Borac za slobodu medija pod zaštitom policije

Rutinski bacaju pogled na drugu stranu široke ulice, prema vječitoj gužvi ispred Glavne pošte. Policijski terenac parkiran je tako da čovjek koji upravo izlazi iz zgrade mora napraviti samo nekoliko koraka do otvorenih vrata moćnog automobila. Čim sjeda, jedan od policajaca žustro zatvara vrata, a drugi uskače na mjesto vozača. Crni Mercedes Puch, borbeno vozilo Specijalne antiterorističke jedinice, klizi kroz centar prema istoku, ka Novom Beogradu.

Prizor liči na kadar iz kakvog trilera, no to je svakodnevica čovjeka koji sjedi na stražnjem sjedalu. Veran Matić, jedna od beogradskih institucija, osoba koju ubrajaju među stotinu najmoćnijih ljudi u Srbiji, na putu je prema Radioteleviziji B92. Predsjednik borda direktora i glavni i odgovorni urednik informativnog programa te nadaleko poznate medijske kuće, već je tri godine pod 24-satnom zaštitom policije. Dok crni Mercedes Puch klizi Bulevarom Mihajla Pupina, prije nego što će skrenuti u Španskih boraca, pa se zaustaviti na Bulevaru Zorana Đinđića, pred brojem 64, zgradom Televizije B92, Matić baca kratki pogled prema Palati Srbije. U toj ogromnoj zgradi nekadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća, danas predsjedava sjednicom Komisije za istraživanje ubojstava novinara. Pukim slučajem, Veran Matić izbjegao je sudbinu Slavka Ćuruvije, Milana Pantića i Dade Vujasinović, troje novinara koje je progutao mračni režim Slobodana Miloševića. Matić se zarekao da će učiniti sve kako bi se pronašle ubojice i njihovi nalogodavci.

Taj vedri, duhoviti i elokventni, ležerno odjeveni 52-godišnjak, ulazi u Televiziju B92. Atmosfera u zgradi, koju također čuva policija, usprkos uobičajenoj jutarnjoj žurbi, opuštena je. Na hodniku se pozdravlja s novinarima i snimateljima koji upravo odlaze na zadatke. U velikom uredu, pretrpanom knjigama, cvijećem i ukrasnim biljkama, tik uz veliki uredski stol, oličenje kreativnog nereda, dominira ogromni akvarij s ribicama. Dok ih Matić hrani, njegov šnaucer Grej stišće mu se uz noge i pomalo ljubomorno motri s koliko to pažnje čini. Nehajno sjeda za kompjutor, bez straha da će ga dočekati hrpa neodgovorenih elektronskih poruka. Na sve je odgovarao, kako su stizale, još dok su ga vozili na posao. Matić je neprekidno online. Ne poznam ni jednu osobu koja odgovara tako promptno. Bez obzira gdje se nalazio, bez obzira na doba dana ili vremensku zonu, na svaku poruku odgovorit će u roku od nekoliko minuta. To je jedna od njegovih prepoznatljivih osobina. Druga je: bez obzira na danonoćne policijske flastere, nije podlegao paranoji. Živi i radi normalno, kao da je kakav službenik u računovodstvu neke male, beznačajne, nikom zanimljive firme, a ne ucijenjena glava, s kojim su se željeli obračunati Miloševićevi jurišnici, a sada mu, zbog istraživačkih emisija, ozbiljno prijeti sam vrh srbijanske mafije.

Foto: Daniel Soldo

Verana Matića upoznao sam nedugo nakon što je u svibnju 1989. osnovao malu lokalnu stanicu, Radio B92, dok se s ekipom mladih novinara gurao u tijesnim prostorijama beogradskog Doma omladine, na uglu Makedonske i Dečanske, u samom srcu Beograda. Već pet godina bio je nepovratno zaražen eterom. Surađivao je sa zagrebačkim Radijem 101 i iz tog razdoblja datira njegovo poznanstvo s Hloverskom Novak Srzić, Davorom Ivankovićem i Ivom Škorićem. Kad će 5. listopada 2000. godine pasti režim Slobodana Miloševića, Matić će imati prilike vidjeti da je policija o njemu odavno brinula. Doduše, drugačije nego danas. Bio im je sumnjiv zbog suradnje sa Stojedinicom, jednom od "neprijatelja" tadašnjeg jugoslavenskog režima, pa su ga prisluškivali. Podeblji policijski dosje, koji su mu dali na uvid, bio je poprilično očerupan: kad su se raspale Miloševićeve tajne službe, mnogi su dokumenti ili uništeni ili završili u privatnim zbirkama tamošnjih žbirova.

Zagreb će biti i ostati jedna od Matićevih mladalačkih ljubavi, ne samo zbog suradnje s kultnom Stojedinicom, već i zbog činjenice da je u glavnom gradu Hrvatske proveo dio mladosti. U Zagrebu je 1981. služio vojsku; bio je vojni policajac u tadašnjoj kasarni Maršal Tito, mada mu godina u uniformi nije bila dio života kojeg se rado prisjeća i za kojom je nostalgičan. Iz te godine, kaže, jedino bi ponovio nedjeljne izlaske u grad koji mu se uvukao pod kožu i odlaske rođacima u Novom Prečkom na nezaboravne mlince. Matićev svjetonazor bio je u popriličnoj opreci s izrekom "rado Srbin ide u vojnike". Pet godina nakon što će odslužiti vojsku, provest će 10 dana u zatvoru, jer mu je 1986. draže bilo provesti vrijeme u Splitu, na velikom festivalu mladih, nego se odazvati na vojnu vježbu. U zatvor je otišao s torbom punom knjiga, na opće čuđenje kriminalca, čiji se doticaj s papirom uglavnom svodio na prelistavanje pornografskih časopisa.

Čitanje je jedna od Matićevih neizlječivih bolesti. Saša Mirković, dugogodišnji Matićev bliski suradnik, najozbiljniji kandidat na mjesto pomoćnika za informiranje srbijanskog ministra kulture Ivana Tasovca, ispričao je zanimljivu anegdotu o toj stratsi. Kad su Matić i njegova supruga kupovali prvi novi automobil, nije ga zanimalo koliko konja ima vozilo, je li dizelaš ili benzinac, terenac ili limuzina, već hoće li na suvozačevo mjesto moći ugraditi sijalicu, kako bi mogao čitati tijekom vožnje. Matić nije vozač i sve vrijeme provedeno u automobilu potroši na čitanje. Bezbrojne knjige u njegovu uredu nipošto nisu tek puka dekoracija iza kakvih se rado slikaju oni koji žele ostaviti dojam o načitanosti. No, Matić nije samo pasionirani čitatelje. U medijskom carstvu kojeg je izgradio – uz radio, televiziju i najposjećeniji internetski portal na Baklaknu – osnovao je i izdavačku kuću Samizdat B92 s više od 350 izdanih naslova beletristike, publicistike i memoarskih djela.

Foto: Daniel Soldo

Nije sretan što ga svrstavaju među beogradske celebrityije. Njegova javna izloženost u poslu kojim se bavi naprosto ga je ugurala u krug slavnih. Često je u društvu osoba iz estrade i filma, vrhunskog sporta, kreme srbijanske političke scene, beogradskog diplomatskog miljea ili ljudi iz znanosti, kulture i medija. Možda se ne osjeća dijelom tog zvjezdanog kruga, ali mnogi ga vide u njemu. Kad je vodio veliku humanitarnu akciju Bitka za bebe u kojoj je nabavljeno 210 inkubatora za rodilišta diljem Srbije, često je bio u kontaktu s tamošnjim osobama s red carpeta. Najveći donator te akcije, srbijanski "kralj bakra" Milan Popović, tada je tijesno surađivao s Matićem, pa se "medijski magnat građanske Srbije", kako je Matića prozvao jedan hrvatski tjednik, često nalazio i u društvu Severine. Malo je poznato da je fotografije Severine, Milana Popovića i njihovog jednoipolgodišnjeg sina Aleksandra kako prima "orden bebe-heroja", koje su obišle medijski prostor u regiji, snimio upravo Veran Matić. Popović je za tu akciju donirao više od milijun eura, pa je maleni Aleksandr zajedno s ocem Milanom i majkom Severinom ponosno pozirao pred Matićevim objektivom.

A Verana Matića, celebrityija koji ne pristaje da ga svrstavaju u taj krug, kamere su uhvatile u društvu mnogih s crvenog tepiha. Tako je na velikoj fešti MTV-ija snimljen kako iz ruku Michaela Stipea iz planetarno poznatog R. E. M.-a prima uglednu nagradu "Free Your Mind". No, druženje američkog celebrityija i onog srpskog koji ne voli da ga tako zovu, nastavilo se 2004. na back stageu Beogradskog sajma gdje su R. E. M.-ovci nastupili pred 12 tisuća mladih, a pravi delirij nastao je kad se Stipe, na bisu pojavio u majici B92.

Skloniji starkama i trapericama, Matić se ne libi obući ni frak, kada to protokol zahtijeva. Na žalost, ne postoji slika kada ga je, primajući 1993. nagradu američkog Komiteta za zaštitu novinara, obukao u New Yorku. Ali zato je ovjekovječen s kravatom, na jednoj od takvih iznimno rijetkih fotografija, kada je zajedno s udovicom ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, u listopadu 2009., primio jedno od najviših francuskih odličja, orden Legije časti u rangu viteza, za borbu koju je vodio na čelu Televizije B92 za slobodu medija. U obrazloženju nagrade francuski veleposlanik u Beogradu Jean-François Terral , obraćajući se Chevalieru (vitezu) Matiću i stavljajući mu orden na rever, rekao je: "Kao humanist prije svega, i kao izvanredan novinar, vi ste oličenje borca za demokratske vrijednosti, borca za slobodu tiska i borca za promociju vrijednosti građanskog društva".

Foto: Daniel Soldo

Kravata koju je Matić nosio primajući francuski orden kojeg je 1802. ustanovio Napoleon, nije baš uvijek ugodni dio odjeće za svečane i službene prilike i kosi se s Matićevom nesputanom prirodom. Onu bijelu, s plavim i sivkastim prugama koju je nosio na toj svečanosti, posudio mu je i kasnije poklonio za uspomenu, Milivoje Čalija, tadašnji direktor marketinga B92. Ipak, Matiću je draža raskopčana košulja, mada pred ulazom u njegov ured visi poprilična kolekcija kravata, da mu se nađu pri ruci zatrebaju li za kakvu prigodu, kada hitno vlaja otići nekom od veleposlanika ili na svečanost gdje dress code to zahtijeva.

Iako se naprimao svjetskih nagrada na kojima mu se može pozavidjeti, svakome tko poznaje Matića i njegovu skromnost, čini se kako se ovaj istinski humanist, borac za medijske slobode i ljudska prava, daleko udobnije osjeća kad, krajem svake godine, obuće crveno odijelo Djeda Mraza i preko svoje, sijedima prošarane brade, nalijepi onu posve bijelu, od vate, pa djeci svojih zaposlenika (a bude ih i do 250) podijeli prigodne božićno-novogodišnje poklone. Vidjeti radost na dječjem licu, za njega je neopisivo veselje, ali kao svaki dobri Djed Mraz i Matić se raspita o lošim navikama djece, pa se trudi blago ih ukoriti za njihove nestašluke. Pričao mi je kako takve pedagoške mjere nisu uvijek najsretnije. Već poodraslog dječačića koji je i dalje koristio blagodati pelena, ukorio je rekavši da je noša ipak bolje rješenje. A mali je junak tri dana nakon toga trpio i susprezao veliku nuždu, pa su uplašeni roditelji morali zamoliti Matića do još jednom odjene ruho Djeda Mraza i razuvjeri dječačića da pune pelene ipak nisu smrtni grijeh.

Ako za ikoga, za Verana Matića svakako, važi izreka da se nije bavio politikom, ali se zato politika itekako bavila njime. Bio je na vrhu popisa državnih neprijatelja Miloševićevog režima. Emitiranje programa Radija B92 više je puta bilo zabranjivano, a samo nekoliko sati prije nego što će započeti intervencija NATO snaga i bombardiranje Srbije, 24. ožujka 1999., Matića hapse i odvode u pritvorsku ćeliju najveće beogradske policijske postaje, koja je bila evakuirana kao mogući cilj zračnih udara. Kaže da je to bio jedan od najgorih dana u njegovu životu: zaključan i bespomoćan čekao je hoće li ga stići kakva NATO-va bomba. Ubrzo, pod pritiskom međunarodne javnosti, Matića će pustiti iz zatvora.

Foto: Daniel Soldo

Bilo je to opasno vrijeme za novinare. Tih se dana, priča mi, osjećao kao da je izašao iz rečenice koju je izgovorio njegov kolega Saša Vučinić na jednom skupu nezavisnih novinara u Tirani 1992. kada je netko provocirao tražeći definira sintagmu nezavisni novinar. Odgovorio je: To je kada vas svi mrze. I upravo se tako Matić osjećao tog ožujka i travnja jer je, s jedne strane, u vlastitoj zemlji proglašen izdajnikom, a zbog protivljenja bombardiranju u New York Timese mnogi strani prijatelji označili su ga kao Miloševićevog suradnika, iako je upravo tada u zemlji bio vjerojatna meta, zbog čega se krajem svibnja, spašavajući glavu, morao tajno skloniti u Crnu Goru.

Kad je 11. travnja te godine na ulici, u središtu Beograda, u Svetogorskoj (tadašnjoj Ulici Ive Lole Ribara) samo nekoliko stotina metara od kuće u kojoj živi Matić, ubijen novinar Dnevnog Telegrafa, Slavko Ćuruvija, Matić je trebao biti jedan od sljedećih. Saznat će to nakon završetka NATO-ove akcije u lipnju 1999. kada će ga na ulici sresti kolega, urednik jednih beogradskih dnevnih novina i upitati je li mu na Ćuruvijinom sprovodu njihov zajednički poznanik prenio poruku. Informaciju da se priprema likvidacija Matića taj je novinarski urednik saznao u ministarstvu informiranja. Međutim, poruka do Matića nije stigla. Osoba koja mu je to trebala prenijeti nije imala snage to mu reći. Pa se konzultirala s jednom Matićevom poznanicom, koja je također mislila da je bolje ne uznemiravati ga.

Uloga Radija B92 možda je bila presudna za stvaranje klime u kojoj je srušen Miloševićev režim. Bila je to jedna od rijetkih, ali svakako najglasnija medijska oaza, koja je dala priliku da se u Srbiji čuje glas opozicije i demokratskih snaga željnih drugačije Srbije. Iz tog vremena datiraju mnoga Matićeva poznanstva s političarima koji će nakon pada Miloševića, 5. listopada 2000., preuzeti vlast u Srbiji.

S nekima od njih, Zoranom Đinđićem, kao i s kasnijim liderom Demokratske stranke i predsjednikom Srbije Borisom Tadićem poznavao se od ranije. S Tadićem i Draganom Đilasom, aktualnim predsjednikom DS-a i dugogodišnjim gradonačelnikom Beograda, bio je na ti. S Đilasom se zna od samih početaka Radija B92, gdje je ovaj, jedno vrijeme, radio kao novinar i urednik. Puno je zajedničkih fotografija Tadića i Matića i puno razmijenjenih sms poruka i u vrijeme kada je Tadić bio na čelu Srbije. Ali bio je to odnos dvojice starih poznanika, odnos kojeg je Matić uvijek držao pod kontrolom, ne dopuštajući da dugo osobno poznanstvo utječe na profesionalnu objektivnost kuće na čijem je čelu.

Foto: Daniel Soldo

Iako je Matićeva televizija imala teških okršaja s članovima Srpske radikalne stranke, u vrijeme Vojislava Šešelja, ali i poslije njega, Matić je danas u korektnim odnosima s najmoćnijim čovjekom Srbije, potpredsjednikom Vlade, Aleksandrom Vučićem. Bivši radikal, danas predsjednik Srpske napredne stranke, često se čuje s Matićem a njihova suradnja započela je na neobičan način – kada je Vučić svesrdno prihvatio Matićevu ideju da se oformi ozbiljna državna komisija koja će istražiti okolnosti ubojstva troje novinara i kada je tome dao snažan politički vjetar u leđa.

Dok me Matić vodi po labirintu dugih hodnika Palate Srbija, kako bi pokazao gdje su Vučićevim zalaganjem dobili prostor i odlične uvjete za rad, zaključujemo kako je politika uistinu čudna biljka. Dok su na vlasti u Srbiji bili Matiću ideološki bliži demokrati, među kojima i sijaset dobrih poznanika poput spomenutih Tadića ili Đilasa, takvu komisiju nije bilo moguće osnovati. Sada, kad vlast obnašaju oni s kojima je Matić ratovao, komisija ne samo što je osnovana već i izvrsno radi. Uživa svu pomoć vlasti, policije i tajnih službi, riješenih da se jedna teška i neugodna hipoteka – ubojstvo troje novinara – skine s državnih leđa, a odgovorni kazne.

U svijetu medija nije lako balansirati ne samo kad je riječ o politici već i o šoubiznisu. Matiću su mnogi zamjerili kad se Televizija B92, prva u Srbiji, upustila u emitiranje svjetski popularnog Big Brothera. Čudili su se otkud Veliki brat na televiziji poznatoj po ozbiljnim emisijama, serioznim istraživačkim temama i izvrsnom informativnom programu, po objektivnosti nedostižnom RTS-u i drugim televizijama u Srbiji. Smatrali su to "stranim tijelom", komercijalizacijom i trivijalizacijom. Matić im je kratko odgovorio: "Uvijek smo težili nezavisnosti, a nje nema bez gledanosti". I uistinu, Big Brother, ali i druge emisije poput kviza Tko želi biti milijunaš, povećale su gledanost i marketinške prihode, a B92 nije ništa izgubio od svoje uvjerljivosti. Dobio je i nove gledatelje, ali je Matića opet gurnuo među celebrityije, ma koliko se on tome opirao. Te programske inovacije vezale su nove gledatelje uz emisije s kakvima se nisu susretali na drugim tv-kanalima: emisijama o ratnim zločinima, poput dokumentarca o Vukovaru kojeg je u više repriza vidjelo bar milijun ljudi.

Silna Matićeva izloženost javnosti i neprekidna prisutnost u medijima postavila je neprobojnu branu kad je u pitanju njegov privatni, obiteljski život. Pristupačan i razgovorljiv, otvoren i srdačan, zatvorit će se poput školjke kad netko želi dodirnuti njegovu intimu. Samo će jednom, u stotinama intervjua koje je dao, reći kako je supruga, s kojom gotovo tri desetljeća živi u skladnom braku, njegova prva ljubav, još iz srednjoškolskih dana. I objasniti da bi njegova golema medijska eksponiranost supruzi još teže pala kada bi i ona u tome sudjelovala. Kao ni on, ne gura se među celebrityije, a kada prilike to zahtijevaju, pojave se na istom događaju, ali dolaze odvojeno. Tako Matić štiti privatnost svoje supruge, jer svoju, kao javna ličnost, ne može. Ipak, na jednom događaju uhvatila ih je kamera. Znajući da će ta svojevrsna paparazzo fotografija biti objavljena, Matić je rekao reporteru da je žena s kojom je u društvu njegova ljubavnica. Ovaj je nasjeo, pa je tako i objavljeno.

Foto: Daniel Soldo

Strpljivo je, tog kišnog beogradskog dana, pozirao gdje god je to fotograf Svijeta od njega tražio: u svom uredu, zajedno s psom Grejom ("Čak smo i nalik jedan drugom, a i po karakteru smo slični", reći će u šali), u studiju Televizije B92, u Palati Srbije, u Kulturnom centru Rex, u Jevrejskoj ulici i u restoranu Oskar. Čak i s policajcima u civilu koji su ga cijelo vrijeme budno držali na oku. Ali, pristojno je otklonio svaku mogućnost da kamera uđe u njegov dom. Lakše bi ga bilo nagovoriti da tog prohladnog dana obuće odijelo, zaveže kravatu, ili čak odjene frak i stane ispod fontana na Trgu Nikole Pašića, nego da sjedne u sofu u svom dnevnom boravku. Najviše što se moglo izvući bio je pristanak da se fotografira s kćerkom Anom, koja radi kao asistentica urednice izdavačke kuće Samizdat B92. Matić je ponosan na Anu, jednako kao i na nešto mlađeg sina Đorđa, koji studira ilustraciju i animaciju i radi na izdavanju vlastitih stripova, tekstova i ilustracija.

Načelo kojim odgaja djecu jednostavno je: osobni primjer, bez velikih riječi i pedagoških poema. Zadovoljan je što su mu djeca plemenita i nesebična, što njeguju prijateljstva i što su omiljena u društvu. I važno što imaju osjećaj za humor, osobinu koja i njega krasi.

Foto: Daniel Soldo

Matićevi poznanici s kojima sam razgovarao potvrdili su moje uvjerenje da je on prije svega humanist, a potom sve ostalo. Njegova životna akcija Bitka za bebe pomogla je da nedonoščad, zahvaljujući suvremenim inkubatorima, ostane na životu. Slični akciju prelio je i izvan granica Srbije, u Bosnu i Hercegovinu, a u Hrvatskoj ona je poznata pod nazivom Palčić gore. Akcija koju je osmislio Matić, u Hrvatskoj se odvija pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Ive Josipovića, a podržava je i Jutarnji list. No, bitka za bebe nipošto nije jedina humanitarna akcija koju je proveo. Silno se angažirao oko kupovine pokretnog mamografa, izgradnji i opremanju nekoliko sigurnih kuća za žrtve obiteljskog nasilja, a osobito je zaslužan za razvijanje svijesti među građanima o važnosti dobrovoljnog davanja krvi. I sâm je dao krv više od 30 puta. Pomaže rad narodnih kuhinja za gladne, naročito je aktivan u pomoći na Kosovu u udaljenim enklavama. Nedavno je u okviru narodne kuhinje otvorio farmu koza kako bi ojalačao samoodrživost te kuhinje.

Rođen je u okolini Šapca, opjevanom gradiću u Srbiji, poznatom po vašarima. Studirao je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu beogradskog Univerziteta. Otuda i njegova tolika strast za čitanjem. Ona prema sportu datira još iz mladenačkog doba kad je bio perspektivni nogometaš lokalne Mačve. Teško je reći da su mu putovanja strast, ali bi, kaže, volio da to postanu. Obišao je najvažnije europske i više svjetskih metropola, ali mahom u žurbi i poslom. Desetak puta bio je u New Yorku, no u gradu koji nikad ne spava uživao je manje od turiste koji je ondje bio tek dan-dva. Uvijek je sve bilo podređeno poslu i brojnim obvezama. Volio bi da može bezbrižno putovati kao globtroter, ali ni tada ne bi propuštao nekoliko dana odmora u Opatiji, kamo redovito dolazi posljednjih godina. I naravno, volio bi da je bez pratnje momaka u civilu, sa slušalicama u ušima, koji ga izjutra, pred zgradom u Takovskoj, dočekuju s onim crnim policijskim Mercedes Puchom.