Radi se o transatlantskom akcentu, koji nije ni američki, ni britanski. Na jutjub-kanalu
BrainStuff objašnjavaju da su ovakav izgovor, koji podseća na govor britanske aristokratije, učili studenti po internatima u Novoj Engleskoj. To je zapravo neka mešavina britanskog i američkog koju su bogati forsirali kako bi siromašni po govoru uočili njihov materijalni status, a naziv "transatlanski" se odnosi na oblast od Los Anđelesa, pa sve do Velike Britanije, simbolizujući uticaj obe zemlje.
Neke od tipičnih karakteristika transatlantskog izgovora su izbacivanje slova R na kraju reči i meki izgovor samoglasnika. Takođe, slovo T je u rečima naglašeno i ne zvuči kao B, kako se izgovara u Americi.
Kodifikacija transatlatnskog akcenta u pisanoj formi, posebno za pozorišnu obuku, često se pripisuje američkom elokucionisti Edit Vorman Skiner. Njena knjiga iz 1942. godine "Speak with Distinction" iznela je ideju o "dobrom govoru", sa akcentom bez regionalnih karakteristika, artikulisanim bez napora i lako razumljivim u poslednjim redovima pozorišta.
Edit u svojoj knjizi kaže da je dobar govor teško definisati, ali se lako prepoznaje kad se čuje. ''Dobar govor je severnoamerički dijalekt engleskog jezika u kome se ne razaznaju regionalne karakteristike", ističe ona.
Prema rečima profesora Džeja O'Berskog, ovakav nazalni izgovor, sa manjkom nekih glasova, zaostavština je iz ranih dana radija. Naime, na radio-prijemnicima je u ono vreme bilo teško, ako ne i nemoguće, čuti najniže tonove.
Kako tvrdi lingvista Vilijam Labov, transatlantski izgovor izašao je iz upotrebe posle Drugog svetskog rata, kada je samo nekoliko profesora nastavilo da ga predaje studentima.
Danas je prisutan samo u komičnim situacijama, kada treba da se ismeju uštogljeni, bogati likovi.
Izvor:
novosti.rs
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 23
Pogledaj komentare