Zoran Kostić Cane - Ja sam srećan čovek

Grupa Partibrejkers je svoj poslednji album izdala pre dve godine. Zanimljivo za ovaj album da je ceo tiraž prodat već prvog dana... Postavlja se pitanje, da li je to fenomen ili je nešto drugo u pitanju?

Razgovarao: Mile Bijelić
Foto: Beta, FoNet

Život

Izvor: B92

Ponedeljak, 19.10.2009.

12:53

Default images

Postavlja se pitanje, da li je to fenomen ili je nešto drugo u pitanju? Prema rečima Zorana Kostića, frontmena grupe Partibrejkers, to je samo jedna zanimljiva situacija, pošto niko nije bio zainteresovan za tu ploču. To je odgovor na svu ne inventivnost svih tih ljudi koji bi trebali da su tu, i da izađu u susret pogotovo zato što mi dugo postojimo. Sviramo neki određeni kvalitet.

Album je dobio ime "Sloboda ili ništa". Po vašem mišljenju, šta je danas sloboda?
Danas, juče, prekjuče, uvek isto. Sloboda je da budeš slobodan, da živiš onako kako misliš u skladu sa tvojim uverenjima i da možeš mirno da spavaš.

Kako danas da čovek ostane slobodan, sam i svoj?
Da bude svoj. Da se bori za sebe, svoju istinu, svoj iskaz,svoj identitet. Da se ne utopi u bezličnu masu. Prosto i jednostavno. A to vredi za sva vremena.

Citiraću vas: "Ako ne opereš svoje srce, sve počne da opterećuje, droga, alkohol, služenje nekoj lažnoj priči". Taj citat je star desetak godina, ali izgleda da je u ovom trenutku u našoj zemlji veoma aktuelan?
Teško je biti mlad u ovoj zemlji, jer za mladost niko ne haje. Svi joj nešto oduzimaju, niko joj ništa ne daje. Svi čekaju da mladi ljudi za njih rade džabe ili za neku malu nadoknadu. Nikog nije briga. Svi su tu samo da iskoriste svakog. U moje vreme je bilo drugačije. Svako vreme je drugačije od trenutnog vremena. Mladi čuvajte se starijh.

Kako je to bilo u vaše vreme. Da li su stari iskorišćavali mladost?
Jesu, ali na drugi način. Prisvajali su nešto što ne razumeju. Onda samim tim što ne razumeju su i upropašćavali, ali opet su imali nekog reda i smisla u svemu tome. Danas mlade odmah opterete sa teškim stvarima. Sa nekom beskrupuloznošću koja vlada sa svim zamenjenim tezama i gnjilim frazama. A u naše vreme su bili perfidniji. Mislim i u ovo vreme. Mi smo bili prva generacija na kojoj je to okušano. Pušten je besmisao, droga....Najbolji, najplemenitiji su uništavani da bi osrednji mogli da egzistiraju i da nameću svoja pravila koja nemaju veze sa mozgom. Nemaju veze sa istinom.

Da li mi danas živimo stvaran život ili živimo nečije druge živote?
Živimo druge živote. Živimo neke tuđe projekcije u svakom slučaju. Stvar je samo da si svestan svega toga. Da imaš prepisku sa svojim bićem, svojim mislima. Korespondencija sa sobom. Trenuci kad si sam, da pričaš sam sa sobom. Pričaš mislima. Ali ne bi trebalo da ti pređe u naviku stvarno da pričaš sam sa sobom da ne bi bio hospitalizovan. U principu ljudi se boje neke konstruktivnosti, svoje samoće. Beže od nje. Hrane svoju samoću totalno na pogrešan način, i onda na kraju ostaju sami. Sebi priređuju što više uzbudljivosti. Kada ta uzbudljivost prođe, ostanu jedno potrošeno biće.
Političari, tajkuni, "pevačice".... a sa druge strane obični ljudi. Ko sa kim manipuliše? Oni sa nama ili mi sa njima?
Svako sa svakim. Mnogi ljudi ne žele odgovornost za svoj život, i prepuštaju ga u tuđe ruke. Zato što im je najlakše, kada vide da su ispušili, da kažu, on je kriv. Ali, u stvari dali su punu saglasnost ne čineći ništa za svoj život, sebe, okolinu, porodice, svoje bližnje, da umesto njih misle. U principu svi smo krivi. Nekada vidim sve te generacije, pošto imam decu. Imam sina od sedamnaest i kćerku od četiri godine. Uvek vršim rekonstrukciju mogućeg i nemogućeg u njihovim životima. Šta može da im se desi. Setim se, šta sam ja radio sa sedamnaest godina, i naježim se. Ili, četri godine. Razmišljam, kako je to čisto i blisko nekom izvoru, korenu. Kako će to morati prvo od nas da se pokvari, onda sredina, i na kraju društvo da ga modeluje po nekom svom kalupu. Ali, ako dobijamo dobre informacije, dobro vaspitanje, obrazovanje, ne mogu nam ništa, jer ćemo prozreti njihove namere. Manipulacija, vlast nad ljudima, igra sa ljudima. Postajemo svih pioni u nečijm rukama.

Kako da se običan čovek odbrani od tih mutnih vremena?
Samim tim što ćemo znati šta se dešava. Što ćemo negovati baštinu. Svim spoljašnjim nadražajima oni hoće da te razbaštine. Hoće da te odvoje od sećanja, korena.... da bi mogli da rade od tebe šta hoće. Izbrišu ti identitet, poslovicu, istoriju. Izbrišu ti podelu između dobra i zla. Uvedu te u devijantna ponašanja i razmišljanja. Modifikacija. Opravdanje loših postupaka. Opravdanje zla. To se radi na sve strane. Mnogi svoj život provedu, pravdajući se. U tom pravdanju uvode ljude. Dopuštajući da rade njihove greške, da bi rekli, e pa jebi ga, vidi ovaj šta je uradio. Svoju nesreću smanjuje u odnosu na tuđu.

Po vašem mišljenju, kakva je razlika između talentovanih i netalentovanih ljudi?
Kao što smo zaključili ljudi nisu isti. Ljudi su isti samo sa božijih usana. Nema ni jedno drvo, ni jedno brdo isto. Imamo ljude koji imaju talenat, ali ništa ne rade sa njim. Taj dar za nešto, bilo šta, što im je rođenjem dato. Oni ga prokockaju. Ima ljudi koji su svesni da nemaju nekog talenta, ali imaju napor da sebe izgrade. Imamo rođene i stvorene. Zamisli, koliko razmišljaš o svemu, koliko ti je stalo do sebe samog. Kao, kada si klinac i uzmeš neku knjigu da čitaš, a to klinci danas ne rade više. Oni ne čitaju. Imaju skraćene verzije svačijeg života, pa i svog. Dobro se provesti! Što više riba imati. Nabrzaka neku lovu zaraditi i šteknuti se. A, to je sve kako mali Perica zamišlja život. Ili može, ili ne mora. Postoji više sila u životu. Više sile su stvari na koje mi ne možemo da utičemo, ali smo na njih jako podložni. Onda postoje stvari koja su lična istorija. Lična istorija je plod našeg snalaženja u životu. Kako se čovek snađe. Kako čovek može da osluškuje vreme, prilike i ne prilike. To su važne stvari. Kao životinja koja može da oseti tuđi miris, miris progonitelja, da prepozna u vazduhu, ili miris vode ako se traži u nekim sušnim predelima. Snalažljivost da opstanemo. Čoveku je lakše da otme, nego da stvori. Svi ratovi su ozvaničena pljačkanja drugih. Onda da bi se opravdao taj cilj, daju im se razni pridevi, da li je to versko, nacionalno ili bilo šta. Svaki rat u biti je pljačkaški pohod. U principu, za mene ima, za tebe nema. Ne možemo da delimo. Nema dovoljno za dvoje.

Šta za vas znači vera?
Nešto lično. Samo lično. To ti je kao prostor po kome se slobodno krećeš. To ti je kao gomila istine koja pliva u vazduhu koju samo treba da udahneš i da uđe u tebe da saznaš sve o njima. Kao sredstvo da budeš bolji čovek nego što jesi.

Da li i dalje ostajete pri stavu da je rokenrol hedonistička zabava?
U biti jeste. Imamo tri kategorije. Prvo je ono, ajde da se zabavimo, igramo, zezamo... Drugi nivo je izjavljivanje ljubavi prema određenoj osobi... Treći nivo je razmišljanje. Uticanje na svest i širenje granica na onog ko te sluša.

U rokenrolu ste već preko 30 godina, da li ste ikad pomišljali da se povučete?
Nemam gde. Zašto bi se povukao. Za sada mogu to još uspešno da radim. Naravno, kada je sve ok. Kada sve ide svojim tokom, onda je lako. Pomisliš: u, je! Onda, kada ide malo teže. Kada se nađe neki kreten u publici koji je van zabave. Koji se izgubio došavši tu! Koji tu ne pripada, onda postane teško, jer vidiš da se stvari ne menjaju. Samo za trenutak ti se čini, a onda vidiš da se ništa ne menja. Ali, dobro, naše je da se nadamo. Nadu nam niko ne može zabraniti. Muzika je najlepša stvar koju je bog dao čoveku.

Da li je sadašnje vreme dobro ili loše za rokenrol?
Na ovim prostorima u slučaju grupe Partibrejkers uvek smo morali da se dovijamo kako god smo mogli i umeli. Tako je za nas uvek ne promenjljivo vreme. Uvek je teško. Snimali smo ploče koje su tek posle godinu dana objavljivane. Poslednju ploču nismo mogli da objavimo tako lako, jer niko nije hteo da je objavi. Što bi se reklo, gvožđe se kuje dok je vruće. Što je teže, veća istina izlazi. Stanje rokenrola je ovde na primitvnim osnovama. Nemamo mi ko na zapadu, neke korporacijske odnose. Neko uzme neki bend u svoje ruke i napravi nešto. Iako je to pokušavano kod nas, bar koliko mogu da vidim.... Ali, u principu, use i u svoje kljuse.
Isplivavaju neki novi bendovi: "Petrol", "Žene kese"....Kakvo je vaše mišljenje o novoj sceni?
"Žene kese" su svirale ispred nas na koncertu u Domu omladine. Meni je drago da je rokenrol prirodna pojava na našim prostorima, a ne neka uvezena veštačka stvar koja će da se razbije. Već četrdeset godina postoji na našim prostorima. Gomila dobrih bendova sa ovih prostora je poteklo. Mladi se ne daju. Neka ostaju što duže mladi. Nekorumpirani, pravdoljubivi.... jer će im život biti sa više izazova. Neće da okoštaju i da paktiraju sa nekim stvarima koje veze sa njima nemaju. Tebi mnogi predlažu stvari i predstavljaju ih kao konačne. To je to, ili od toga nema ništa. To su opsene. A opsene su veoma opasne. Mogu da se učine da su stvarne stvari. A nisu! To su samo opsene. To su samo neki gasovi koji mogu da te omame. Rokenrol na ovim prostorima... korovska biljka ne uništiva sa lepim cvetovima.

Koliko festivali, kao što je Egzit pomažu vama ili nekim drugim bendovima da se predstave publici?
Ne znam. Potpuno mi se čini da je taj Egzit na umoru. Mi smo svirali prvog dana. Bilo je super. Puno ljudi. Napravili smo super atmosferu.... Malo prošetavši. Gomila mladih. To je bio prvi dan, a već kao da je trajalo šest, sedam dana. Kao da nisu imali dovoljno vazduha i vode. Kao da nisu imali dovoljno prostora. A, to je od tih svih hemikalija koji oni unose u mozgove. Umorne i zasićene. Nemaju nikakav red. Sve neki metež u njima vlada. Mislim da je na umoru festival, jer je izgubio vezu sa ovim podnebljem. On je prodat nekim strancima. Naravno nisam ksenofobičan, i nemam ništa protiv stranaca. Ali, ne sme da bude prvenstveno za njih. Odabir bendova je jako problematičan. Za četri dana možda bi išao na dva benda. Neko nema pare da kupi ulaznice za dva dana.... Festival za strance jeste jeftin, ali ako nema dobrih bendova odoše oni na drugo mesto....

Kada ne svirate, šta slušate u slobodno vreme?
Slušam staru muziku. Prvi rokenrol.Džeri Li Luis, Čak Beri....druge generacije...Svu tu neku muziku koja i dalje u meni budi dečačku ljubav. Koja mi daje snage da se ne umorim u nekom svom predstavljanju. Kada ne sviram, radim sve što rade i drugi ljudi. Plaćanje računa, odlazak u prodavnicu, vrtić, pomažem svojoj ženi... Sve što rade drugi ljudi. Samo što imam veliku prednost što nisam na nekom glupom poslu od devet do šest. Ceo dan da ti ne ode u nešto što ne voliš. Drago mi je što živim od onoga što volim. Drago mi je što pevam svoje pesme. Ja sam srećan čovek.

Da li postoji muzika koju ne slušate?
Ne. To što ne volim pređem preko toga.

Da li imate omiljenu kafanu. Da li uopšte idete u kafane?
Ne idem u kafanu. Idem na plažu. Idem na kupanje. Šetam se sa svojom porodicom. Šetam se sa svojim psom. Idem na igralište sa svojom decom. Pre sam išao, kada sam bio mladić. Tada nigde drugde nismo mogli da idemo, već samo u kafane. Sve te kafane su bile slobodne zone. Upoznavanje sa različitim ljudima, idejama... Ali to je bilo davno. Imali smo dvadeset i kusur godina. Ali, ceo život smo sedeli po nekim kafanama, rupčagama. Dobro smo se osećali u tim kafanama. Bili smo deo personala. Konobarice su nas poznavale. Mogli smo da pijemo na crtu, a kasnije donesemo kintu. Takvi kakvi smo mi bili, davali smo utisak dobre dece.

Takve kafane kao danas skoro i da ne postoje?
Ne postoje. Sve je to smišljeno. Da se ljudi ne bi družili....

Da li ste vi ranoranilac ili volite duže da spavate?
Ranoranilac. Moram. U principu idem na spavanje kada osetim prvi umor, jer kada ne odem teško mogu da zaspim, a stalno ustajem u pola devet, devet. Nekada me probudi kćerka... Neki šušanj me probudi. Ali, sam jako srećan, dok svi spavaju ja ne spavam. Sve što uradim do jedanaest sati daje mi osećaj zadovoljstva punog tanjira.... Kažem: uradio sam ovo, ovo.... A onda provodim dan po svom nahođenju.

Kroz ovaj razgovor vidi se da vam porodica mnogo znači?
Kome ne znači porodica. Svi smo mi prevalili dug put da bih imali svoje porodice. Mnogo smo vremena proveli sami. Uličarenja, gluvarenja...Meni je teško kada vidim svoje drugove da nisu zasnovali svoju porodicu iz nekih objektivnih razloga. U pitanju su sve to dobri ljudi. Teško je posle nekog vremena naći nekog. Pogotovo u Beogradu, u ovom paklenom loncu. Vreme prolazi, nikoga ne čeka. A ono što ti ostaje, to ti je kusur od života.

Učesnik ste mnogih akcija, koje pokušavaju da ožive neke prostore koji su zaboravljeni. Tako učestvujete i u akciji "Taš je naš". Šta se trenutno dešava sa ovom akcijom?
Normalno. To je deo naše mladosti. Jedan deo grada koji te podseća na uspomene od puberteta, šesnaeste, sedamnaeste godine pa nadalje. A on umire na naše oči. Moje prisustvo, ako može da doprinese , tu sam. Voleo bih da se to sanira, i ostane gradu. Odličan je prostor za sviranje.

Na kraju svakog koncerta, vi se zahvaljujete mnogima. Kome ste se zahvalili na poslednjem koncertu?
Zahvalan sam prema svima. Ljudi su dobri prema meni. Nastojim da opravdam to.

Slušajte Partibrejkerse na B92.fm

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

36 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: