Potrošači opsednuti novim modelima svakovrsnih gadžeta su odani vojnici dve industrije – elektronskih uređaja i prerade otpada. Ujedinjene nacije upozoravaju da će se do 2020. godine količina televizijskog smeća udvostručiti, kompjutera upetostručiti, a mobilnih telefona povećati i na 18 puta. Ovo smeće se malim delom prerađuje a većim deponuje u siromašniji deo sveta, gde su školska dvorišta i pijace primeri mesta sa visokim koncentracijama nikla, olova, bakra i cinka.
Kineski grad Huiyu (veličine Kragujevca) zapošljava više desetina hiljada radnika u industriji prerade elektronskog otpada (EE otpad). Posao uključuje ekstrakciju, preradu i prodaju materijala iz odbačenih elektronskih uređaja, telefona, televizora, frižidera, i kompjutera u obimu od preko 700 tona godišnje. Preko pet hiljada neuglednih, tesnih, pretrpanih radionica je radno mesto ljudi i žena zaposlenih na seckanju kablova, izvlačenju mikročipova sa matičnih ploča, mlevenju kompjuterske plastike, skidanju izolacione plastike sa bakrenih žica, potapanju matičnih ploča u kiseline radi topljenja kadmijuma, olova i ostalih otrovnih materijala.
Paljenje, bacanje i skladištenje ovih komponenti prouzrokuje zagađenje vazduha, zemljišta i voda povezanih sa mnogim trovanjima i bolestima rada. Školska dvorišta i pijace sadrže visoke koncentracije nikla, olova, bakra i cinka. Gradska prašina ima i do 300 puta (olovo) i 100 puta (bakar) više vrednosti od prašine u vangradskim naseljima. Oko 80 procenata gradske dece ima povećane koncentracije olova u krvi, elementa koji izaziva nepovratna oštećenja centralnog nervnog sistema. Situacija nije bolja ni i u drugim gradovima zemalja u razvoju, posebno Azije i Afrike, gde razvijeni svet ostavlja svoj elektronski otpad na milost lokalnih tržišta prerade.
Ekonomske i ekološke traume povezane sa elektronskim smećem su dobro poznate i načelno regulisane. Tako recimo Bazelska konvencija principijelno zabranjuje OECD državama da odlažu svaki elektronski otpad u siromašne zemlje. Međutim, zakon je nemoćan bez organizovane kontrole. Primera radi, iako je u Britaniji sav mrtvi elektronski materijal predviđen za obradu unutar državnih granica, 6.6 miliona tona e-otpada svake godine napušta ovu zemlju ilegalno.
U februaru 2009. Greenpeace je instalirao minijaturni satelitski prijemnik u neupotrebljivi TV aparat koga su predali u lokalnu reciklažnu jedinicu u Hempširu. Cilj je bio da se prati kretanje ovog uređaja. Pokvareni televizor je prvo prošao kroz ruke lokalne reciklažne kompanije, a onda krenuo prema dokovima Temze, da bi nekoliko nedelja kasnije završio u Lagosu u Nigeriji, gde su ga članovi Greenpeace otkupili sa uličnog crnog tržišta.
Otpor evropskom smeću i somalijski pirati
Aktivisti opominju da su ovakva putovanja elektronskog otpada rezultat aktivnosti kriminalnih grupa koje retko odgovaraju pred postojećim zakonima. Među nekolicinom aktera koji u ovoj drami zagađenja pružaju otpor evropskom smeću su somalijski pirati koji su u sukobu sa najvećom svetskom policijskom operacijom u Adenskom Zalivu (Kombinovane Snage 151) a koja, prema svedočenju Gardijana, ironijom slučaja, štiti flotile umešane u ilegalni ribolov i odlaganje otrovnog smeća.
U svetu se, po procenama, svake godine stvori oko 50 miliona tona elektronskog otpada (što je sedam kilograma po stanovniku), od kojih je oko devet miliona tona proizvedeno u Evropi. Amerika baci 30 miliona kompjutera godišnje, a vrednost dragocenih metala koji se nalaze tom elektronskom otpadu iznosi oko 60 miliona dolara.
U Evropi se godišnje baci oko 100 miliona mobilnih telefona. Samo 15% ovog e-smeća se reciklira a oko 50 do 80% od ove količine završava u tzv ‘neformalnim’ tržištima reciklaže u Kini, Indiji, Pakistanu, Vijetnamu, i nekolicini afričkih zemalja. Ostatak ide u deponije ili insineratore.
Sa procenama da će tokom naredne decenije količina ovakvog otpada rasti i do 500 procenata, mali su izgledi da će se ekološki pokazatelji popraviti. I to uprkos činjenici da je prosečni profit od prerade jednog kompjutera samo šest američkih dolara (da se i ne pominju štete od emisija dioksina koji se oslobađa prilikom prerade i sagorevanja). Ujedinjene nacije upozoravaju da će se do 2020. godine količina televizijskog smeća udvostručiti, kompjutera upetostručiti a mobilnih telefona povećati i na 18 puta. Ukoliko međunarodne agencije i lokalne vlasti ne preduzmu kontrolu i bacanja i obrade, ovakvi trendovi će biti neminovno praćeni rastom stope morbiditeta izazvanog otrovnim supstancama u procesu ‘neformalnih’ metoda obrade i trgovine metalima i derivativima.
Ublažavanju ovog problema može se, u principu, prići na dva načina: sa jedne strane poboljšavanjem efikasnosti prerade i pravne kontrole odlaganja (dakle prilagođavanjem postojećim trendovima proizvodnje). Sa druge strane, može se razmišljati o metodama smanjivanja proizvodnje otpada (preventivna redukcija ‘emisija’ elektronskog otpada). Ili se, naravno, može govoriti o kombinaciji oba pristupa.
Drugi pristup gleda problemu u oči. Ali, da li je uopšte moguće zamisliti svet u kome se zastarivanje elektronskih i digitalnih proizvoda moze stabilizovati, a da i ne govorimo smanjiti? Nije li koncept savremenih mobilinih telefona i kompjutera utemeljen na idolatriji ‘najnovijeg modela’? Ko može biti aktuelan sa starim modelom? To pitanje ima veze sa odnosom prema digitalnoj prostetici, a koja je povezana sa percepcijom društvenog prestiža. Štaviše, uzrok takvog poimanja stvari nije manje bitan od njegovih manifestacija i ekoloških negativnosti. Izvor je u raširenoj industrijskoj praksi ‘planirane zastarelosti.’
Američki kulturni kritičar Vans Pakard je još davne 1960-te godine konstatovao želju proizvodjača da od potrošača stvore armiju rasipnika, zaduženika i nezadovoljnih pojedinaca koji za srećom tragaju kroz kupovinu novih, često nepotrebnih, proizvoda. Iza ove ideje je bila strategija ‘planirane zastarelosti’ (ili ‘ugrađene zastarelosti’) koja u industrijskom procesu podrazumeva proizvode sa poznatim (i sve kraćim) vekom trajanja, bilo u pogledu izgleda bilo funkcionalnosti.
Planirana zastarelost tako pretpostavlja neprekidnu reprodukciju potražnje ali i neprekidni rast broja neželjenih proizvoda: forsirana potražnja kroz ‘skraćivanje ciklusa zamene’ jeste druga strana medalje forsiranog zagađivanja. Dizajnerski aspekt ovog principa je dodatno komplikovan i nezapamćenom proizvodnjom softverskih upgrejda koji izazivaju hardversku zastarelost. U svakom slučaju, ekološke, društvene, i zdravstvene posledice ovih strategija predstavljaju najbolnija mesta javne politike - bilo razvijenih bilo zemalja u razvoju.
Modni diktat i zagađenje
Spektar ideja je u opticaju o tome kako zaustaviti ovaj zatvoreni krug u kome rastuće e-kompanije u razvijenom svetu stvaraju indirektni pad kvaliteta života i prirodne okoline u zemljama u razvoju. Među predlozima su i zabrana uvoza i izvoza EE otpada, zabrana EE deponovanja, podržavanje ponovnog korišćenja umesto reciklaže, striktna kontrola reciklaže, stimulacija eko-dizajna i preuzimanje odgovornosti za otpad od strane proizvođača. Odgovornost se tako zahteva i od proizvođača, državnih organa uprave i kontrole, ali i od potrošača.
Sto se tiče javnosti, statistike takođe mogu biti od obrazovnog značaja. Malo je poznato da je za proizvodnju novog kompjutera potrebno 250 litara nafte, 25 kilograma hemikalija i 1500 litara destilovane vode. Ovakvi podaci mogu imati psihološki efekat na stvaranje svesti o razmerama ekološkog otiska elektronskih industrija. Takođe je, recimo, poučan i podatak da se od reciklaže samo 1000 mobilinih telefona može izvući 18 kilograma bakra, 400 grama srebra, 40 grama zlata i 20 grama paladijuma. S obzirom da je reciklaža EE otpada u razvijenom svetu još uvek ispod 15 procenata, ove ekstrakcije su najmanje šest puta manje od ekstrakcije ovih metala iz prirodne sredine, što navodi na razmišljanja o budućnosti rudnih bogatstava.
Mišljenje je da sve brži metabolizam planirane zastarelosti – sve kraći ciklusi obnavljanja tržišta tzv ‘novim modelima’ – prevashodno koristi proizvođačima i otpadnoj industriji. I jedan i drugi sektor imaju interese u osavremenjivanju potrošača i uređajima i aplikacijama koje isti možda nikada nije poželeo da ima a koje – kroz marketinšku proizvodnju ‘potreba’ – sada postaju neophodne. Bilo bi naivno smatrati da potrošači ne znaju svoju ulogu u ovoj igri izmedju dve vatre: da uhvate loptu kojom su gađani samo da bi je dali drugoj strani. Pa i pored toga što znaju da se život odigrava samo dok su u posedu lopte, daju je da bi Igra mogla da se nastavi.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Novogradnja u Beogradu, ali i u celoj Srbiji - cveta. Građevinski radnici su među najtraženijim, a poslodavci povećavaju dnevnice kako bi zadržali postojeće i privukli nove majstore.
Ministar odbrane Izraela Joav Galant saopštio je, nakon što je Iran sinoć lansirao stotine dronova i balističkih raketa ka Izraelu, da je Izrael uspeo da zaustavi glavni iranski napad, ali i upozorio da "kampanja nije gotova".
U noći između 13. i 14. aprila oružane snage Irana izvele su masovni vazdušni napad na Izrael, u kome je korišćeno na stotine komada lutajuće municije, krstarećih i balističkih raketa.
Da opozicionari ne vole Srbiju, ni sadašnju vlast koja je za državu uradila puno toga, svima je jasno, ali je sve očiglednije da ne mogu da se slože ni među sobom, piše "Alo".
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić primiće sutra u Beogradu Matea Mekačija, direktora Kancelarije OEBS-a za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR).
U najsavremenijem privatnom porodilištu u našoj zemlji, koje je deo vodećeg privatnog zdravstvenog sistema MediGroup, ovih dana na svet je došla i šesthiljadita beba.
Komentari 1
Pogledaj komentare