Pre Njujorka

Šta je Henri Hadson video kada je 1609. godine prvi put ugledao Menhetn?

Piše: Piter Miler
Fotografija: Robert Klark
Stručni saradnici/kompjuterska modelacija: Markli Bojer i Filip Strab
Izvor: National Geographic Srbija

Izvor: B92

Petak, 11.09.2009.

15:05

Default images

Od svih posetilaca koji su poslednjih godina došli u grad Njujork, najviše nas je iznenadio dabar po imenu Hose. Niko ne zna tačno odakle je došao. Pretpostavlja se da je od prigradskog okruga Vestčester, niz reku Bronks, doplivao na sever. Prosto se pojavio jednog zimskog jutra 2007. godine na obali reke u Zoološkom vrtu u Bronksu, gde je izglodao nekoliko stabala vrbe i napravio sebi log.

„Da ste me svojevremeno pitali kakve su šanse da se u Bronksu nađe dabar, rekao bih da su ravne nuli“, kaže Erik Sanderson, ekolog Društva za očuvanje divljine (Wildlife Conservation Society – WCS), sa sedištem u Zoološkom vrtu u Bronksu. „U Njujorku dabrova nema već više od 200 godina.“

Tokom ranog XVII veka, kada je ovaj grad bio holandsko selo Nju Amsterdam, naseobina holandskih doseljenika, dabrovi su naveliko lovljeni zbog svog krzna, koje je tada bilo moderno u Evropi. Trgovina krznom je izrasla u tako unosan posao da su dva dabra zaslužila mesto na službenom pečatu ovog grada, gde se nalaze i danas. Prave životinje su nestale. Zato je Sanderson bio skeptičan kad mu je Stiven Satner, kolega iz WCS-a, rekao da je tokom šetnje pored reke primetio dokaz da je tu prisutan dabar. Sanderson je pomislio da je to samo bizamski pacov. Oni se bolje prilagođavaju stresnom gradskom životu. Ali, kada su Satner i on prešli preko žičane ograde koja ovu reku razdvaja od jednog parkinga zoološkog vrta, našli su Hoseov log baš tamo gde je Satner rekao da se nalazi. Kada su se nekoliko nedelja kasnije vratili na isto mesto, zatekli su i samog Hosea.

„Upravo se smrkavalo“, kaže Sanderson. „Stajali smo na rečnoj obali i ćaskali, kada smo iznenada ugledali dabra. Plivao je direktno prema nama, a onda je počeo da kruži po reci. Malo smo ustuknuli, a dabar je, pljuskajući repom po vodi, oglasio opasnost. Shvatili smo da je bolje da se sklonimo.“

Povratak dabra u Veliku jabuku pozdravljen je kao pobeda boraca za očuvanje životne sredine i volontera koji su se više od tri decenije borili za oporavak reke Bronks, u koju su nekada bacani stari automobili i smeće. Hose je dobio ime u čast Hosea Serana, kongresmena iz Bronksa, koji je tokom godina uspeo da se izbori za više od 15 miliona dolara sredstava iz federalnog fonda kao podršku za čišćenje ove reke.

Za Sandersona, Hoseova priča je značila nešto više. On skoro celu deceniju vodi jedan WCS-ov projekat čiji je cilj da stvori što precizniju predstavu o tome kako je ostrvo Menhetn moglo da izgleda pre nego što je tu počeo da se razvija grad. Projekat „Mannahatta“ (kako je narod Lenape nazivao „ostrvo sa mnogo brda“) predstavlja pokušaj da se časovnik vrati nazad, na popodne 12. septembra 1609. godine, na vreme neposredno pre nego što su Henri Hadson i njegova posada uplovili u njujoršku luku i ugledali ovo ostrvo. Sanderson je shvatio da bi se ljudi, kada bi danas mogli da zamisle kakvo je čudo prirode Hadson ugledao, verovatno više trudili da očuvaju druga divlja područja. „Želeo sam da se ljudi zaljube u originalni krajolik Njujorka“, kaže on. „Želeo sam da pokažem kako priroda, kada funkcioniše u svim svojim elementima, može da bude veličanstvena i na onim mestima o kojima ljudi obično ne razmišljaju kao o delovima prirode.“

Mnogo pre nego što su njegova brda izravnata buldožerima i močvare isušene, Menhetn je bio divlji predeo pun visokih stabala kestenova, hrastova i hikori oraha, pun slanih močvara i travnjaka na kojima su živele ćurke, jeleni i mrki medvedi – „zemlja prijatna koliko bi čovek samo mogao da poželi“, izveštavao je Hadson. S obe strane ovog uskog, 21 kilometar dugačkog ostrva, obalom su se protezale peščane plaže na kojima su se Lenape gostili ostrigama i drugim školjkama. Kroz Menhetn je teklo preko 105 kilometara potoka, a većina njih su bili dom za jednog do dva dabra – zbog čega Hoseovo pojavljivanje za Sandersona predstavlja redak blesak slike Menhetna kakav je on nekada bio.

„Možda vam je danas teško da zamislite, ali pre 400 godina tu, nasred Tajms Skvera bila je močvara puna crvenog javora“, rekao mi je on nedavno dok je čekao da se upali zeleno svetlo da bi prešao preko Sedme avenije. Obučen u crni džins i vetrovku, nije se mnogo razlikovao od turista koji su stajali pored njega na ivičnjaku. Ali, za razliku od njih, on je zamišljao kako prati trag duž močvarnog potoka koji je nestao ispod ulaza u hotel Meriot Markiz, na uglu ulica Brodvej i 46. zapadne. „Upravo tamo je bilo jezerce sa dabrovima“, govorio je on dok je autobus protutnjavao. „To je bilo dobro mesto za jelene, šumske patke i sve druge životinje vezane za potoke: verovatno za potočnu pastrmku, kao i za jegulje, štuku i grgeča. Bilo je, naravno, mnogo mirnije, mada ni danas nije tako strašno.“

Sanderson je projekat „Mannahatta“ osmislio jedne večeri 1999. godine, pošto je kupio izdanje velikih istorijskih mapa grada. Budući da se nedugo pre toga bio doselio u Njujork iz severne Kalifornije, zanimalo ga je kako se grad razvijao. „Krajolik Menhetna se toliko izmenio da se zapitate šta je pre ovde postojalo“, kaže on. „U ovom gradu danas ima krajeva gde, osim čoveka ili, možda, psa, ne možete videti nijedno drugo živo biće. Čak ni drvo ili biljku. Kako se dogodilo da ovo mesto postane ovakvo?“

Jedna mapa mu je naročito privukla pažnju: predivno obojen otisak iz 1782. ili 1783. godine koji prikazuje brda, potoke i močvare, kao i puteve, voćnjake i farme na celom ostrvu – nešto što nijedna onovremena mapa nije prikazivala. Dugu više od tri metra i metar široku, ovu kartu su, tokom osmogodišnje okupacije Njujorka za vreme Američke revolucije, napravili britanski vojni kartografi. Kasnije nazvana „Mapom britanskog štaba“, ona topografiju ostrva prikazuje neobično detaljno, jer su britanskim oficirima te informacije bile potrebne radi planiranja odbrane Menhetna. Za Sandersona je ta mapa predstavljala jedinstvenu priliku da sa savremene slike grada ukloni nebodere i asfalt i da sebi bar delimično predstavi originalni izgled ostrvskog krajolika.

NATIONAL GEOGRAPHIC SRBIJA U SEPTEMBARSKOM BROJU DONOSI:

- Priključivanje na Sunce: U toku je trka za prikupljanje sunčevih zraka za napajanje planete.

- Skrhana Somalija Da li posrnula zemlja može da ustane?

- Pre Njujorka Ukoliko mislite da je grad sada divalj, trebalo je da ga vidite 1609. godine.

- Podizanje pingvina U jednoj koloniji 100.000 roditelja se gomila radi zaštite.

Više o septembarskom izdanju National Geographic Srbija saznajte na: www.nationalgeographic-srbija.com

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: