Stefan Milenković - Treba živeti

Tiho i gotovo neprimetno ušao je u hol hotela Kontinental, noseći o rame okačenu torbu sa instrumentom. Opazivši dve ruke koje mu mašu, prišao je i, s blagim naklonom i vedrim smeškom, predstavio se, a onda poljubio damama (potpisnicama ovog intervjua) ruke. Netipično za mladog muškarca današnjice. „Takav sam, a i nije teško biti fin“, rekao je, nešto kasnije, Stefan Milenković, objašnjavajući svoj odnos prema ženama.

Razgovarale: Sanja Lončar i Jovana S. Polić
Foto: Marko Risović
Izvor: magazin Status

Život

Izvor: B92

Četvrtak, 08.07.2010.

17:07

Default images

I zaista je takav: nenametljiv, šarmantan, pomalo stidljiv (ako mu uputite kompliment), prilično veseo (pogotovo ako snimač nije uključen), a pre svega – fin.

Iako su mu tek trideset tri godine ovaj mladi violinista može da se pohvali impresivnom muzičkom karijerom koja traje svega tri godine kraće. Ali ne hvali se. Skroman je. Čak mu je, ponekad, smetalo i to što je uz njegovo ime lepljena etiketa: „čudo od deteta“, pa je umeo i da kaže: „Nije mi se činilo da neko čudo izvire iz mene. Ono što je zajedničko svim tim takozvanim čudima jeste što svi puno rade. Često ljudi dolaze i kažu mi: ‘Ti si tako normalan’. To je svima iznenađenje. Ali ja sebe uvek poredim sa onim ljudima koji rade mnogo i oni su uvek na zemlji, imaju jasnu životnu filozofiju, stoje čvrsto na nogama. Nema tu varanja. Tako sam živeo i ja.”

I, zaista, rad koji je uložio još kao dete Stefana je već sa 10 godina lansirao u svet velikih umetnika. Svirao je pred Reganom, Gorbačovim, papom Jovanom Pavlom Drugim, a svoj hiljaditi koncert održao je već sa 16 godina u prepunoj koncertnoj sali u Montreju.

Njegovi međunarodni nastupi uključuju saradnju sa Berlinskim simfonijskim orkestrom, Helsinškom filharmonijom, Beogradskom filharmonijom, orkestrom Radio Francuske, orkestrom Boljšoj teatra, Nacionalnim orkestrom Belgije, kamernim orkestrom Orfeus, kamernim orkestrom Aspen, simfonijskim orkestrom Indijanopolisa, Meskom državnom simfonijom, simfonijskim orkestrom države Sao Paolo u Brazilu, kao i simfonijskim orkestrima Melburna i Kvinslenda u Australiji. Sarađivao je, između ostalih, sa renomiranim dirigentima kao što su Loren Mazel, Danijel Oren, Vladimir Fedosejev, Lu Jia, Lior Sambadal i En Sao. Godine 2002. proglašen je za "umetnika 20. veka" u Beogradu.

Ove godine proslavio je tridesetogodišnjicu svog rada na svečanosti kompanije Hemofarm u Centru “Sava”. A nekoliko dana kasnije, u praznoj sali hotela Kontinental, pred troje slušalaca (dve novinarke i fotografom magazina Status), u nekoliko minuta pokazao je svoju virtuoznost.

Za ovaj, istina, kratki ali svakako veliki ugođaj, kao i intervju koji sledi, zahvaljujemo se i Gordani Lazić-Velovan (iz kompanije Hemofarm), koja je posredovala u ugovaranju razgovora sa Stefanom Milenkovićem.

Čim ste prohodali počeli ste da „kvarite“ porodični klavir besomučnim udaranjem po dirkama. Vaši roditelji su verovali da ćete postati pijanista, ali su vam već sa tri godine stavili i violinu u ruke. Je li to tada za vas bila još samo jedna igračka?

Moj otac je smislio taj sistem, da mi servira male porcije violine. Kaže da je bilo teže njemu da odvoji pet minuta u danu, jer je radio u školi, nego meni. To mi je bila samo jedna od igračaka, igra koja mi je bila interesantna.

Kako je izgledala ta igra?

Najpre sam učio kako se drži violina. Veoma je težak instrument i iz tog razloga se sa vežbom kreće tako rano. Uporedio bih to, recimo, sa atletikom ili gimnastikom. U tim disciplinama čovek, jednostavno, mora da sraste s njima. I onda ako postoji interes, ne može se reći ni talenat u tom uzrastu, nastavlja se. To je neka kombinacija prostorne i emotivne inteligencije, uopšte svesti o telu i koordinaciji, specifično za tu vrstu motorike. Ako se to detektuje i ako postoji neki osnovni ritam, koncept o ritmu, onda može da se počne. U početku radi se na osnovama, samo kako se drži instrument, jer je sve to neprirodno, taj stav je neprirodan. Violina je neprirodan instrument.

A šta je sa tom pričom da je trebalo prvo da učite klavir? Je li stvarno ta vaša „muzička igra“ počela besomučnim udaranjem po klaviru?

Tako su mi rekli... Ne znam da li je to pitanje senzibiliteta, načina proizvodnje tona ili nekako moj mozak jednostavno nije bio za to... To je kao kad uporedite nekoga ko je dobar u matematici ili drugim prirodnim naukama s nekim ko više voli umetnost druge vrste, drugu vrstu razmišljanja, ili, recimo filozofiju. Činjenica je da su te stvari povezane, ali nije isti jezik. Izgleda da način na koji se klavir shvata i uči meni nekako baš i nije bio logičan. To je trajalo nedelju dana i bilo je jasno da ja nisam baš za klavir. I eto, onda violina...

A kako su vaši roditelji, uopšte, došli do zaključka da će vam baš violina „leći“?

Mislim da je u pitanju pretpostavka. Ako su oba roditelja muzičari i dete koje se rodi u tom ambijentu, ako ništa drugo, biće znatiželjno prema muzici i violini. Ona mu je nekako uvek tu i roditelji mogu da pretpostave da možda ima neke predispozicije da svira baš taj instrument. Ali, nikad se ne zna na duge staze, za 10 ili 20 godina, da li će to biti to. Ako detetu nije dosadno, može da se nastavi. Onda se onih pet minuta povećavalo za još po pet i tako sam ja postao svestan. I uvek sam bio ozbiljan prema tome.

Prve časove violine davao vam je otac, Zoran Milenković…

Da, i to dosta dugo, 17 godina. Moji roditelji su napustili školu i praktično se posvetili samo meni. Otac mi je predavao violinu, a svirao sam zajedno sa majkom.

Je li istina da ste na snimanju neke emisije za Televiziju Beograd, dok ste svirali violinu, nogom gurali autić, jer vam je to bilo zanimljivije?

Verovatno. Sigurno... Uvek sam mislio: sad ću ja da odsviram i odvežbam svoje i onda idem da se igram. Tako da je to bila neka razmena. Otac mi je govorio da će mi oduzeti violinu i neće mi je više dati u ruke ako je budem uzimao čim se probudim. Jer onda to nije dobro.

Zašto?

Zato što bi to bila neka vrsta opsesije i ne bi vodilo normalnom životu. Bio sam violinista oduvek, od detinjstva, a u stvari hteo sam da budem pilot ili nindža. A može i nindža-pilot, to je još bolje. Praktično, Betmen. Tako da, eto - sad sam Betmen. Avanzovao sam.

Pričaćemo i o tome kako ste postali Betmen i kako ste pobedili strah od visine ili letenja, kako god. Ali, hajde da se još malo zadržimo kod vašeg detinjstva. Pročitala sam u jednom vašem intervjuu da je bilo one dece koja su vas zafrkavala što svirate violinu, pa su vam govorili: 'ciguli, ciguligu....'. Sigurno u tim godinama nije prijatno kad se druga deca tako odnose prema vama, kad se, na neki način, i rugaju?

Ma da, cigu-ligu.

Je li vam smetalo to?

Malo, u školi. Mada, tako je sa svom decom koja su talentovana, koja su ili šahisti, ili matematičari, ili vole da slikaju i slično, koja nisu 'kul', jer ne treniraju fudbal u 'Zvezdi' i nisu najviši u razredu. I nikad se najlepše devojčice u razredu ne 'pale' na njih. E onda se takvi grupišu za sebe, kao otpadnici od razreda. Na kraju, mi se još uvek držimo zajedno, a ovi ostali... Ne zna se ni gde su, ni šta su. Tako da sve ima svoje.

Jeste li ikada zbog toga želeli da prestanete da svirate?

Ne. Tu i tamo i ja sam hteo da budem kul. Ali bih sve to zaboravio kad bih bio u nekoj, recimo, Australiji ili igrao video igrice u Španiji, dok su moji vršnjaci radili zadatke. Tako da je, definitivno, to imalo svoju kompenzaciju.

U Americi je rasprostranjeno takozvano kućno školovanje koje podrazumeva da vas roditelji uče. Ta deca najčešće posle budu čudna, jer nemaju nikakav kontakt sa drugom decom. Praktično, ne upoznaju društvo. A deca znaju da budu i surova, a tako se najbolje upoznaje na koji način, zapravo, društvo funkcioniše - na tom malom primeru u školi. Formiraju se grupice u kojima postoji dominantni mužjak i sve je na jednom primitivnom nivou. Ali i to je potrebno. U jednoj epizodi Saut parka u školi se pojavljuje neki mali genije sa staklenim zvonom. I, naravno, prvog dana zalepe ga selotejpom za klupu. Od tad on postaje normalan.
Pominjali ste malopre odlaske u Španiju, Australiju… Zanimljivo je da ste već sa sedam godina pobedili na takmičenju u Čehoslovačkoj. Tad je počela vaša internacionalna karijera. Kako je to izgledalo: trema, mnogo publike, nepoznati prostor, nepoznati ljudi?

Od malih nogu može da se vidi karakter deteta. Neki su dobrice, neki baš i nisu. Neki su ratoborni, neki imaju takmičarski duh. Ja sam, kao i sad, bio od onih koji poseduje takmičarski duh. Ako vidim da nešto mogu da radim dobro ili bolje, onda sam opsednut time i radim dok to ne postignem. Sa šest godina išao sam na takmičenje 'Jaroslav Kocijan', u to vreme bio sam najmlađi u istoriji tog takmičenja, ali nisam prošao prvu etapu. Sećam se… Imao sam poster tog takmičenja koji je bio zalepljen u mojoj sobi. Svaki dan sam ga gledao i govorio - 'sledeće godine ću da te pobedim'. I, sa sedam godina sam došao i pobedio. Jednostavno, morao sam da pobedim.

Malopre smo imali to zadovoljstvo da Stefan Milenković svira samo za nas. Tad smo prokomentarisali da se osećamo poput Regana, Gorbačova ili pape... Jer, vi ste svirali pred američkim predsednikom Ronaldom Reganom na Božićnom koncertu u Vašingtonu 1987. i pred sovjetskim predsednikom Mihailom Gorbačovim 1988. godine. Potom, 1991. slušao vas je papa Jovan Pavle Drugi. Kako je vama, kao još uvek detetu, izgledalo da nastupate pred tako važnim ljudima? Da li ste, uopšte, imali svest o tome ko su oni?

S jedne strane sam bio svestan kome sviram, ali s druge i nisam. Jer, mene politika nije interesovala ni tad, a ne interesuje me ni sad.

Ali znali ste da su to neke “velike i bitne čike”?

Da, znao sam da oni nešto znače u svetu. Ali, moj otac je bio tu da to koordiniše, usmeri i kanališe. Jedna od stvari koju mi je, između ostalog, tad rekao bila je: 'Ma, znaš, on je predsednik, ali on sigurno nema nikakve veze sa muzikom'. To jeste bio veliki događaj ali sam bio spreman za to i znao sam da me niko neće osuditi ako se nešto desi, ako pogrešim. To je kombinacija očekivanja, iščekivanja i spremnosti, a s druge strane opuštenosti u smislu da ništa ne počinje i ne završava se tim koncertom.

Da se vratimo još na školu... Da li vam je to što ste svirali violinu bio „plus“ kod devojčica, ipak, bili ste poznati i popularni?

Tad ne. To nije bilo kul poput nekog rok benda, jer je klasična muzika manje razumljiva ljudima. Ali, pre svega, verujem da sve zavisi od toga čemu su ljudi izloženi. Kad bih, recimo, otišao u neko pleme u Novoj Gvineji gde i dalje malo jedu biljke a malo ljude i odsvirao im nešto adekvatno, verovatno bi im se dopalo. Našli bi da je to nešto interesantno. E sad, na kom nivou oni to shvataju, uopšte nije ni bitno.

Suština je da muzika ima razne dimenzije i da može da se dopadne na jednom totalno primordijalnom nivou. Ali, kao što rekoh, problem je i u izloženosti nečemu: šta se gleda na televiziji, šta je konstantno ili najčešće na malim ekranima, kakva je ne samo suština, već i forma.

Recimo, pesmu koja traje tri ili četiri minuta i koja ima reči mogu da zapamte i ljudi bez sluha. A ja sam uvek slušao kompoziciju, a retko pamtio reči. I baš moram da se udubim da bih ih zapamtio. Na primer, kad sam u nekom društvu, i za razliku od ostalih koji pevaju i znaju svaku pesmu, ja ne. Ali, to je lakše shvatiti i nekako je bliže ljudima, jer vole da učestvuju u nečemu. A kad neko svira, recimo, sonatu, nešto duže, čovek ne oseća da učestvuje, već da prisustvuje tome. To onda nije prijatno. Ne vole ljudi da se osećaju kao da nešto ne razumeju. Tako i klinci, da se vratim na to... Onda je bilo ono cigu-ligu, ali niko nije stvarno znao šta ja zapravo radim.

Vaši nastupi danas nisu baš klasični koncerti klasične muzike. Makar smo mi navikli na neke konzervativnije forme. Vi, pak, pričate, šalite se, komunicirate s publikom. To je pre odlika pop zabavljača nego, recimo, violinista…

I meni je malo dosadio taj format i nekako osećam da je to previše sterilno. Postoje, praktično, dve struje. Jedna koja nastoji da sačuva klasičnu muziku gde je sve ozbiljno, gde je frak i dalje obavezan - to je taj uštogljeni format. Gotovo kao da će se slušati muzika u muzeju - kao da ideš da gledaš neku sliku, ideš da slušaš neku sonatu, a tamo je neki ozbiljni čovek koji nešto radi. S druge strane, radi se mnogo cross over. Ljudi mešaju stilove da bi popularizovali klasičnu muziku. I publika to voli. Svakog ko je uspeo u tome u bilo kom smislu treba ceniti.

Da li ti rigidniji muzičari smatraju da je to možda skrnavljenje klasike?

Sigurno neki misle da je to totalno bez vrednosti. Mislim da je istina negde na sredini što je možda i najteže. Jer, lakše je sasvim se otcepiti i eksperimentisati. Muzika sama po sebi ne mora da se menja, ne mora da se meša da bi bila atraktivna. Ali njena prezentacija, način na koji je predstavljate, može da ima modernu i pristupačnu crtu.

Vi možete da slušate i gledate koncert na kom se izvodi Betoven, samo zato što je u pitanju Betoven ili pak da idete da slušate i gledate nekog umetnika zato što on to svira. Mislim da se ljudi identifikuju sa mnom, kao osobom, a ne samo s onim šta radim. Nisam samo neko ko izađe na scenu i uopšte ne primećuje ljude koji sede u publici. To je tako grozno i traumira. Onda je cela publika u nekom strahu, recimo da li mogu da pljeskaju, ili ne. Čemu to?

I jedan Icak Perlman koji je sigurno najveći živi violinista na svetu je, u stvari, to radio već dugo. On malo priča, šali se s publikom, pravi štoseve i njega obožavaju. Ne samo zato što svira dobro, nego što je i kao osoba topao. Tako da poslednjih nekoliko godina meni nije dovoljno da je koncert samo koncert nego volim da vidim ko sedi tu i da ta publika primeti da ja njih vidim.

Ono što radim i dalje ostaje ozbiljno. Ne prodajem neke jeftine trikove na sceni. Ali mislim da ne mora čovek da bude snob klasične muzike. A ima ih puno. Previše, u stvari.

Kako vam se sviđa pristup Najdžela Kenedija? On je prešao tu granicu, gotovo kao rok star je...

On je odličan jer ima bazu - i klasičnu i trening. Stvarno svira dobro. Nije samo marketinški produkt, kao što je to, ipak moram da kažem, Vanesa Mej. Ona nije baš dobar violinista. Ali je to paket koji je popularan.

A jeste li vi nekad pomišljali da pređete tu vrstu granice, da popularizujete svoju muziku?

Ja to inače radim, ali i dalje sam u klasičnoj muzici.

Svirali ste džez u kombinaciji sa klasikom...

Pa, svirao sam, ali stalno se preispitujem da li je to samo zato što je to kao kul danas, ili me to stvarno interesuje. U stvari, pre svega hoću da radim ono što mene zanima, što je meni zabavno. Da koncert bude zabavan i da mi ne predstavlja stres. Jer sam i kroz to prošao - kroz taj rigidni stres i ta takmičenja, više nego većina violinista.

Kad sam sa 16 ili 17 godina išao na velika takmičenja bilo je to, zapravo, kao ratište. Ali, to ti daje jednu čvrstinu. Na kraju sam počeo da razmišljam da li mi je ovo zabavno, da li mi je violina zabavna, da li sviram zato što moram i zato što to ljudi od mene očekuju ili zato što stvarno uživam. I ako ne uživam uvek, zašto je to i šta bih ja. A onda sam počeo prirodno da se menjam. Jer čovek svira onako kakav jeste. To se vidi, ta ličnost i njegovo stanje u tom trenutku se vidi. Promenio sam se i ja, a onda i moj nastup.

Decenijama vas u Srbiji “krste” kao “čudo od deteta”. Ponekad vam je to smetalo...

Pre svega, bio sam orijentisan na svoj proizvod, na ono kako sviram. To mi je uvek bilo važnije od toga da li ću da dobijem neku nagradu ili priznanje. I samim tim, ako ste orijentisani na rad, ako su vam rad i kvalitet važni, ako ste dobra i kvalitetna osoba, a ne samo kvalitetna karijera, nema ega i slava ne može da vam udari u glavu. A mnogo takvih sam viđao… koji bi za karijeru uradili bilo šta. A ja ne bih.

Drugo, takmičenja su mi poslužila kao test: da li stvarno dobro sviram ili me svi hvale samo zato što sam klinac pa je to, kao, simpatično. Na tim takmičenjima u konkurenciji do 33 godine obično sam bio najmlađi. Tu su dolazili oženjeni ljudi sa familijama i protiv njih sam svirao. Deset puta sam bio u finalu, što je ogroman uspeh. Jednostavno, radio sam više nego bilo ko drugi. Svaki dan sam vežbao po osam sati.

To je puno radno vreme!

Ma i više, jer to nije radiš malo, pa se onda baviš nečim drugim... Nego stvarno, drljaš tamo osam sati. Kad sam došao u Ameriku shvatio sam da je karijera jedan biznis. Muzika je šou biznis, nije samo svet umetnosti. Tim biznisom vladaju menadžeri, organizatori, veliki orkestri koji gledaju da prodaju karte, važno im je da li će napuniti salu. Šta ste vi pre toga uradili kao mali u suštini nikoga nije toliko interesovalo.

Tako da sam ja nekoliko puta u životu, praktično, morao da počinjem iz početka. Ne da suzbijem ono što sam uradio do sad, nego da kažem: 'U redu, to je bilo lepo, ali sad moram da se dokažem ponovo i ponovo'. Ne znam šta je to što me tera da se dokazujem, ali činjenica je da sam to morao.

Na ceo taj period, kad sam bio klinac, gledam kao na neki film. Skoro kao da nije o meni reč, kao da nisam ja. Mnogo više sam naučio kasnije, nego kao klinac. Tad sam, zapravo, bio kao neki mali vojnik. Izvršavao sam naređenja i ćao.

Je li vam zato smetalo to kako su vas nazivali „čudo od deteta“. To više nije bilo samo „čudo od deteta“, uložili ste mnogo rada, truda, vremena?

Pa jeste. Stvarno sam mnogo radio i vežbao. Shvatio sam da samo sviranjem moram da se dokažem. I stvarno sam se posvetio tome, da bih svirao bolje nego bilo ko drugi. To mi je bio cilj. A ne da bih, kao, bio sladak. Pričalo se, kao, Rusi vežbaju osam sati na dan, Japanci, Kinezi, svi vežbaju osam sati… Pomislio sam - hm, pa ništa, onda ću ja da vežbam osam i po sati, ali ću da dodam nešto što oni možda nemaju. A to je muzička fleksibilnost.

Da se i dalje zadrži umetnost, a ne samo da si atleta. Jer priprema, u suštini, mora da bude atletska, ali kad sviraš trebalo bi da budeš poeta. A to nije lako. Obično ljudi ostanu u toj sportskoj pripremi, da ne pogreše, jer je takmičenje i niko više ne svira umetnički. I oni koji zadrže to automatski odskaču.

To je, ono, kad zatvorite oči i nema više samo atlete?

Pa, to je sve... U suštini, zatvoriti oči zna nekad da bude kao da si u nekom svom svetu, a trebalo bi to ipak lansirati u publiku, a ne da sviram samo za sebe. To moraju da osete i oni drugi. Violinista i umetnik sam sebi nije najobjektivniji, jer je preblizu tome. To je kao da gledaš neku sliku na santimetar od očiju a uopšte ne vidiš šta je.

A šta se dešava kad se dogodi greška? Kakva je tad vaša reakcija?

Gledaš unapred… To je kao reka koja teče i u kojoj se zakači, na primer, neka grana, ali i to prođe. Sad, ti možeš da se okreneš i plivaš prema toj grani doživotno i da se možda tako udaviš ili da nastaviš da plivaš napred i izađeš na obalu. Normalno je da se desi greška. Uz svu pripremu, to je realna šansa. Svako pravi grešku.

Jedan od najvećih pijanista, Artur Rubinštajn, je, kad su ga pitali da li mu se u izvođenju Rahmanjina, koncertu koji je svirao milijardu puta, ikad desila greška odgovorio: 'Od svih grešaka koje sam napravio na tom koncertu, može da se napravi jedan novi koncert koji bi trajao pola sata'. Vi slažete verovatnoću u svoju korist. I to je kao u padobranstvu sa pripremom, obazrivošću i proverama. Imaš 98 posto šanse da će sve biti u redu. Ali, ako si nemaran ti smanjuješ to. Kao i u kolima.

Samo, kad je reč o padobranstvu, ne bi valjalo da bude velikih grešaka...

Pa, znate šta, ne bi... u nautici ili aeronautici, kad su ti elementi nepredvidivi i gde ste vi stvarno mali. U vodi ili u vazduhu može da se uživa decenijama, ma celog života. Ali, greške se ne praštaju. Ljudi uzmu brodić i otisnu se na pučinu, bez obzira na vremenske (ne)prilike... A onda ih uhvate talasi i brodić se prevrne. Onda drugi kažu: 'Budala, šta ide na mora?' Ma, nije u moru problem. Problem je u respektu tog elementa u kom hoćete da uživate. Potrebno je poštovati ga. Ako vreme nije idealno, ne idi. Najveći problem je čovek, ne aktivnost.

Evo nas i kod one vaše priče o tome kako ste evoluirali i postali Betmen. Do sad imate gotovo 200 skokova iz aviona. A šta, zapravo, osećate kad letite kroz vazduh?

Sad stvarno uživam u tome i strah je minimalan. To je više oprez nego strah. Svako je sanjao da leti kao ptica, ne u avionu, nego kroz oblake, bez ikakvog vozila, da možeš da ideš u bilo kom pravcu.

Da, ali ne da padate...

Ako se to gleda samo kao padanje kroz vazduh, onda i muzika može da se gleda kao niz nota različitih intonativnih redosleda, koje prave sekvencu. Ili slika, kao boje koje su na određen način poređane. Tako da i skok padobranom nije padanje, to je letenje. Znam da ljudi gledaju oblake i misle: kako bi to bilo proleteti kroz njih... A ja znam, i to je genijalno. Bolje je nego što može da se zamisli. Jer, to je totalna sloboda, celo nebo je za vas i stvarno sam uvek u čudu kako je to uopšte dostupno ljudskim bićima. Izgleda da ta magija postoji baš tu, negde, između neba i zemlje. Sad malo vežbam da letim naglavačke, jer je veća brzina i teže je biti stabilan. Ali, kad se promeni taj horizont, onda vidiš - dole nebo, a gore zemlju... To je san koji živite, san koji traje možda minut i potpuno je nestvarno.

Ja to gledam iz svoje perspektive straha i ne mogu da se izmestim...

To je normalno. Ja malo to posmatram filozofski jer to jeste, u stvari, poetično. I s druge strane, to rade ljudi koji vole kontrolu, jer si odgovoran za svoj život od početka do kraja. Čovek se oseća veoma samouvereno posle toga, pogotovo kad prvi put spakuješ svoj padobran pa se on, čak, i otvori. (smeh)

A, je li romantika ta veza između padobranstva i muzike?

Meni jeste. Vi možda možete da kažete da vam skijanje na vodi pomaže da se opustite i postanete bolji novinari zbog toga. Mislio sam da mi je voda interesantna, a u stvari - nije. Vazduh je, jer je to nešto nepregledno, potpuno drugi svet. Taj vazduh gore je uvek čist i nekako živ, taj element između aviona i zemlje nije prazan, nego je veoma gust i oblikuje se, nekako.

Hoćemo da se vratimo na zemlju? Kad je počeo rat u Jugoslaviji, vi ste se preselili u Italiju kod dede. Kako je to izgledalo? Ko je doneo odluku? Ako se ne varam, tad ste studirali!?

Zajednički, ali pre svega moji roditelji. Bilo je pitanje praktične prirode jer je postalo nezgodno, nekad čak nemoguće, komunicirati odavde: faksovi, telefoni, veze, sve... Putovanja su postala otežana zbog viza, baviti se umetnošću postalo je veoma teško. I onda smo otišli...

Kako je to izgledalo, ipak selite se ne samo iz svog grada, već se izmeštate, potpuno, i iz svog života?

Mi smo se pre toga selili nekoliko puta i često sam bio na putu, tako da sam sagradio neki psiho-emotivni sistem - da se isključim iz svog života, stavim ga na pauzu i onda idem. A kad se vratim, nastavim tamo gde sam stao. Ne može čovek stalno da pati, da bude nostalgičan za kućom.

A gde smatrate da je vaš dom?

Pa, ne znam... Nemam neki jak osećaj pripadnosti jednom mestu, u smislu, to je moj dom. Mislim da to pre svega zavisi od ljudi s kojima se dobro osećaš, tako da ima nekoliko mesta, između ostalih i Beograd, gde se osećam dobro. Ali, dom - nemam to...

Fali li vam to?

Ne može da fali nešto što nemaš i ne znaš šta je. Ali sigurno kad jednog dana budem imao porodicu, onda će to biti dom. Sad mi je najpoznatija hotelska soba. Nije to normalno i nije za svakog, možda nije ni dobro, ali tako je.
Neretko se dešavalo da na takmičenjima ne znaju koju državu da stave pored vašeg imena pa ste, čak, u Indijanapolisu dobili zastavu sa petokrakom, zastavu države koja više nije postojala… Kažete da ste imali i krizu identiteta, kao i mnogi do tada Jugosloveni?

Jedino tu zastavu su imali. Tako je bilo te ’94. godine. A i posle toga... Taj period nije bio baš lak. Na deset različitih takmičenja stavljali su mi različite oznake. Recimo - Italija ili rezident u Italiji ili eks Jugoslavija ili samo Jugoslavija ili Srbija... Niko nije bio siguran... Ni mi nismo bili sigurni šta smo. Tad sam odlučio da sam ja, pre svega, violinista i to je moja nacionalnost. Inače ja više predstavljam jedan narod, nego jednu zemlju. Zemlje se menjaju, to je nešto što se kroji i stalno menja. To je politika. A narod ostaje uvek isti.

Kako vas sad obeležavaju, jeste li sad američki violinista ili?

Tu i tamo stave USA, nekad Srbija, nekad ništa... U suštini, to nikog i ne interesuje. Kad te pitaju odakle si i čuju: Belgrejd, Serbia, neki znaju gde je to, neki ni ne znaju.

Hoćete li da nam ispričate kako ste i zašto ste počeli da učite borilačke veštine. Znam da ta priča i nije tako lepa…

Imao sam 15 godina tada... Vozio sam skejt na platou. Iz čista mira napala su me petorica momaka i to pred mnogo ljudi. Bilo je oko sedam sati uveče. Grad je bio pun. Svi su sedeli, niko nije ni regovao na to, niti mrdnuo prstom. Mislim da su ti momci prepoznali ko sam, bez razloga me bacili na zemlju i išutirali, a onda pobegli. To je ne samo ružno iskustvo nego i osećanje straha i bespomoćnosti, na neki način. Nasilje bez ikakvog smisla i razloga. Nakon toga odlučio sam da nikad više neću da budem žrtva. Svi koji se bave borilačkim veštinama su to počeli iz nekog razloga: ili su ultra agresivni ili su imali neko negativno iskustvo poput mene i više neće i ne žele da osećaju strah. Tako sam najpre počeo da treniram kik-boks, u Italiji, a onda sam u Americi počeo da treniram ruski sambo.

Bavite se i jogom?

Da. To je fantastično.

Spojili ste padobranstvo, borilačke veštine, jogu i violinu...

Kod nas nije toliko rasprostranjen sistem joge kojim se bavim. Zove se “ashtanga“. Inače, Sting ju je popularizovao. Joga je, pre svega, fizička vežba. Ovde ljudi misle da su samo fudbal, košarka i slično sportovi, a da joga to nije. Za mene je to fizička vežba koja ima i jedan duhovni i emotivni element. Element koji me uvek vraća u centar iz kog mogu stabilno da “operišem“ i da radim sve ostalo.

Počeli ste da vežbate sa ocem. Nadograđivali ste se uz rad sa mnogim učiteljima ali, kažete, ne samo violine, već i borilačkih veština, pokera, tanga... Jesu li ova druga znanja i veštine pomagali u toj vašoj nadogradnji kao umetnika?

Sigurno. Svaka od tih stvari ima nešto. Da li je to kontrola, koncentracija, disciplina ili povezivanje pokreta tela i emocije... Sve su to, na neki način, elementi mene. Tango je, recimo, genijalan. U njemu su spojeni i duhovni i emotivni momenat i jedna konverzacija i pokret i muzika koju volim, način na koji se ta muzika svira koji je baš ultraromantičan.

A gde je tu poker?

A poker... E, tu sam hteo samo da zaradim. To nema veze sa životom.

Okušavanje sreće...

Da, inače ne smatram sebe kockarom. Upoznao sam čoveka koji radi na Džulijardu i koji je, igrajući poker, zarađivao skoro 100.000 dolara godišnje. Zapitao sam se: kako... To nije kocka, to je posao, to hoću, voleo bih da znam. Onda me je on pitao: 'Jesi li siguran?' Imali smo razgovore sa moralnog stanovišta i rekao mi je da je za poker, pre svega, potrebna neverovatna disciplina. I bio je u pravu. Potrebna je mnogo veća disciplina nego za bilo šta drugo, više nego za violinu. Onda me on uzeo 'pod svoje' i počeo sam da učim o tome.

Prva knjiga - Teorija pokera - ovolika (pokazuje između dva prsta knjigu debljine desetak santimetara, prim. aut.), druga - Verovatnoća u pokeru – ovolika, i najzad Psihologija pokera - ovolika. Knjige kao za školu, za univerzitet. Sve to sam pročitao. I posle jedno godinu dana shvatio sam da nisam za to. Jer potrebno je vreme i trebalo bi da slepo verujete u verovatnoću. Čak i kad gubite, možda i dva-tri meseca uzastopce. Ja sam, ipak, previše emotivan za to, nisam mogao, nije mi više bilo zabavno... To je posao, već... Dovoljno sam naučio da ako sednem negde mogu da se zabavljam, igram se, ali ne radim to redovno.

Pa posle tolikih knjiga valjda ste nešto i zaradili?

Jesam. Ali, da bi se stvarno zarađivalo, mora da se ide vrlo polako i kontrolisano. I, naravno, nisam zaradio neke velike pare...

Ne meri se u stotinama hiljada dolara...

Ma kakvi, ih... Da se meri u stotinama hiljada, ne bih više ni svirao violinu. Kaže se da je kocka najteži način da se zarade lake pare. Taj moj mentor je svako jutro ustajao u četiri da bi i po nekoliko sati igrao poker on line, sve dok ne krene na posao. Igrao je, recimo, po osam stolova u isto vreme. Imao je dva ekrana i na svakom ekranu po četiri. A igrao je u to vreme, jer je bio najsvežiji. Mnogi igraju celu noć, pa im pada pažnja i onda prave greške. Nije to za svakog. Izgleda da nije ni za mene takav način ni zarade ni provoda. Ma, to nije provod, to je baš posao.

Radite kao profesir u Sanpejnu, svirate, imate drugih obaveza… Koliko, uopšte, imate vremena za sebe i te druge aktivnosti?

Kad te nešto interesuje nađeš vremena za to. I nije ti teško. Drugo, ja sam, ovo će da zvuči tako glupo, ali baš strastven. Kad me nešto interesuje, to mi je pasija. Violinu sam, kao takvu, na neki način, prokljuvio i sad umesto da tražim nešto novo u tome, u delu koje sviram već milijardu puta, radije razvijam sebe. Učim nešto drugačije, novo, stičem neko ekstra iskustvo i to se vidi i u mojoj muzici. Prepoznajem druge oblike, energiju, karakter... I mislim da što više imaš tih instant iskustava, to lakše možeš da sviraš bilo šta, jer imaš riznicu različitih utisaka.

Radite kao profesor violine, ali svojim studentima pokušavate da prenesete da na sceni budu poput Eltona Džona ili Eminema.

Pa sigurno. Pre svega, ja druge vrste muzike i slušam. Skoro uopšte ne slušam klasičnu. Jer kad to radiš ceo dan, da bih mogao da se opustim ili malo odmorim, poslednja mi je pomisao da pustim klasičnu muziku. A studenti moraju da shvate da dobro sviranje predstavlja samo jednu osnovu. I to nije dovoljno.

Ako se ne zabavljaju na sceni i nije im lagodno to se prenosi i na publiku. Uspevao sam od nekih skoro izgubljenih slučajeva, u smislu straha i treme, da napravim ljude koji su konačno uspeli malo da uživaju u tome. Recimo, sad je jedna moja studentkinja imala recital zbog kojeg je paničila mesecima. I rekao sam joj: 'Slušaj, idem na tvoj koncert ne zato što sam ti profesor nego zato što hoću da se zabavim. Ako ćeš da budeš stegnuta, da paničiš i to prenosiš na ostale, ja neću ni da idem. Mene takva vrsta iskustva ne interesuje. Radije ću da gledam neki film sa specijalnim efektima i uživam. Hoću da vidim da ti zabavljaš nas, publiku'. I ona je uspela.

To vas čini ponosnim, pretpostavljam?

Pa, sigurno. Ima dosta napora i truda u pedagogiji. Ne bavite se samo tom osobom kao violinistom nego i njom kao ljudskim bićem, uopšte. I često razlog zbog koga sviraju ili ne sviraju dobro nije samo u violinskom školovanju nego ima neki dublji koren. I ako se nađe taj ključ, onda oni mogu da avanzuju u kratkom roku, a taj ključ ne mora da bude uopšte vezan za muziku.

Vole li vas studenti?

Pa pre svega me se plaše.

Plaše?

Da... I to je važnije nego da me vole, jer ako me vole onda ja zavisim od njih, a ovako oni zavise od mene. To je rekao Makijaveli. Činjenica je da sam veoma zahtevan. Uvijem sve u humor, šalim se, ali i neverovatno sam iskren i ako nešto nije dobro to im odmah kažem. Ako će da uđu u taj posao, uopšte, onda ne mogu da se lažu.

Ostavljate utisak atipičnog mladog čoveka, bar za ovo podneblje: damama poljubite ruku, otvarate vrata, lepo se ophodite... Pravi džentlmen. Jednom ste rekli da vam je to u genima. S druge strane imate neku crtu diskretne stidljivosti, ali isto šarma i duhovitosti. Kako biste vi sebe opisali?

Sad bih ja otišao odavde da se stidim. Sednem negde sam i gledam u zemlju. Kako bih ja - šta je bilo pitanje?

Kako vi sebe vidite?

Ne znam, ne razmišljam preterano o tome, jer onda čovek gleda sebe sa strane, pa to može da bude izveštačeno i radi to kao da bi ostavio neki utisak. Ali, izgleda da ja na neke ljude ostavljam neki efekat, a drugi me uopšte ne uzimaju ozbiljno. Idealno bi bilo kad bi moglo i jedno i drugo, nešto između. Jer ja imam to da sam ili veoma ozbiljan ili baš neozbiljan. U smislu dečaka.

Petra Pana?

Tako nešto... Mislim da je forma bitna, a ne suština - zašto ne biti fin? Nisam ja neki idealan čovek uopšte, ali mislim da svakom prija da je neko fin, civilizovan ako ništa drugo. Trebalo bi da postoji neki respekt među ljudskim bićima. A kako me drugi vide ne znam. Baš sam razmišljao... Ja sam kompleksan... Nisam komplikovan, ali sam kompleksan i to je tako, nažalost.

Zašto nažalost? To znači da u vama uvek može nešto novo da se otkriva, a i vi sami sebe otkrivate...

Pa jeste, tako da ni meni nije uvek lako. Znam da se isključim iz nečega i da delujem hladno i orijentisano samo na posao. Ja, pre svega, verujem u ljudski potencijal. Mi stvarno možemo mnogo i trebalo bi to stvarno iskoristiti. Na primer, ako se posmatra padobranstvo, ljudi ne mogu da se odvoje od ideje da se sve svodi na to da li će da ti se otvori padobran ili neće. To je to. To meni nikad nije palo na pamet.

Ali ljudski potencijal je stvarno neograničen. Ljudi, takođe, misle da oni koji se bave nekim neobičnim stvarima možda smatraju da nikad neće umreti. A u stvari je obrnuto. Sasvim sam svestan konačnosti života i ne zavaravam se u tom smislu.

Ne mogu da kontrolišem vreme i mesto kad će ovaj život da se završi. Većina misli da time što živi u strahu, što se čuva da neće ništa loše da se desi, pa opet znaju da završe svoj vek na neke najnebuloznije načine, pre vremena. I šta je istina - ništa. Istina je, zapravo, da treba živeti. Jer toliko je lepih stvari na ovom svetu i mesta na kojima nisam bio a koja bih voleo da vidim. Recimo, nikad nisam bio na Tibetu ili u Indiji, a želim da ih vidim.

Sigurno je stereotip, ali mnogi misle da umetnici poput vas slušaju gotovo isljučivo klasiku. A onda čujemo da vam se dopada i ovaj naš, narodnjački, melos.

Bilo koja etno muzika starija je od većine ovih drugih stilova, pa i od klasične muzike. Često je karakteriše neki dobar ritam, koji je, hronološki, nastao pre tona u muzici. I to je iskonski. Naša muzika je euforična i nostalgična, a onda je to za neki parti idealno. A mi, kao narod, imamo i jedno i drugo. Kao - 'ma ko ga šiša, nema sutra, ajmo danas da se provedemo'. Ne verujem čoveku koji nikad ne zna da se opusti.

Ali kažete da vam je za to potrebno dobro društvo, dobro vino i kafana…

Obično to nekako ide sve zajedno. Kad čovek, na primer, ovde ode na splav to je atak na sva čula. I ima to svoje draži, ali ne bih to radio svaki dan. Mislim da bi čovek skončao brzo.

Doživite li kulturološki šok kad odete na taj splav, pa vidite sve to što se tamo nudi? Recimo, strancima je to zanimljivo...

Zato oni nas i vole, u stvari. To je malo divljaštvo. Da, mi to imamo. Takav smo narod. Malo smo razulareni i to je jedna od odlika. Sad, činjenica je da i tu ima stvari koje više nisu ni ta narodna muzika niti etno, nego nešto sasvim drugo što povlači neku drugačiju kulturu, odnosno subkulturu, koja mi se ne sviđa.

Da se vratimo još malo u vaš život... Otišli ste kad je počeo rat iz Beograda u Italiju, posle toga u Ameriku. Jeste li se tada odvojili od roditelja?

Tad sam počeo da živim sam. I volim to. Dosta sam nezavisan, volim da se sam organizujem.

Petog oktobra 2000. godine, kad ste na TV-u videli da demonstranti ulaze u Skupštinu, zaplakali ste. Ipak, to je period kad već dugo ne živite u Beogradu. Kakve emocije su Vas ponele da pustite suze?

Ne, to se desilo kad je počelo bombardovanje. Tog dana sam svirao u Njujorku, teško sam svirao... Bilo mi je poražavajuće i tužno. Bilo je mučno gledati svoj grad kako ga ruše, a ne možeš ništa da promeniš. Nakon koncerta vozio me je pijanista kući i ja sam plakao u kolima. Da, baš mi je bilo strašno...

Šta je tad za vas značio taj “vaš Beograd”, kako ste nazivali grad u kom ste rođeni?

Ne znam... Kad sam otišao odavde, imao sam 15 godina, nisam dobro ni poznavao Beograd. U tom periodu vozio sam skejt i znao tek neki svoj kraj u radijusu od nekoliko kilometara. Ni sad ga ne znam dobro, ali... Beograd je divan, ali nisam siguran da li bih živeo tu. Dođem da se vidim s prijateljima, dragim ljudima, uživam u atmosferi grada, nekoj energiji, ali to je to. Sad, čak, dolazim češće nego pre. I to često u “civilu“, a ne samo zbog koncerta.

Možda ima veze s godinama?

Pa jeste... Sve to dođe i prihvatiću ako u jednom trenutku osetim ono, zavičaj...

Početkom 2001. godine ste rekli, citiramo: "Sada mogu i da razmišljam o povratku u svoj grad, u svoju zemlju.” A, koliko ste danas daleko od te ideje?

Ako bih se i kad bih se vratio voleo bih nekako da pomognem ovom gradu. Sve ono što sam skupio i naučio bi trebalo doneti ovde. Trebalo bi i napraviti neki kontakt sa svetom. Tu, pre svega, mislim na muziku i violinu. Inače, ne osećam da dugujem nešto ovde. Ništa specijalno nisam ni dobio. Recimo Kanada svoje umetnike pomaže, kupi instrumente i onda ako je neko istaknut violinista te zemlje, on ima 'stradivarijusa'. Ovde - nema šanse. Nikad nije bilo ni neke posebne promocije mene kao umetnika. Tako da ne osećam dug prema zemlji, jer i ona se menjala. Bila je Jugoslavija, pa sad Srbija...

Kako vam, kad dođete iz neuporedivo bogatijeg podneblja gde se u kulturu znatno više ulaže, izgleda kulturna scena Srbije?

Vidim da dolaze veliki umetnici. Mnogi žele da dođu u Beograd. Vidi se da ovde ljudi vole i poznaju muziku. Možda i zbog toga što su bili malo i izolovani. Beogradska publika ne može da se laže i to je dobro.

Izjavili ste jednom da se drugačije osećate kad svirate pred beogradskom publikom nego pred bilo kojom drugom. Zašto?

To je najteži vid poređenja sa samim sobom. Ne plaši me niko drugi osim mene. Ljudi ovde mogu da kažu: 'E, tad si svirao ovako, sad onako. Bolje je bilo prošli put, sad je bilo bolje nego prethodni put...' U Beogradu me znaju od početka i onda osećam kao da svaki put moram da sviram bolje nego prethodni. Da ljudi vide napredak, nešto drugačije.

Danas, kad imate 33 godine, voleli biste ponovo da svirate pred jednim američkim predsednikom, ovog puta pred Barakom Obamom. Imate li veću tremu kad nastupate pred tako važnim ljudima nego kad izlazite pred “običnu” publiku? I zašto baš pred Obamom?

On je jedinstven predsednik u istoriji Amerike, sigurno. I deluje kao jedan stvarno vanredno inteligentan čovek. Jer, kad neki ljudi kažu: 'Volim ovog predsednika, on je isti kao ja, ja se s njim poistovećujem - kakav je to predsednik? Obama je preuzeo tu zemlju baš u lošoj situaciji i sad pokušava sve to da stavi na noge. Ako bih mogao da biram da sviram za nekog državnika, onda bih voleo za njega.

Ali sad imate svest o tome ko je on...

Pa sigurno.

Mislite li da biste se drugačije osećali nego kad svirate pred beogradskom, njujorškom ili kojom drugom publikom?

Da, drugačije, ali sa čisto profesionalne strane, ne bih se opsedao previše. Svest postoji sigurno, osoba koju cenim, ali ne bih se plašio. Mada, to ja sad ovako kažem. Možda i bih. Činjenica je da je on jedna od interesantnih figura i bilo bi lepo da sviram za njega jednog dana. Ili za Dalaj Lamu... Ali u tom smislu nisam aktivan. A mislim da i nisam neka velika svetska figura da bih njima značio kao violinista. To je realnost.

Nećemo da pričamo o braku, o bivšoj ženi, ali moramo jedno pitanje o damama. O svom odnosu prema ženama i ljubavi rekli ste: “Još od najmlađih dana u meni je usađena ljubav prema lepšem polu. Muškarac mora s ljubavlju da se odnosi prema ženama. One su božanska bića.” U ovom “mačo svetu”, gde je malo takvih muškaraca, kako žene reaguju na vašu, ipak, romantizovanu sliku o njima?

I dalje smatram da su žene bolje od muškaraca. Mi smo neophodni ali prezirem muškarce koji gledaju na žene kao da su inferiorne i da su previše emotivne. A mi smo kao stabilni. Ma ne, mi smo, u stvari, nestabilni. Smatram da čovek ne može ništa da izgubi ako je fin. Recimo u tangu se to dobro vidi. Ono zbog čega tango deluje tako impresivno je baš pokret žene. Simbolično je, zapravo, kako stvari funkcionišu.

Jedino o čemu nismo razgovarali, a zaista je važno, jeste vaš humanitarni rad. Otkud potreba za humanitarnim radom?

Mislim da je to logično za umetnika, jer je u pitanju razmena energija. Radim ono što volim, tu je neka publika koja ceni to što radim i od svega toga neko treći dobija nešto konkretno kao pomoć. Nema ništa logičnije od toga. Jedini razlog zašto to ne radim stalno je što, ipak, moram od nečega da živim, da plaćam račune...

A činjenica je da, recimo, glumci ili rok pevači to rade mnogo češće. U klasičnom svetu to i nije baš toliko rasprostranjeno. Tu su umetnici više egocentrični. Možda i zbog toga što je manja publika, nije, na primer, stadion koji možeš da napuniš sa 30.000 ljudi.

Kad sam bio dečiji ambasador u Međašima, to nije bilo predviđeno da bude humanitarno, već da tu dolaze deca iz raznih delova sveta, da crtaju, pišu, uče jezike... Da to bude internacionalno selo. A onda je krenuo rat... Rečeno mi je da je hiljade i hiljade dece iz Bosne evakuisano zato što su imali taj znak ambasade i moju sliku. To je bio univerzalni znak nekoga ko ne pripada nikom. To je prolazilo i ostalo je, ipak, lepo, čak i u toj ludosti. Ljudi su ipak zadržali neku svest, nisu svi bili životinje.
----------------------------------------------------------------------------------

Kad žena kaže ajde

Kako ste pobedili strah od visine i postali padobranac?

Ha, ja inače ne volim visinu, mrzim i merdevine.

Kako se onda pobeđuje strah?

Skočite iz aviona i to će vam promeniti percepciju šta je strah.

Hajde, ispričajte nam kako je izgledao taj prvi skok?

Grozno. Godine 2007, jedan moj prijatelj, inače Irac, rekao je da slavi rođendan i da hoće da napravi padobranski parti! 'Molim?!', pitao sam, i nisam verovao u to što priča. 'Da, ajmo svi da skočimo, ja ću to da organizujem'. Nasmejao sam se grohotom i posle tri minuta smejanja nisam mogao da se zaustavim koliko mi je to bilo apsurdno, rekao sam da ne dolazi u obzir. Nikad mi to nije palo na pamet. Uvek sam voleo da budem pilot, moj deda je bio pukovnik avijacije i trenirao je pitomce. To mi je, izgleda, nekako genetski. Ali padobran... Mislio sam da je to za terminalno bolesne ljude, koji nemaju šta da izgube u životu, imaju još tri meseca da žive, pa, kao, sad ću da skočim bandži, da skočim iz aviona, da plivam s ajkulama i da se bacim na kaktus. Ili da je to za samoubice kojima je svejedno. I ja sam bio izričit - ne! Međutim, on je to organizovao i moja tadašnja žena je rekla - 'ajde' i krenuli smo.

Je li ona skakala?

Da, i to pre mene. Inače, uvek se žene i devojke puštaju da skoče pre da bi i muškarci skočili. I tako, morao sam i ja. Jer, radije bih umro, nego da se blamiram. Tog dana sve je bilo zezanje. Obučem onaj kombinezon i mislim se kako mi dobro stoji... Sve je bilo u redu dok nismo ušli u taj avion. Plašio sam se, baš. A, zapravo, najveći strah je od nepoznatog i od samog sebe. Većina ljudi ne zna kakva će biti vaša reakcija u nekoj situaciji krize ili stresa.

Ušli smo u avion u koji staje 22 padobranca, svi sede na klupama, vrućina... Mislio sam da ću da se onesvestim. Nisam imao padobran, samo remen koji se posle zakači za instruktora. Pre nego što su svi seli, avion je krenuo da rula, ide gore. To nije autobus, to ide gore. Pomislio sam: 'Nikad neću sleteti s ovim avionom, ovo je u jednom pravcu'. Nema najave: 'Dobrodošli na let' ili već šta, samo krene... Posle 300 metara svi su krenuli da skidaju pojaseve, onda je neko rekao: 'E, vrućina je', i otvorili su vrata... Avion leti, diže se, a samo se ja 'kandžama' držim za klupu na kojoj sedim. Stalno sam mislio - ispašću kroz ta vrata i nema me više. A drugi ljudi se dosađuju, neki tipkaju poruke na mobilnim telefonima, gledaju fejsbuk na aj-fonu...

Gde se desio prvi skok?

U Kaliforniji. Tamo i sad idem da skačem. Uglavnom, kad je avion stigao na određenu visinu, usporio je, otvorila su se vrata i čuo se samo šum. Zeleno svetlo, 'redi-set-go', i počeli su da iskaču. Zapravo, samo da nestaju. Nema pompe, nema ničeg - odu, bez zvuka. Drugi, odmah treći, baca se bez priprema. Vidim svoju ženu, nestade. I fotograf je samo nestao s njima. Ja sam imao svog fotografa, koji je visio sa strane, praktično na krilu. Bio sam polusvestan. Kad smo stigli do izlaza, pogledao sam gore. Uopšte nisam hteo da gledam dole, jer to dole je 4.300 metara. Nije sto metara. Toliko je visoko da je apsurdno. Nemaš utisak visine, nemaš osećaj kao u avionu da letiš i da je normalno da je zemlja dole, daleko. I onda smo izašli... Sve je bilo tako nestvarno. Nemate ni utisak propadanja, ni ono nešto u stomaku. Ništa.

Nema ni adrenalina?

Nema. Mozak se isključi, kao da nisi tu. Samo čuješ zvuk vetra. Jedina mi je misao bila kako su mi suva usta. Stalno sam oblizivao usne, a vetar mi ih je stalno sušio. I sve moje slike, prvih 30 sekundi, su sa jezikom, a pogled je neki totalno odsutan. Nemaš nikakvu referencu, sve je otvoreno i ništa se ne pomera. Nisam znao gde da gledam. I onda u jednom trenutku vidiš kako ti prileće fotograf, evo ga lebdi, kao, hoće nešto da se šali. I onda smo se slikali. Prileteo je jedan instruktor, Danilo Dadić, naš čovek. Jedan od stvarno najboljih padobranaca tamo. Dok sam se ja pripremao provalio je ko sam, pa je hteo da se slika sa mnom i skočio je zajedno sa nama. I onda je prišao u vazduhu. Bio sam prestravljen. Ipak, istog dana sam skočio još jednom. Drugi put sam bio mnogo uplašeniji u avionu, jer sad sam svesniji i to mi je bilo grozno. Ali, u tom slobodnom padu sam uživao. I danas uživam u tome.

MAGAZIN STATUS U NOVOM BROJU DONOSI:

Stefan Milenković – Nisam snob klasike

Dejan Stanković – Mimohod do vrha

Sex&grad – Sindrom Banjaluke

Fejsbuk za početnike – lozinke i druge muke

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

26 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: