Ukus manga posle 40 godina

Kad samo pomislim koliko li mi je divnih ljudi od kojih nekih više i nema, promaklo kroz život samo zbog lošeg prvog susreta, baš kao ovaj pogrešni mango

Život

Izvor: B92

Utorak, 13.12.2016.

09:31

Ukus manga posle 40 godina
Foto: Thinkstock

Piše: Maja Piščević

Da se odmah razumemo, mango u ovoj priči nije nikakav simbol niti metafora, baš kao ni cifra od 40 godina koje su prošle otkako sam ga prvi put probala.

Bilo je to dalekih sedamdesetih, tata je u to vreme bio "Titov lekar". Pratio je Maršala na svim putovanjima u inostranstvo punih 16 godina, od 1964. pa sve do smrti. A kako je Tito puno putovao, tako i ja pamtim tatina duga odsustva od kuće, posebno zimi, jer kažu da Tito nije voleo zimu, pa bi se motao po Africi, išao u lov i družio se s nesvrstanima ponekad i po mesec dana u jednoj turi.

Za tih 16 godina tata je uz predsednika SFRJ obišao preko 100 zemalja, dok smo moja sestra i ja s nestrpljenjem čekale svaki njegov povratak, maštajući o avanturama koje su mu se po belom svetu dogodile, a o kojima on, diskretan kakav je bio, a verovatno i mudar, u to vreme nije hteo ni da zucne.

I tako je sa jednog putovanja, mislim negde iz Severne Afrike -- stigao mango. Tačnije cela kutija manga. Sećam se kako smo ih prvo samo gledale kao neke vanzemaljce, te pažljivo naslagane jajaste plodove glatke kože i jakog mirisa. Onako debeljuškasti, delovali su kao neki dobroćudni zarobljenici koje smo nas tri, mama, sestra i ja, nepoverljivo analizirale tog ledenog beogradskog februara u malom stanu u Svetozara Markovića.

"Koji ćemo?", konačno je pitao tata sa spremnim nožem u desnoj ruci. Ovaj, neko je pokazao i već sledećeg trenutka ugledali smo sunčano žutu unutrašnjost manga. U sredini je bila koštica koju je tata vešto odvojio, a mesnati plod isekao na zlatne kriške i tanjir trijumfalno stavio ispred nas.

Ne pamtim koja je od nas prva probala, ali se tačno sećam da smo u trenutku sve tri imale identičan izraz lica. U tom ukusu svega je bilo previše, i slasti i kiseline i nekog čudnog dodatka koji nije ličio ni na jedno drugo voće. I plus taj miris, toliko intenzivan da je odbijao, iako nije bio ružan. Oči su nam se skupile od sokova koji su nam napali usta, ali i sva čula, kao kad vas neko toliko golica da pomislite da ćete umreti iako vam je lepo. Pogledala sam tatu i pomislila kako ću ga silno razočarati ako pljunem i samo zbog toga dopustila medenoj kocki da mi sklizne niz grlo.

Ne znam šta smo uradili sa ostatkom pošiljke, ali znam sigurno da nikome više nije palo na pamet da ponovo zaviri u kutiju. Čak mi je i sećanje na taj miris godinama izazivalo gađenje.

Sasvim je druga priča bila sa mandarinama koje su svake Nove godine dolazile sa ostrva Vange, omiljenog Titovog boravišta u Istri, tadašnjoj Jugoslaviji. Kao mali znak zahvalnosti za brigu o predsednikovom zdravlju tokom putovanja, na kućnu adresu su nam uvek na isti dan, 31. decembra, stizale rukom pletene korpe pune najukusnijih mandarina koje sam probala sve do današnjih dana. Kakva je to uživancija i milina bila! Svaka mandarinica bila je lepa kao slika, imala je svoju grančicu i pokoji list, a sve su bile ušuškane u gomilu mekog papira isečenog na uske froncle tako da je vađenje mandarina pomalo bilo i iskopavanje, što im je davalo dodatnu slast. Davili smo se u njima. Sećam se da sam na zvuk maminog ulaska u sobu krila kore ispod kreveta da ne vidi gomilu, a razvila sam i posebnu tehniku ljuštenja tako da neko ko bi mi gledao samo u usta ne bi primetio pauzu između dve mandarine.

Ali da se vratim na mango. Fast forward, 2016, prijatelji kojima "čuvam" stan dok su u Evropi ostavili su mi pun frižider đakonija. Između ostalog i kutiju manga, koji je ovde inače vrlo popularan, prodaje se i sveže očišćen na ulici, sečen na tanke duguljaste kriške. Gledala sam ga dan-dva na polici u providnoj kutiji i ne pomišljajući da ga se mašim. A onda u nedelju ujutru, uz kafu pomislih da bi moglo biti zanimljivo da probam, tim pre što ovoga puta mogu odmah i da ga ispljunem.

S reči na delo -- već sledećeg trenutka ustima prinosim čvrstu žutu krišku, najviše sličnu našoj breskvi. Sledi iznenađenje: ovaj mango nema veze sa onim od pre 40 godina! Ukus mu je predivan, čista svežina, mešavina slatke kiselosti u takvoj proporciji da ti se usta od zadovoljstva smeju dok žvaćeš.

Ponosna što sam se odvažila na ovaj čin dajući mangu još jednu šansu, praznim kutiju do dna. Sa zakašnjenjem od četiri decenije shvatam da je ona jadna voćka koju sam kao dete probala verovatno bila prezrela od dugog puta, možda već u početnoj fazi fermentacije. A ja sam je na osnovu tog jednog iskustva precrtala.

Međutim, ono što me od tada muči -- i ovde mango zaista postaje metafora -- jedno je daleko važnije pitanje. Da li je moguće da sam za sve ove godine samo tu jednu grešku napravila? Sigurno da nije. Ne može biti. Gospode, kad samo pomislim koliko li mi je divnih ljudi od kojih nekih više i nema, promaklo kroz život samo zbog lošeg prvog susreta, baš kao ovaj pogrešni mango. Dok sedim za kuhinjskim stolom, pred očima mi proleće ceo život, zadržavajući se na nekoliko poznatih lica koja bih volela ponovo da sretnem u nekom drugom životu, ili godišnjem dobu.

Ustajući od stola pokušavam da se utešim večnom replikom Skarlet O'Hare iz filma Prohujalo sa vihorom: "Misliću o tome sutra. Sutra je novi dan..."

Izvor: Nedeljnik

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: