Psihologija emocija

Zašto mi bežimo, smejemo se, plačemo, vičemo? Ovo pitanje zvuči trivijalno, a odgovor se sam nameće: zato što smo uplašeni, radosni, tužni ili ljuti. Ukoliko nastavimo da postavljamo pitanja, možemo se zapitati kako znamo da treba biti uplašen, radostan, tužan ili ljut? Da li je neophodno da razumemo značenje situacije u kojoj se nalazimo da bismo emocionalno reagovali na odgovarajući način? Drugim rečima, da li je mišljenje neophodno za osećanja?

Piše: Ana Orlić

Život

Izvor: B92

Nedelja, 12.10.2008.

09:31

Default images

U psihologiji se već dugi niz godina vodi velika debata o prirodi i poreklu emocija, kao i o njihovom odnosu sa našim mišljenjem i ponašanjem. Ovu debatu je još početkom dvadesetog veka otvorio veliki američki psiholog Viljem Džejms (William James), postavljajući veoma jedostavno pitanje: da li mi bežimo od medveda zato što smo uplašeni, ili smo uplašeni zato što bežimo?

Iako nam intuicija govori da bežimo zato što smo uplašeni, Džejms je pretpostavio upravo suprotno. Po njemu, stimulus iz okoline (u ovom slučaju medved), direktno izaziva telesnu reakciju (bežanje), a tek povratna informacija o toj reakciji izaziva emociju. Drugim rečima, naša osećanja nastaju kao posledica specifičnog složaja telesnih reakcija na okolinu.

Prve kritike takvog shvatanja izneo je Valter Kenon (Walter Cannon), argumentujući da su telesne reakcije nespecifične, odnosno iste za sve emocije. Po njemu, stimulus koji ima emotivno značenje izaziva aktivaciju automnog nervnog sistema, i to njegovog simpatičkog dela. Autonomni nervni sistem kontroliše aktivnost unutrašnjih organa i mišića, a njegov simpatički deo izaziva čitav niz telesnih reakcija kao što su ubrzan rad srca, širenje bronhija, zatezanje mišića, širenje zenica, znojenje i slično. Ove reakcije zajedničke su za sve emocije, a odgovor na pitanje kako osećamo neku specifičnu emociju treba tražiti isključivo unutar mozga.
Šezdesetih godina prošlog veka socijalni psiholozi Stenli Šahter (Stanley Schachter) i Džerom Singer (Jerome Singer) pokušali su da pomire ova dva stanovišta. Poput Džejmsa, oni smatraju da su telesne reakcije presudne za generisanje emocija, ali se slažu sa Kenonom u tome da su one nespecifične. Stimulusi sa emocionalnim značenjem izazivaju opštu pobuđenost organizma, a zatim mi na osnovu znanja o socijalnom kontekstu u kojem se nalazimo, kao i na osnovu znanja o tome kakvim situacijama pripada određena emocija, označavamo ovu pobuđenost kao osećanje sreće, tuge, straha i slično.

Svoje shvatanje oni su potkrepili zanimljivim eksperimentom: ispitanicima je data injekcija adrenalina, a zatim su izloženi emocionalno prijatnoj, neprijatnoj ili neutralnoj situaciji. Pokazalo se da je raspoloženje ispitanika variralo u zavisnosti od emocionalnog konteksta, a grupa koja je bila izložena neutralnoj situaciji nije osećala ništa posebno, bez obzira na telesne reakcije izazvane adrenalinom.

Svojom teorijom Šahter i Singer su dali mnogo veći značaj procesima mišljenja u generisanju emocionalnih stanja.U narednim godinama ova tendencija se nastavila, a kognitivnim procesima davana je sve veća i veća uloga. Ričard Lazarus (Richard Lazarus), jedan od najznačajnijih i do danas najuticajnijih istraživača u oblasti psihologije emocija, tvrdi da je „kognicija neophodan i dovoljan uslov za emocije“. Njegova teorija procene pretpostavlja da naše razumevanje situacije u kojoj se nalazimo u potpunosti izaziva specifičnu emociju i telesna stanja koja je prate. Shodno tome, za razumevanje emocija neophodno je razumevanje misli koje im stoje u osnovi.

Ipak, zašto smo nekada tužni ili uplašeni, a da ne znamo razlog?

Sve do osamdesetih godina prošlog veka u psihologiji je dominirao kognitivni pristup u izučavanju emocija. Negde u to vreme američki psiholog Robert Zajonc i njegova saradnica Šejla Marfi (Sheila Murphy) sproveli su seriju veoma zanimljivih eksperimenata koji su ponovo otvorili staru debatu o odnosu između emocija i mišljenja.

Zadatak ispitanika u njihovim eksperimentima bio je da na skali procene označe koliko im se sviđa neki stimulus, u ovom slučaju znak kineskog pisma. Ovakvi stimulusi odabrani su zato što su emocionalno neutralni, nepoznati ispitanicima i ujednačeni po svojoj složenosti. Međutim, pre svakog znaka, ispitanicima je prikazivana fotografija srećnog, ljutitog ili emocionalno neutralnog lica.
Ono što ovaj eksperiment čini posebno zanimljivim jeste to da su fotografije prikazivane na subliminalnom (podpražnom) nivou, u trajanju od 4 milisekunde, odnosno, da ispitanici nisu bili svesni da su videli fotografiju. Ipak, iako ispitanici nisu bili svesni šta je prethodilo stimulusima, pokazalo se da se znaci kineskog pisma procenjuju kao znatno lepši ukoliko im prethodi fotografija srećnog lica, a kao znatno ružniji ukoliko im prethodi fotografija ljutitog lica.

U eksperimentima koji su sledili, Zajonc i Marfijeva su pokazali da se ovakav efekat dobija samo kada se koriste stimulusi sa emocionalnim značenjem. Ovakvi nalazi su teorijski veoma važni, zato što pokazuju da emocionalna reakcija može biti izazvana bez učešća kognitivnih procesa, pa i više od toga, da može da utiče na te procese. Na osnovu rezultata svojih eksprimenata zaključili su da emocionalne reakcije mogu da se jave veoma brzo, na nesvesnom nivou, i da kao takve mogu da „oboje“ naše mišljenje. Shodno tome, emocionalni sistem i kognitivni sistem su, iako međusobno povezani, nezavisni i funkcionišu po drugačijim pravilima. U nastojanju da se ta pravila otkriju i definišu, psihologiji su priskočila u pomoć savremena neurofiziološka istraživanja.

Trasiranje emocionalnih puteva

Jedan od najznačajnijih istraživača u oblasti neurofiziologije emocija je Džozef Ledu (Joseph LeDoux), profesor neuronauka i psihologije i direktor laboratorije za izučavanje emocija pri Centru za neuronauke Njujorškog univerziteta, autor uticajnih knjiga „The Emotional Brain“ i „Synaptic Self“ i - svakako i to treba pomenuti - vođa „heavy mental“ benda Amigdaloidi.
Leduova istraživanja su, slobodno se može reći, u velikoj meri doprinela našem razumevanju emocionalne osnove psihičkog života i njene veze sa kognitivnim procesima. Ova istraživanja su prevashodno fokusirana na emociju straha, a eksperimenti se sprovode na životinjama. U svome radu Ledu koristi paradigmu klasičnog uslovljavanja, koju je još u devetnaestom veku forumulisao Ivan Pavlov. Suština ove metode je u sledećem: eksperimentalnoj životinji se uz neki neutralni stimulus (na primer, zvuk zvona) daje bolni stimulus (na primer, elektrošok), koji prirodno izaziva reakciju straha; posle nekog vremena, životinja počinje da ispoljava strah od zvuka zvona čak i kada ga ne prate elektrošokovi.

Kada životinja nauči reakciju straha, Ledu sistematski preseca nervne puteve u različitim regijama mozga. Na taj način moguće je pecizno utvrditi koje su moždane zone odgovorne za ispoljavanje emocionalnih reakcija, konkretno emocije straha. Ledu ističe da je ova eksperimenatlna paradigma veoma zgodna, prvenstveno zato što stimulus i odgovor organizma mogu precizno da se definišu. Pored toga, emocija straha je univerzalna i ispoljava se na sličan način u različitim životinjskim vrstama i kod ljudi u različitim kulturama.
Rezultati Leduovih istraživanja su pokazali da se uslovljena reakcija straha ispoljava čak i kada se životinjama odstrani korteks, tj. kora velikog mozga. Na osnovu toga on zaključuje da kora velikog mozga, za koju se vezuju viši kognitivni procesi (kao što su mišljenje i pamćenje), nije neophodna za emocionalno reagovanje i da su za njega odgovorne niže moždane strukture. S druge strane, ukoliko se životinjama otkloni talamus, deo srednjeg mozga, reakcija straha u potpunosti izostaje, što govori da je ova moždana struktura neophodna karika u lancu emocionalnog reagovanja. Ipak, za emocionalne reakcije ove vrste presudne su amigdale, moždana struktura koja se nalazi odmah ispod kore velikog mozga.

Naime, od talamusa, nervni putevi koji prenose senzornu informaciju (izazvanu npr. zvukom zvona) se granaju: s jedne strane, oni se projektuju na amigdale (preciznije, na lateralno jedro u amigdalama), a s druge, na primarne i asocijativne senzorne zone u kori velikog mozga. Informacije iz asocijativnih zona u korteksu takođe se projektuju u amigdale, i to u opet u lateralno jedro. Kada se nervni put od talamusa ka amigdalama prekine, ispoljavanje emocionalne reakcije ipak postoji, iako otežano, na relaciji talamus-korteks-amigdale, a kada se prekinu putevi od korteksa ka amigdalama postoji ispoljavanje emocionalne reakcije na relaciji talamus-amigdale. Sve ovo ukazuje na to da postoje dva nervna puta odgovorna za ispoljavanje reakcije straha.

Direktan put iz talamusa do amigdala je kraći i brži (Ledu ga naziva „brz i prljav put“), ali je njegov kapacitet za reprezentaciju stimulusa ograničen (budući da je za složeno učenje koje zahteva fino razlikovanje emocionalno obojenih stimulusa neophodan i korteks), dok je put talamus-korteks-amigdala sporiji, ali precizniji. Biološki značaj prvog puta je brza reakcija organizma u opasnim situacijama, a drugog finija analiza situacije.
Ali priča se time ne završava. Neuroanatomski podaci pokazuju da amigdale ne samo da primaju nervne impulse iz korteksa, nego ih i šalju prema njemu. Pritom, veze koje idu od amigdala ka korteksu su jače od onih koje idu od korteksa ka amigdalama, što nas vraća na veoma važno pitanje odnosa emocija i kognitivnih procesa. Ledu ističe da opisani nervni putevi ukazuju na to da između njih postoji uzajaman uticaj. S jedne strane, amigdale primaju informacije iz različitih kortikalnih zona, što ukazuje na kognitivnu modulaciju emotivnih procesa.

Međutim, povratne veze koje amigdale imaju sa korteksom ukazuju da i one utiču na kognitvne procese. Na primer, amigdale primaju impulse iz različitih unutrašnjih organa, i ti subkortikalni inputi mogu biti okidači za emocije. Informacije o ovim emocijama amigdale šalju u više kortikalne centre, koji ih zatim procesiraju na određeni način. Ovi procesi mogu imati veoma važnu ulogu u indukovanju anksioznosti, paničnih napada i, uopšte, u svim poremećajima koji uključuju regulaciju emocija.
Teorija koju je ponudio Le Du potkrepljena je brojnim podacima, koji se ne odnose samo na eksperimentalne životinje, nego i na ljude. Naime, tokom prethodnih decenija, u literaturi je opisan niz slučajeva pacijenata sa problemima u emocionalnom reagovanju koji su nastali kao posledica moždanih povreda ili hirurških intervencija vezanih za amigdale.

Ali, kako ističe Ledu, iako je reakcija straha prilično dobro proučena, to se ne može reći i za ostale emocije. Ipak, rezultati eksperimenata pozitivnog uslovljavanja i učenja reakcije približavanja ukazuju na slične neuralne mehanizme i centralnu ulogu amigdala i u generisanju i ispoljavanju pozitivnih emocija. Na kraju, on takođe naglašava da, s obzirom na mnogobrojne nepoznanice o mehanizmima emocionalnog procesiranja, ne treba prerano donositi zaključke i olako smeštati celokupni emocionalni život u amigdale.

Povratak Džejmsovom medvedu

Dakle, da ponovimo pitanje s početka ovog teksta: da li mi bežimo od medveda zato što smo uplašeni, ili smo uplašeni zato što bežimo? Sledeći Ledua mogli bismo reći da je pitanje previše isključivo postavljeno i da odgovor svakako mora biti kompleksniji. Naime, kada ugledamo medveda, ta informacija se preko naših čula prenosi u talamus. Na osnovu informacije koja se od talamusa prenosi u amigdale, mi počinjemo da bežimo, iako nismo u potpunosti svesni šta se dešava.

Da postanemo svesni i isplaniramo buduće poteze pomaže nam korteks, kojem talamus nešto sporije šalje istu senzornu informaciju o medvedu. Istovremeno, amigdale šalju ka korteksu informacije o kvalitetu emocije (strah!), urgentnosti (brzo!) i vrsti reagovanja u datoj situaciji (bežati!). Naravno, amigdale nam ne moraju obavezno preporučiti da bežimo, mogu nam sugerisati i da legnemo i pravimo se mrtvi.

Preporučena literatura i linkovi:

  1. Damasio, A. R. 1994. Descartes' Error: Emotion, Reason, and the Human Brain. New York: Gosset/Putnam.
  2. Klasično uslovljavanje – primer: http://uk.youtube.com/watch?v=hhqumfpxuzI
  3. Lazarus, R. S. 1991. Cognition and motivation in emotion. Am Psychol 46:352-67
  4. Le Doux, J. (1995). Emotion: Clues from the Brain. Annual Review of Psychology, 46, 209-235.
  5. Le Doux, J. (1996). The Emotional Brain: The Mysterious Underpinnings Of Emotional Life. A Touchstone Book, New York.
  6. Le Doux, J. (1995). Synaptic Self: How Our Brains Become Who We Are. Viking Press, New York.
  7. Le Doux – laboratorija: www.cns.nyu.edu/ledoux/

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 7

Pogledaj komentare

7 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

1 d

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

19 h

Politika

Mediji: Ultimatum za Srbiju

Višegodišnja dilema "Kosovo ili Evropska unija", koja je lebdela nad Srbijom, dobiće svoj praktični izraz sledeće nedelje, pišu mediji.

13:01

17.4.2024.

1 d

Podeli: