako kažem, „preko nje“ tj. da u sučeljavanju sa objektom svoje analize, pored ključnih mesta, ospori i njene detalje, implikacije i polazne pretpostavke, ne bi li kritici dao na jačini, sveobuhvatnosti i utemeljenosti. Budimo konkretni: Ćirković iznosi preciznu, svedeniju tezu – „uopšte nije potrebno ulaziti u ono čime se astrologija bavi da bi se konstatovalo da ona NIJE nauka“. On smera nešto drugo: pokazati da su njene metodološkeepistemološke pretpostavke nenaučne. Ukoliko bi to utvrdio, sledilo bi da astrologija, gubeći kamen temeljac (ili kamen mudrosti?) svoje naučnosti mora biti ne-naučna, tj. spadati u oblast, kako se prethodno utvrđuje, bezazlene zabave (čitanje dnevnih horoskopa uz kaficu i cigaru) ili manipulacije, sa krajnjim ciljem izvlačenja materijalne dobiti (potonje autor ne tvrdi, ali je implicirano kontekstom). U tom smeru, on iznosi dve teze: 1. Astrologija nije do kraja racionalna; i 2. Astrološki fenomeni nisu teorijski utemeljeni.
Razmotrimo prvu tezu. Iako ostaje nejasno šta znači „do kraja“, jer teško da bilo šta može biti u potpunosti racionalno (ili da ga takvim možemo spoznati van svake sumnje), pa i nauka (malo je savremenih filozofa nauke koje bi tu tezu podržali, jer teško da bismo oblast koja je sadržala, i potencijalno i dalje poseduje, skrivene paradokse, mogli nazvati do kraja racionalnom, što je bio slučaj sa matematičkom teorijom, otkrićem tzv. Raselovih paradoksa u teoriji skupova, i sa fizikom, otkrićem relativističkih i kvantnomehaničkih fenomena koji su prkosili okvirima dotadašnje opšteprihvaćene teorijske paradigme, ali i „zdravom razumu“), držaćemo se glavnog „duha“ ove teze – pojmovi kojima operiše astrologija, kao što su sudbina, proviđenje i sl., nisu racionalno utemeljeni.

Ostavljajući po strani problem racionalnosti – šta bi racionalnost bila, jer to samo izgleda da je jasno, mada je pre u pitanju filozofski problem par excellence – Ćirković kaže da takvim pojmovima nema mesta u nauci. Problem je u sledećem – iako određeni fenomen ne spada u registar nauke, to još uvek ne znači da nije racionalan, jer nauka, iako racionalna – ili bar veruje da je racionalna – ne može pretendovati da sve drugo što u nju ne spada ostavi iracionalnim. Filozofija nije nauka, pa je teško možemo doživeti kao iracionalnu, bar u njenom dominatnom delu (i iracionalizam u filozofiji podrazumeva izvesnu racionalnost); umetnost se može videti i kao izraz iracionalnog (ali teško da se može tvrditi iracionalnost umetnosti, sem možda u pravcima koji na tome insistiraju, kao nadrealizam, npr.), ali ima i krajnje racionalnih pristupa umetnosti, od kojih se neki, npr. temelje na matematici, upotrebi tehnologije, itd.

Niz društvenih nauka takođe ima sporan status naučnosti – prevashodno zbog nedostatka matematizacije, ali i drugih metodoloških problema – kao i raznovrsne teorije umetnosti, ali ih takođe ne možemo proglasiti neracionalnim. Konačno, samo donošenje odluka na nivou svakodnevice može biti iracionalno, i ljudska bića su tome nesumnjivo sklona, ali ih ne možemo optužiti za iracionalnost zato što svoje odluke ne donose na bazi naučnih zapažanja, kao što neke odluke možemo doživeti krajnje racionalno iako sa nekom posebnom naukom nisu ni u kakvoj vezi. Svi navedeni primeri imali su za cilj da pokažu da - ako astrologija nije naučna - nužno ne sledi da je astrologija neracionalna. Štaviše, zaključivanje, kojim Ćirković operiše, dobar je primer u srednjoškolskoj logici žigosane deduktivne greške poznate kao petitio principii – astrologija nije nauka jer nije racionalna, a nije racionalna jer njenim pojmovima nema mesta u nauci tj. jer nije naučna.
Takođe, valja napomenuti da je u nauci pre reč o racionalnom povezivanju pojmova u konzistentnu teoriju, što i sam Ćirković navodi u drugoj tezi, jer pojmovi, sami po sebi, nisu ni racionalni ni iracionalni – masa, vreme, prostor, kao temeljni fizički pojmovi, dati van nekog okvira koji im daje značenje, nisu ništa manje mistični od sudbine, proviđenja i sličnih, kojima, navodno, astrologija operiše. Astrološka teorija operiše i mnogim drugim pojmovima, koji već mogu imati prizvuk naučne uređenosti – znak, podznak, aspekti, itd., ali, opet napominjem, važan je međusobni odnos tih pojmova: samo kroz njihovo međusobno umrežavanje možemo ih razumeti. Van toga, tog matrixa, oni su besmisleni.

To nas dovodi do druge, ozbiljnije teze. Astrologija nije nauka jer joj nedostaje naučna teorija. (Čini se da na ovom mestu Ćirković brka babe i žabe, tj. nivo epistemologije i metodologije sa nivoom teorije određene nauke. Ako mu je cilj da naučnost astrologije obori napadom na epistemičke tj. metodološke pretpostavke astrologije, onda ne treba da napada njenu teoriju, koja se bazira na prethodnom, već upravo navedene uslove mogućnosti geneze astrološke teorije. Tako nailazimo na još jedan petitio principii: astrologija nije nauka jer su njene epistemičke teorije pogrešne, a one su pogrešne jer ona nema teoriju koja bi je učinila naukom.) Nije dovoljno samo da astrologija „pogađa“, već bi je naukom učinila adekvatna teorijska paradigma – nauka nije prosto beleženje empirijskih nalaza, faktografija, već obuhvatno objašnjene tih nalaza.

U tom kontekstu ne pomaže ni tačnost prognoza koje astrologija može da pruži, već samo na tim prognozama zasnovana teorija, koja po Ćirkoviću tragično nedostaje. Ali, kako on to zna? Na početku svojih teza, on kaže da uopšte ne treba ulaziti u ono čime se astrologija bavi, što nije samo predmet njenog izučavanja, već i njena teorija, koja, nažalost, po sve kritičare astrologije, postoji. Tako, recimo, sajt www.astro.com donosi članak Towards a Post-Modern Astrology (aut. Robert Hand), u kome između ostalog referira na promenu teorijske paradigme u okviru astrologije i navode se mnogobrojni autori koji su za tu transformaciju odgovorni. Takođe, tekst Astronomical Foundation of the Astrological Houses (aut. Kristofer Vajdner) detaljno objašnjava vezu između astronomskih opservacija (dakle činjenica) i izgradnje sistema kuća (na činjenicama izvedena teorija), čime se opservacijama pridodaje značenje.

Osporavanje naučnosti ovakvih teorija znači upuštanje u konkretnu polemiku sa tezama koje ona donosi, a asylum ignorantie, u kome se udobno smestio Ćirković, ne dokazuje ništa sem da se navodna polemika sa određenim diskursom često zasniva na debati sa sopstvenim predrasudama, na brkanju karikature sistema mišljenja sa njenim originalom (Tako on, de facto, raspravlja sa švindlerskom astrologijom žute štampe i kasnonoćnih telefonsko-televizijskih zvezdoznanaca, a ne sa ozbiljnom teorijskom literaturom astrologije). Ili, poricanje astrologije dobija svoj empirijski karakter: da bismo dokazali da ona ne „fercera“, dovoljno je da pokažemo da su njeni rezultati netačni. Ma koliko teorija bila razvijena, koherentna i konzistentna, i ma koliko veliku eksplanatornu moć njene teze imale, ona ništa ne vredi ukoliko ne može da dobije empirijsku verifikaciju. Drugim rečima, conditio sine qua non astrološke teorije jeste tačnost njenih predviđanja, kao uostalom i pri proveri naučnih teorija én general.
Obrnuto ne važi, i to je veoma važan uvid – ukoliko su predviđanja astrologije tačna, to još uvek ne implicira istinitost njene teorije. Nema ničeg protivrečnog u tome, i istorija nauke puna je takvih primera: iako je Njutnova mehanika davala empirijski tačne rezultate (za brzine daleko manje od brzine svetlosti) i bila prihvaćena kao validna naučna teorija, njene fundamentalne postavke smenjene su relativističkom mehanikom. Nije reč samo o tome da je prethodna postala specijalni slučaj potonje, već je Ajnštajnova mehanika fundamentalno promenila razumevanje bazičnih pojmova – vremena, prostora, mase, koji se više nisu videli apsolutnim i konstantnim, kao u Kant-Njutnovoj viziji univerzuma.

Primer „s druge strane“ nauke bila bi akupunktura, koja je dobila priznanje vredne terapeutske tehnike u medicini (za sada u ograničenom domenu), iako su, za tu istu, zapadnu medicinu, njena objašnjenja posredstvom protoka energije či i tzv. telesnih meridijana neprihvatljiva, mada je sam rezultat pozitivan. Tradicionalno objašnjenje akupunkture možemo doživeti kao metaforu, kao naučno neuspeo pokušaj da se objasni set praktičnog znanja koji ima rezultate, koji, dakle, „radi“, samo se ne zna pouzdano kako radi, jer postoji više naučnih teorija od kojih nijedna nije zvanično usvojena (što bi pre bila motivacija za naučno istraživanje, nego za odbacivanje).
Opšti zaključak prethodnih razmatranja bio bi da, bez obzira da li je astrologija nauka ili ne, to nije put da se ospori njena tačnost. Takođe, teorija astrologije postoji, a njena validnost može se ustanoviti činjeničkom proverom, ali samo u jednom smeru – ako su njena predviđanja pogrešna, pogrešna je i njena teorija, dok obrnuto ne važi. Teorija astrologije takođe može biti osporena na nivou same teorije, ukazivanjem na protivrečnosti, nekompletnost, neadekvatnost objašnjenja, itd. U daljim razmatranjim, Ćirković nastupa veoma neuobičajeno. Od astrologije traži da ona objasni kako planete utiču na naše živote, ali na prirodnonaučni način, recimo utvrđivanjem postojanja pete sile.

Iznenađujuće je tražiti od nečega što po pretpostavci nije nauka takvu naučnu paradigmu, ali ako to shvatimo kao autorovo zalaganje (što verujem da nije svesna namera) za uzdizanje astrologije na stupanj egzaktne nauke po uzoru na fiziku, onda takav smer ima smisla. Autor opet previđa da uvidi da se teorija astrologije može pročitati i kao eksplanatorna metafora, kao „platonistički mit“, što automatski ne znači da je ona ne-naučna (autor je sigurno svestan spora koji je aktuelan u filozofiji nauke, na koju se poziva – nemogućnost jasnog razgraničenja nauke i mita (u strukturnoj antropologiji Lévi-Strossa npr.), ostatak metaforičkog sloja u njenim objašnjenjima, problem uspostavljanja čvrste opozicije naučnog i ne-naučnog (u diskursu dekonstrukcije), itd.), već da u sebi može imati naučne elemente, i da potencijalno može evoluirati u nauku ili se u daljem razvoju zaista pokazati nenaučnom i netačnom.

Ona za to već ima jednu ključnu predispoziciju – astrologija obilato koristi astronomiju i matematiku kao svoje organone. (Stoga, astrologija kao da dobija obrise naučnu strukture – (1) postoji nivo teorije, (2) postoji egzaktna metodika, kao i (3) domen korespodentnih predviđanja, empirijski proverljiv!)
Tu se krije i odgovor na pitanje o razlozima zbog kojih se astrologija održala do današnjih dana. Naime, nije reč o sujeverju široko neobrazovanih slojeva, jer sujeverja ima i u alhemiji, a primamljivost pretvaranja olova u zlato nikako nije manja od saznavanja sopstvene budućnosti. Hemija, koja je smenila alhemiju, iz nje je i nastala, te se tamo gde su veze među njenim pojmovima bile mistične, nejasne i maglovite, pojavilo superirno objašnjenje hemije, utemeljeno i na empirijskim dostignućima tj. tehnologiji.

Hemija je uspela da pojasni mnoge rezultate alhemije, da obezbedi brz razvoj, a da i na neke probleme alhemije – kakav je navedena transsupstancijacija olova u zlato – ponudi odrečan odgovor: nemoguće je hemijskim putem obezbediti ovu transformaciju. Ostatak alhemičarskih nastojanja, kakav je pronalazak kamena mudrosti i besmrtnosti, sa tih pozicija je kasnije viđen kao praznoverni zaostatak, koji svoje utemeljenje ne nalazi u nauci hemije, a koji alhemija nije uspela da reši. Drugim rečima, ako upotrebimo Althusserovu terminologiju, jedan ideološki diskurs smenjen je naučnim (što ne znači da je hemija u tom smislu čist „destilat“ alhemije tj. da i dalje nema u sebi određene ideološke pretpostavke).

Navedeni proces nije se desio u astrologiji, naime, nju nije smenila nijedna nauka – u savremenom, egzaktnom smislu te reči – koja bi unutar njenih pojmova uspela da otvori „kontinent“ za istraživanje nove nauke. Odgovor na pitanje zašto se to nije dogodilo je višestruk: (a) u astrologiji nema ni klice nauke, te ona nema potencijal navedene transformacije; (b) taj proces je kontingentan tj. još uvek se nije desio, a ne znamo kada će i da li će se uopšte desiti, iako je moguć; (c) astrologija je već nauka u jednom posebnom smislu te reči, koja ne korespondira savremenoj prirodnoj nauci i ne treba da bude svedena na njenu paradigmu i (d) astrologija je prirodna nauka u striktnom smislu. Šta je od ovoga slučaj, može dati odgovor (1) egzaktna naučna analiza rezultata astrologije, kao i (2) egzaktacija same astrologije. Navedimo nekoliko primera. Jedan od čestih metodskih problema koji se prebacuje astrologiji jeste utvrđivanje šta je tačno trenutak rođenja, kao i postojanje osoba rođenih u istom trenutku koje, jasno je, ne mogu deliti identičnu sudbinu. Na prvi problem moguće je pozicionirati jasan odgovor – to je npr. trenutak kada beba zaplače, dok se drugi potencijalno može rešiti insistiranjem na preciznim koordinatama prostor-vremena: niko nije rođen baš u istom trenutku, a svakako ne i na istom mestu: položaj planeta se, ma koliko minimalno, ipak razlikuje, što može biti od presudnog značaja za izgled natalne karte.

To bi bilo kretanje u smeru skiciranom tezom (1). Ili se odgovor može kretati drugim putem: da je dovoljan približan trenutak rođenja, jer astrologija i ne pretenduje da precizno predvidi tok nečijeg života, već da ga skicira na osnovu potencijala koje otkriva, a koji je sličan za ljude rođene u sličnoj koordinati prostor-vremena (što ne implicira identičnost života, već pre visoku sličnost „startnih pozicija“, koje se ne moraju nužno razvijati i na sličan način – mogućnost butterfly efekta ovde je legitimna). Ovakav odgovor pozicionirao bi astrologiju na poziciju (c). Otkriće Plutona, te njegova inkorporacija u astrologiju, može se videti kao proširenje dominantne paradigme, što je čest slučaj u razvoju nauka.

Takođe, netačno je da ga sada astrolozi brišu i opet modifikuju horoskop bez Plutona (možda to neki i čine, ali to uopšte nije dominantna pojava: jedan pogled na najbanalniji dnevni horoskop može to pokazati). Svha ovog intermeca bila je da pokaže koliko se kompleksnim može pokazati analiza astrologije i kakvi su odgovori mogući, tako da je jasno da ipak imamo posla sa diskursom koji ima određeni racionalni domen, i koga nije moguće tek tako, ad hoc, odbaciti. Potrebna je, kako sam već napomenuo, temeljna kritika samih astroloških teorija, ukoliko nam je namera da je diskreditujemo. Vratimo se za trenutak alhemiji. Ćirković navodi kako ona stoji nasuprot astrologiji, što nije tačno – ona je sa astrologijom najdublje povezana. U alhemijskim analizama koristi se astrološka teorija, a opštepoznati primer toga je pridavanje planeta određenim hemijskim elementima: tako zlato korespondira Suncu, srebro Mesecu, živa Merkuru, itd.

Njutn se bavio i astrologijom, što autor zaboravlja da napomene, bilo slučajno ili namerno, štaviše stao je na njenu stranu. Prilikom rasprave o vrednosti i bezvrednosti astrologije, astronomu Haleju je poručio: „Razlika između mene i Vas je što sam se ja bavio astrologijom a Vi niste!“ (izvor: Lois Rodde Astrodata, cit. pr. Miljana Mitrović, Aleksandar Imsiragić Posvećenici astrologije, Astrolab, Beograd, 2003). Time se ne tvrdi ni osnovanost ni naučnost astrologije, već prosto da su se njom tokom vekova bavili ozbiljni filozofski i naučni umovi, nemajući nužno negativan stav, naprotiv. (Neka od imena „posvećenika“ su i Tales, Pitagora, Anaksagora, Empedokle, Hipokrat, Platon, Euksod, Euklid, Ptolomej, Bekon, Kopernik, Paracelsus, Galilei, Kepler, Lajbnic, itd.).

Takođe, oštar rascep između alhemije i astrologije ne postoji, kao ni intelekta širokih narodnih masa i povlašćene aristokratije, danas intelektualne elite (Vajld se u svojim komedijama podmevao umišljenom aristokratskom rafinmanu i ne baš superiornom obrazovanju, kao što je Niče oštro kritikovao nemačku umišljenost i naduvenost „vrhunske kulture“, podsmevajući se upravo intelektualnoj eliti, „neestetskim magistarčićima koji ne poznaju razliku između kađenja i spaljivanja“). Tako dolazimo do još jednog, političkom mesta koje provejava u tekstu, a koje ga, čini se, kompromituje – šta politički stav traži u naučno-filozofskoj raspravi o astrologiji? I o kakvoj političkoj poziciji je reč? To nam najbolje može reći sledeći pasaž: „Kako je uspon nauke, posebno u XVII i XVIII veku, bio praćen propadanjem moći aristokratije, a jačanjem političkog uticaja najširih slojeva stanovništva, mahom slabo obrazovanih, to je klima za opstanak astrologije postajala zapravo sve pogodnija. U sredinama kao što je, nažalost, naša, gde je elitizam i dalje ružna reč (čemu je umnogome doprinela i zločinačka komunistička ideologija), ovaj efekat se samo pojačava.“

Upravo suprotno – tek sa XX vekom širi slojevi postaju sve obrazovaniji i obrazovaniji (u odnosu na prethodni period „mračnog srednjeg veka“, kada je stanovništvo bilo u velikoj većini nepismeno), ali astrologija ne gubi na popularnosti, već i sam autor detektuje globalno suprotan proces. U tom smeru najviše uspeha imalo je upravo socijalističko obrazovanje, koje uvodi obavezno osnovno školovanje, ali razvijajući i visoko školstvo, dakle stvarajući intelektualnu elitu, o kojoj Ćirković mašta (siguran sam da se dotični slaže sa mnom da Bolonjska deklaracija predstavlja dalji pad obrazovnog nivoa u odnosu na ionako već posrnuli Univerzitet).

Stav „zločinačke komunističke ideologije“ prema astrologiji je, nota bene, vrlo sličan autorovom – ona je u tom periodu smatrana kvazinaukom, zaostatkom praznoverja, opskuranstkom veštinom i slično. Astrologija se, dakle, i u prosvećenom razdoblju održala, uprkos „teroru“ koji je prošla, a objašnjenje za to, već smo videli, ne treba tražiti u „priglupim narodnim masama“, što je, uzgred budi rečeno, veoma diskriminatorna pozicija, zasnovana na generalizaciji da isključivo (ili u najvećoj mogućoj meri) neobrazovani mogu biti „navučeni“ na astrologiju. Imate li neku empirijsku evidenciju za tu tvrdnju, doktore Ćirkoviću? Koje naučno istraživanje potvrđuje Vašu tezu?
Na kraju, recimo i sledeće. Fejerabend, poznati filozof nauke, u svom ključnom radu Against Method (Verso, London – New York, 1993) otvoreno staje na stranu anarhističke epistemologije u nauci, tvrdeći da su pomaci u njoj pre posledica nejasnih, iracionalnih uvida, pa i grešaka, nego sistemskog rada na određenom naučnom problemu. U tom kontekstu, on se zalaže za usvajanje pricipa sve ide, koji čini legitimnim upotrebu vannaučnog diskursa u razvoju nauke (slavni portugalski pesnik Pesoa rekao bi „I sve što može da inspiriše, neka inspiriše!“).

Na tu tezu odgovorio je jedan poznati naučnik izrazito negativno, tvrdeći da bi to impliciralo da se treba baviti i vudu magijom, što je, po njemu, očigledan apsurd. Fejerabend oštroumno poentira – vudu je pravi primer tog lošeg, ignorantskog odnosa naučnika: svi ga upotrebljavaju kao primer ne-naučnosti, a niko o njemu ništa ne zna! Prateći ovu liniju promišljanja, zaključak bi bio sledeći: bez obzira kakav je status astrologije, da bismo o njoj nešto utemeljeno rekli moramo da je poznajemo, dobro da je poznajemo.

Iako nam ona možda neće reći ono što sama proklamuje, ili što mi očekujemo – a to bi mogla biti naša sudbina! – od nje možemo potencijalno i nešto naučiti, nešto što može doprineti i naučnom razvoju. Neznanje bilo čega najgora je moguća pozicija, jer, kao što znamo od Sokrata, znanje je vrlina. Možda i najveća od svih.

Pročitajte više o ovoj temi:
Astrologija
Zašto astrologija nije nauka

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

45 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: