Kad roditelji postanu siročad

Smrt deteta najstrašniji je gubitak u životu roditelja. Sabine Vašik izgubila je ćerku pre pet godina. Kroz proces tugovanja pomogla joj je grupa ljudi koji su doživeli sličnu sudbinu.

Izvor: Izvor: dw.de Autorka: Sabine Damaške

Četvrtak, 27.11.2014.

14:15

Default images

Na stolu se nalaze kafa, čaj, keks... i obavezni paketić papirnih maramica. One nisu predviđene isključivo za goste, već i za Sabine Vašik. „Kada mi roditelji pričaju o smrti svog deteta, to uvek i kod mene budi sećanja i tada moram da plačem. Sva ta osećanja – tugu, bes, umor – dobro poznajem iz sopstvenog iskustva“, kaže 47-godišnja žena iz Vitena kod Bohuma.

Kada je njena tada 18-godišnja ćerka Ina 2008. preminula od posledica srčane bolesti, Sabine je osećala da je sasvim sama i bespomoćna. Nije imala nikog ko bi joj pomogao. Prijatelji i porodica nisu mogli da joj pruže podršku i utehu kakva joj je bila potrebna. „Svako od nas tugovao je na svoj način. Svako je bio okupiran samim sobom. Moj suprug je tugu kompenzovao poslom, moj sin Filip nije uopšte želeo da razgovara o Ininoj smrti, a moja mlađa ćerka Kim stalno je plakala i bila u panici da će umreti još neko u porodici“, seća se Sabine Vašik.

Od učesnice do voditeljke grupe

Pola godine nakon smrti ćerke, Sabine je prijavila supruga i sebe u grupu roditelja koji su izgubili dete u Udruženju za pomoć tokom tugovanja u Hatingenu, u Rurskoj oblasti. „Meni je neverovatno mnogo značilo to što sam mogla da sretnem i upoznam ljude koji su doživeli slično kao i ja, i koji su mogli da me razumeju“, kaže Sabine. Nakon dve godine osećala se dovoljno jakom da napusti grupu i svoj životni put nastavi bez nje. Ali ubrzo je shvatila da i sama želi da radi nešto u čemu vidi smisao i da pomogne drugima iskustvom kroz koje je i sama prošla. Nekoliko meseci kasnije upisala je kurs, odnosno, školu za pratioca kroz proces tuge i tugovanja.

Danas volonterski radi za Udruženje iz Hatingena. „Uopšte ne mogu da zamislim neki lepši posao od ovog. Tu dobijate toliko toga, toliko poverenja i zahvalnosti od drugih“, kaže Sabine.

Znanje kao snaga

Naročito dobro se oseća u Centru za rad sa decom i mladima u Udruženju. U šarenim prostorijama u kojima pedagoškinja Centra Anete Vagner nudi grupni rad za decu i mlade, Sabine vodi razgovore s roditeljima. „Mnogi su zabrinuti zbog ponašanja svoje dece. Ona naime tuguju na drugačiji način od odraslih, mnogo su impulsivniji i postavljaju pitanja vezana za smrt brata ili sestre. To često roditeljima bude previše“, objašnjava Sabine.

„Deca žele jasne odgovore. Ona kod nas zato smeju da postavljaju sva pitanja, na primer: da li su mami nakon smrti oči zaista bile zatvorene, ili: kako će tata da stane u urnu“, kaže Anet Vagner. Kako bi deci bolje objasnila stvari, ona im nudi i posetu pogrebniku. „To je nešto što mnoge roditelje uznemirava, iako to decu interesuje. Zato je zadatak Sabine Vašik da roditeljima objasni zašto je to za decu važno“, kaže Vagnerova. Ona dodaje da znanje može biti izvor snage i da je njen osnovni cilj da od tužne i ožalošćene dece, napravi snažne i otvorene ljude.

Tuga ima mnogo lica

Osnovno pravilo koje važi za decu, važi i u radu sa odraslima, sa roditeljima. U zavisnosti od životne situacije u kojoj se nalaze, ožalošćeni bi trebalo da dobiju podršku koja im je potrebna. „Kada smo 1999. godine osnovali naše Udruženje, tada smo u čitavom regionu bili jedini koji smo imali toliku široku ponudu“, kaže evangelistička sveštenica iz Hatingena, Anedore Metfesel, koja je Udruženje i osnovala. Ona dodaje da je posebna životna situacija u kojoj se nalazi neka osoba koja je izgubila dete ili nekog drugog bliskog člana porodice i te kako važna, iako su teme, bez obzira na to o kojoj konkretno grupi je reč, uvek vrlo slične. Uvek se radi o tome kako održati sećanje na preminulog člana porodice. Ljudi govore o tome kako su doživeli sahranu i smrt i na koji način mogu sada svoje živote iznova da osmisle i organizuju. Te razgovore uvek vode osobe poput Sabine Vašik, dakle oni koji su prošli obuku i u stanju su da na profesionalan način prate roditelje i druge članove porodice kroz proces tuge i tugovanja. Tokom susreta u tim grupama, mnogi roditelji sklapaju nova poznanstva iz kojih se neretko razvijaju prava prijateljstva.

Gubitak integrisati u život

Sveštenica Anedore Metfesel priželjkuje još više takvih grupa i udruženja širom Nemačke. „Crkve i pogrebnici koncentrišu se pre svega na rituale vezane za smrt i pogreb. Ali stvar je u tome da se gubitak voljene osobe mora na neki način integrisati u živote onih koji su još ovde, a to traje veoma dugo. Osobe koje dođu u naše Udruženje, tokom tri godine ovde, u pratnji, 'odrade' oko 60 sati. Nakon tog vremena, većina je dovoljno snažna da može da nastavi i bez nas.“

I Sabine Vašik danas ponovo može da se smeje i uživa u svojoj svakodnevici. Ina i dalje ima sigurno mesto u njenom srcu – kao i u kući. Anđelčić koga je sama Ina napravila i dalje visi na prozoru. Inine naočari, mobilni telefon, pisma... – sve te predmete Sabina čuva u posebnoj kutiji sećanja. „Naučila sam da živim s tim gubitkom. Tuga kroz koju sam prošla učinila me je jačom."

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: