Azil dobre nade

Trenutak kada sam saznala da sam nominovana za MTV nagradu pamtiću zauvek. Manje zbog činjenice što je to bio jedan od najlepših trenutaka u mom životu, a više zbog toga što sam u tom trenutku držala lopatu punu sena, u gumenim čizmama i radničkom odelu, spremajući se da očistim boks u kome su boravili Skrepi, Bata, Crnko i Malena. Uzviknula sam od sreće i već u sledećem trenutku ležala sam na travi i smejala se. Kuce su to shvatile kao poziv na igru i uzbuđeno su skakutale preko mene, trčale okolo, donosile igračke i lajale, kao da su se zajedno sa mnom radovale.

Bila sam među iskrenim prijateljima :)

Autor: Aleksandra Kovač
Tekst preuzet iz časopisa "Marketing Strbija"

Život

Izvor: B92

Ponedeljak, 04.02.2008.

14:02

Default images

Kako je sve počelo

Pravu sreću u životu iskusila sam tek kada sam prvi put spasila nečiji život.

Počelo je sasvim slučajno, a pretvorilo se u moju ličnu misiju da promenim nešto u ovom nepravednom svetu. Zvuči naivno, ali verujte mi, dalo je rezultate.

Za nepune dve godine udomila sam tačno pedeset četiri psa i dve mačke, ako ne računamo kucu Malenu, koju sam na kraju ja uzela. Sve to uradila sam sama, bez ikakvih organizacija i donatora.

Imali smo dve ženke ispred studija, koje su dečica iz Doma za nezbrinutu decu nazvala Belinda i Papi. Kao pravi psi čuvari, branile su svoje male drugare i lajale na svakog ko proba da uđe u dvorište Doma. Iz njihove perspektive nisu radile ništa loše, ali sećam se par ljudi koji su unezvereno trčali sa pocepanim pantalonama. Mene su obožavale jer sam se često družila sa dečicom. Provodila sam vreme sa njima, pevala im i vodila računa o tome da njihove voljene kuce budu dobro. Deca su ih obožavala i dan-danas me pitaju kako su Beki i Papi u svojim novim domovima, negde u Subotici :)
Bilo je pitanje dana kada će neko pozvati šintere i ja sam taj dan spremno dočekala. Otišli smo po njih u Ovču i posle silne papirologije odvezli smo ih na zadnjem sedištu našeg auta. Pošto sam morala negde da ih sklonim, u pomoć sam pozvala mog dobrog prijatelja, veterinara Nešu - profesora Veterinarskog fakulteta i jednog od najboljih ljudi koje poznajem. On mi je ponudio da ih smestim u jedan od boksova iza prijemne ambulante, dok ne smislim šta ću sa njima dalje. To je podrazumevalo da svaki dan dolazim da ih nahranim, promenim seno, izbacim kake i pustim iz boksa da se istrče.

Razmišljala sam kako mnogobrojne obaveze da uskladim sa novonastalom situacijom, ali po svaku cenu sam želela da pomognem ovim divnim bićima. Napomenuću da mi je tih dana izašao prvi solo album „Med i mleko“ i budila sam se u sedam sati svakog jutra kako bih stigla da uradim sve u toku dana. Dva nesrećna kucova bili su poslednja stvar koja mi je trebala u tom trenutku. Ali, sve u životu dešava se sa razlogom. Nakon par bezuspešnih pokušaja da Papi i Beki udomim u Beogradu, setila sam se moje drugarice Branislave sa Radio Subotice i zamolila sam je da pusti oglas. Za desetak dana primila sam preko dvadeset pet poziva. Jedne subote smestila sam Papi i Beki u auto i zaputila se na sever. Sada su obe u divnim porodicama sa kojima redovno održavam kontakte.
Tako je počelo. Odlučila sam da, u ime zahvalnosti, pomognem Neši i renoviram jedan boks od ukupno tri na Veterinarskom fakultetu. Ispostavilo se da ljudi svakodnevno donose pse i mačke lutalice, a nema ko da brine o njima. Nisam mogla da okrenem glavu na drugu stranu. Nisam mogla da se pravim da nisam videla malu kucu od mesec dana koju su udarila kola, sa polomljenom karlicom, ili odraslog zlatnog retrivera u ranama, jedva živog, koga je vlasnik tukao čekićem. Sećam se da sam prvih mesec dana stalno plakala. Preplavila me tuga zbog ljudskog zla sa kojim sam se suočila i osećaj strašne nepravde koju nekako moram da ispravim.

Rezultati doslednosti i upornosti

Počela sam da se budim u šest izjutra kako bih do osam sati bila na Veterinarskom fakultetu, gde sam se presvlačila u radničko odelo i sprovodila svoju misiju. Novi psi koji su stizali bili bi odmah nahranjeni, a hranu sam kupovala svojim novcem pune dve godine. Tek pred kraj mog rada u malom, improvizovanom azilu, dobila sam pomoć od nekih zastupnika pseće hrane, na kojoj sam beskrajno zahvalna. Shvatila sam da u prijemnoj ambulanti ima profesora, stažista i studenata koji žele da mi pomognu u brizi o ovim milim stvorenjima, tako da sam stekla brojna nova prijateljstva.

Vakcinacije, sterilizacije, čišćenje od parazita i cipovanja bile su ono najosnovije što sam omogućila mojim kucama i macama. Kada bih ih dovela u odlično stanje, davala bih oglas u Subotici, stavljala ih u auto i odvozila u nove domove. Posle dve godine rada doživela sam sve, od davanja injekcija i infuzija umirućim štencima, ujeda psa kog sam razdvojila u borbi, jurenja po dvorištu, igranja i maženja, do najlepšeg trenutka na svetu kada sam ponovo ugledala Žuću, Miluna, Belku, Džejmija, Teri i Beki, posle godinu dana novog života, presrećne i debele, kako me odmah prepoznaju i skaču do neba. To mi je uvek bilo najveće hvala.
Radeći sa ovim inteligentnim bićima shvatila sam koliko su ljudi ograničeni zlom i koliko ne poštuju prirodu i njene zakone. Najbitinije, shvatila sam da malim koracima možemo da promenimo svet. Ja sam svoj, ali i svet nekih pedesetak kuca i maca, promenila zauvek i učinila ga lepšim i boljim. Svoju misiju na Veterinarskom fakultetu sam završila i sada tražim novo mesto gde ću moći još bolje da pomognem svima kojima je moja pomoć potrebna. Do tada… imam jednog lovačkog psa i dve narandžaste mace ispred zgrade, kojima je hitno potreban novi dom.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

22 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: