Kako smo smrdili kroz povijest

7. septembar 2009.

Pošaljite komentar

Ljudski smrad nekoć se nazivao ‘mirisom svetosti’. Inkvizicija je proganjala sve one koji su se prali. Danas vas u SAD-u zbog nečistoće mogu izbaciti na cestu.

Piše: Prof. dr. Tvrtko Jakovina
Izvor: Jutarnji.hr

Europljani su zaudarali veći dio pisane povijesti. Najmanje u rimsko vrijeme, kada su javne kupke bile mjesta društvenog okupljanja, posla, flerta. Uz njih su se organizirale javne kuće, trgovine, ordinirali liječnici, ali i kriminalci. Razgovor je u starom Rimu često počinjao pitanjem: gdje si se kupao?

U svojoj knjizi “Clean - An Unsanitisied History of Washing” autorica Katherine Ashenburg zavirila je u higijenske navike od starog Rima naovamo, ispričavši “prljave” zaplete koji su rezultirali današnjim poimanjem čistoće ljudskog tijela.

Dijelom iz opreke prema poganskoj prošlosti, s ranim kršćanstvom, doznajemo je iz knjige, nastupilo je novo doba. Kupati se na rimski način bio je odraz hedonizma, slavljenja lascivnosti. Sveti je Jeronim preporučivao djevicama da ne piju vino - jer ono grije krv, da se ne kupaju - jer to može djevojku nagnati da pokazuje interes za vlastiti izgled. “Čisto tijelo i čista haljina znače nečistu dušu”, govorila je Paula, sestra iz Betlehema. Unatoč tome, terme su ponegdje opstale stoljećima, manje na zapadu, nego na istoku Carstva.

Arapi najčistiji na svijetu

Kada su na istok provalili Turci, od zatečenog su napravili hamame. Na Pirenejskom poluotoku, prije kršćanske rekonkviste, govorilo se da su andaluzijski Arapi najčistiji na svijetu, dok kršćani na sjeveru odjeću nose sve dok se ne raspadne u dronjke. Kada je Španjolska opet osvojena, čistoća i kupanje povezivani su s Maurima i herezom. Biti musliman tamo je značilo održavati higijenu. Fizička prljavost postala je znak moralne čistoće i ispravne vjere za kršćane. Ulrich, redovnik iz Clunyja, pisao je u 11. stoljeću da se on i braća kupaju dvaput godišnje, prije Uskrsa i prije Božića. U usporedbi sa seljacima, to je bilo dvostruko više. Europa tih stoljeća doista se osjetila po “mirisu svetosti”, kako je zvan ljudski smrad. Inkvizicija je dugo kao optužbu protiv osumnjičenih krivovjeraca znala navesti da su “poznati po tome da se kupaju”.

Manje izoštren njuh

Odlazak u Križarske ratove i susreti s hamamima potaknuli su obnovu starih običaja u dijelu Europe. U njemačkim su zemljama obnovljene toplice. Potom se moda širila i drugdje, napose u gradove. Probuđeni običaji najbolji su dokaz da je sv. Bernard, koji je govorio da u svijetu u kojem svi zaudaraju nitko ne smrdi, bio u krivu. Osjetljivost na smrad bila je manje izoštrena, jednako kao što se danas nepušači teško mogu naviknuti sjediti uz dim cigarete. Ulazak u najprljavije razdoblje u europskoj povijesti dogodio se tek krajem srednjega vijeka, nakon izbijanja epidemije kuge. Nesposobni objasniti što se događa, znanstvenici pariškog sveučilišta napisali su kralju Filipu VI. polovicom 14. stoljeća kako je nesretno poklapanje Saturna, Jupitera i Marsa stvorilo da se zrakom s tla i vode proširi strašna zaraza. Namakanje kože, opuštanje tijela, toplina i voda otvaraju kožu pa zaraženi zrak napada cijelo tijelo. Tako se bolest nastavila širiti još brže, jer su buhe koje su nosili štakori lakše napadale prljava tijela, a zapadni je svijet još jednom postao smrdljiv. Dok se oni siromašni nisu imali gdje kupati, bogatima je preporučivano da ne skidaju sloj koji tijela štiti od bolesti.

Luj XIV. jednom se okupao

Engleska kraljica Elizabeta I. govorila je da se kupa jednom mjesečno, bila prljava ili ne. Izabela Španjolska obećala je 1601. da se neće presvući sve dok traje opsada Ostenda. I doista, tri godine, tri mjeseca i 13 dana kraljica je izdržala, baš kao i vojnici kraljevstva. Francuski kralj Luj XIII. skromno je ustvrdio da je ponešto naslijedio od svoga oca - naime, smrdio je po znoju ispod pazuha. Luj XIV. prvi se put okupao kada je napunio sedam godina. Noge su mu, doduše, oprali dvije godine prije. Poslije se zarekao da se nikada neće kupati jer mu se zdravstveno stanje pogoršalo nakon što su mu liječnici predložili da se opere. Od tada više nije želio riskirati. Spavao je u golemom krevetu s baldahinom. Smrad koji su ujutro morali osjećati sluge i liječnici koji su ga budili i odijevali bio je još oštriji od onoga na koji se žalila njegova ljubavnica.

Zadah iz usta Kralja Sunca pokušavala je odagnati oblacima teških parfema. Kralj je često mačevao, trčao, jahao, ali jedina higijena bila je suha. Vremenom se tada proširio običaj mijenjanja rublja i više puta dnevno ako treba. Tkanina je upijala znoj i to se smatralo dovoljnim. Milijunski je Pariz imao dva javna kupališta, ali više kao bordele. Tek kada je 1715. najvažniji francuski kralj umro, njegov je nasljednik izdao zapovijed da se svakoga tjedna s hodnika kraljevskog dvorca u Versaillesu uklone fekalije i ostale tjelesne izlučevine. Krajem 18. stoljeća knjige sa savjetima kako se čistiti postajale su sve češće. Lord Chesterfield napisao je sinu kako bi trebao “svakog jutra prati uši, a nos puhati samo u ubrus, kad god to može”. Novi, lakši tekstili koji su dolazili na tržište mogli su se češće mijenjati, a prljava tijela postala su vidljivija. Liječnici su počeli sugerirati da se znoj pere jer on, ne ukloni li se, može opet u tijelo. Neki u Europi počeli su se kupati u hladnoj vodi - bez sapuna - jer ona nije mogla ući u tijelo i poremetiti tjelesne tekućine.

Čistoća: moral, red , reforma

Kada je s Francuskom revolucijom završeno jedno razdoblje u povijesti čovječanstva bijele boje kože, promijenila se i ideja privatnosti. Svi su smatrali da zavređuju vlastitu postelju, pa su zajednički kreveti za članove obitelji, spavanje uz nepoznate u jeftinim prenoćištima, pa i zajedničke grobnice postajali sve rjeđi. Širenje privatnosti proširilo se i na mirise tijela. Postupno se, tijekom 19. i početka 20. stoljeća, počelo smatrati nepristojnim osjetiti drugog, pustiti drugom da osjeti vas. Ne pokazati stvarni miris tijela značilo je sačuvati dostojanstvo. Najdalje u tome otišli su Amerikanci koji su gradili kuće s tuševima i kupaonicama. Kada je tijekom Krimskog rata Florence Nightingale pokazala da higijena može umanjiti ratne gubitke, u Američkom je građanskom ratu 60-ih godina 19. stoljeća to prihvaćeno do ekstrema. Vojnici su dobivali paketiće za osobnu higijenu, pa se smatralo da prljava osoba ne može biti ni dobar vojnik. Čistoća i red postaju patriotizam i pobjeda; čistoća znači moral, red i reformu; prljavost je primitivna i kaotična.

U Europi je revolucija bila teža i sporija. Prije 2. svjetskog rata ravnateljica francuskog liceja upozorila je majku djevojke kako bi je trebala upozoriti da u delikatnim godinama posebno pazi na higijenu. “Ja imam 50 godina, gospođo, i nikad se nisam prala dolje”, odgovorila je majka.

Ono što se ne vidi na prvi pogled, barem dok se muškarac ne skine, jest moda neritualnog obrezivanja. U SAD-u je jedan kirurg 1870. objavio da je nakon obrezivanja izliječio paralizu dječaka. Od tada do 70-ih godina 20. stoljeća protiv smegme, izlučevine spolnih organa, borilo se obrezivanjem više od 80% Amerikanaca.

Pomoć seksualne revolucije

Sve donedavno razlika između Amerikanaca i Europljana mogla se vidjeti po tome koliko i kako se tuširaju. Pola stoljeća unatrag samo je jedno od deset francuskih domaćinstava imalo tuš ili kadu. Danas Portugal, uz bivše sovjetske republike, čak i one u EU, ima jedva nešto više od 60% domaćinstava s uređenim kupaonicama. U SAD-u je opsjednutost čistoćom otišla i predaleko. U nekim je dijelovima Kalifornije donesena uredba koja osoblju dopušta da iz prostorija istjeraju one koji zaudaraju. Kako ne samo u knjižnice nego i u velike knjižare često na toplo ili ugodno klimatizirano znaju otići beskućnici, to se doista i osjeti.

Higijenu je trebalo pogurati i marketinški. “Pogledajte Ednu, lijepu djevojku čiji se rođendani približavaju tragičnoj 30. Tako često zaručena, nikada mlada”. Takvim sloganima aludirali su na loš zadah. Prijetećim sloganima kompanija koja je još 1879. izumila antiseptik listerin, naglo je podigla prodaju tek kada je stanje nazvala prema grčkom - halitoza.

Seksualna je revolucija slavila nesputanu ljubav, ali je donijela i inzistiranje na tuširanju prije i poslije. “Tvoj će te medvjedić uvijek voljeti. Ali nakon udaje morat ćeš misliti o stvarima o kojima nikada ranije nisi”, glasila je reklama za sprej Demure uz sliku djevojačke sobe. Potom se s površinskog tretmana ulazilo unutra, uz mirisne kreme. Onda su se pojavile vlažne maramice, pa kombinacija kondoma i “osvježavajućih ubrusa”. Dezodoransi su na tržištu od 1880-ih godina u SAD-u. Isprva kako bi zatvorili pore voskom, ali tada da tjelesne tekućine ne puste van. Tijekom operacije 1907. kirurg u Cincinnatiju osjetio je vlastiti smrad. Premda je, mislio je, malo tjelesnog mirisa za muškarca prihvatljivo, u operacijskoj je dvorani tako nešto nedopustivo. Na bazi aluminijskog klorida izumljen je Odorno (“Odour? Oh, no!” - “Miris, o, ne”), čija je prodaja ludo porasla tek nakon što je marketinški stručnjak 1919. prikazao ženu čija je ruka kraj muškarčeva nosa.

Tvrtko kao kraljica Izabela

Usporedo s poboljšanjem kvalitete stanovanja, centralnim grijanjem i manjom potrebom za vunenom odjećom, tjelesni miris postajao je sve teže razumljiv. Globalizacija je i tu smanjila razliku između Amerike i Europe, ali ona je još uvijek primjetna. Mjeru bi bilo potrebno naći, barem da se, kako su pokazale nedavne ankete, ponešto smanji broj nezadovoljnog zdravstvenog osoblja u Hrvatskoj koje bi poželjelo da se pacijenti bolje i više peru.

Autor ovoga teksta tušira se dva puta dnevno, nerijetko i više, ako izlazi. Ako nešto želim završiti, a vremena je malo, ostanem u pidžami, bez tuširanja i brijanja, sve dok posao nije gotov, slično kraljici Izabeli Španjolskoj. Tako je bilo i tijekom pisanja ovog članka. Novozagrebački neboder u kojem živim najprije je bio bez tople, a onda jedan dan bez vode uopće. Nisam izlazio van, premda me i dalje više plašio virus u računalu od virusa svinjske gripe.