Potojim, dakle nisam savršen,ali razmišljam o savršenstvu jer nemam pametnija posla
pre 6 godina
Kako nešto može biti savršeno samo dok ne postoji jer čim počne da postoji, samim tim prestaje da bude savršeno?!
Znači, postojanje i savršenstvo isključuju jedno drugo?
Po čemu onda znamo da je pre postojanja nešto bilo savršeno?! I kako mi koji postojimo (valjda?) pa zato nismo savršeni, uopšte možemo da shvatimo šta jeste savršeno?! A ako ne možemo da ga shvatimo, zašto uopšte pričamo o savršenstvu?! U našim životima ga nema i ne može biti (jer postojimo), a očigledno nam baš i ne treba jer se snalazimo nekako i bez njega!
Ništa ja tu ne razumem...
18 Komentari
Sortiraj po: