Drveni magarci, školjke i oluja

Za sve nas „one“...one u svojim četrdesetim (i nešto plus ili minus), odlazak u Dalmaciju...na hrvatsko more, nije samo naduvavanje dušeka i glancanje maski. Već poodavno je to mnogo više od običnog odmora.

Piše: Branko Rosić

Izvor: B92

Ponedeljak, 28.08.2006.

11:51

Default images

Ohrabren i naoružan više nego dobrim prošlogodišnjim provodom u Istri, rešio sam da svoje ovogodišnje pakovanje Kopertona utrošim na ostrvskim stenama Hvara i Brača.

Petak, 21 juli, oko 19, na beogradskoj štajgi registrujem super luksuzni Lasta bus i na njegovom prednjem staklu red vožnje: Beograd-Knin-Sinj-Split. Treba spomenuti da ovog leta tri autobusa u svako predvečerje kreću put Splita i o tome je već naširoko pisao i hrvatski tisak. Zavaljen u Lastinom kožnom tapacirungu, prepuštam se listanju tabloida i iščekivanju repertoara bus-bioskopa. Prošle godine je to bio ko zna koji nastavak „Žikine dinastije“, a ovaj put je to špageti filing nekog vesterna sa Badom Spenserom. Posle nekoliko sati evo nas i na graničnom prelazu Batrovci-Bajakovo, koji su nekoliko sati pre nas posetili srpsko-hrvatski premijer duo: Koštunica-Sanader.

Prvo stajanje je tik posle granice. Vozači nas preko razglasa obaveštavaju da zbog sigurnosti nema stajanja još nekoliko sati. Nisam razumeo da li opasnost vreba od mogućih drumskih pirata ili se još pamti prošlogodišnji upad u autobus i orgijanje negostoljubivih meštana. Moja devojka spava, a ja se neuspešno uključujem na pola vesterna. Noć je, posle Zagreba krivudamo prema Karlovcu, navijački bilbordi reklamiraju pivo-Karlovački korner.
Kilometri do Splita se smanjuju pri povremenim pogledima na table uz put. Trgnem se kad u nekoj usputnoj zabiti kroz koju tutnjimo registrujem kafanu „Oluja“. Konačno stajemo, mislim oko Korenice. Drumska kafana „Macola“, verovatni dil s gazdama, Lastini driveri sedaju i u tanjirima spajaju večeru i doručak. Moju devojku smrzava „dodir“ Like, dok sam lično oduševljen simbolima kafane na kojoj je moja omiljena životinja-medved. Svetleći medved-konobar vrlo blizu blještave Pepsi kugle, zatim crtež medveda na ulaznim vratima i na kraju nekoliko (nažalost) prepariranih meda u utrobi kafane. Obećavam sebi da se moram u povratku slikati pored ovih divnih stvorenja.

Krećemo, sledeće stajanje je u Kninu. Nadrealni ulazak u grad koji je bio epicentar vesti iz devedesetih. Tvrđava iznad grada, a autobus klizi ulicom koja nosi ime po nekoj od gardijskih brigada koje su ušle u grad tokom „Oluje“. Autobus staje, jedan od putnika se slika s vozačem, na jednom zidu grafit ekstremo desne stranke-HSP, a na drugom velika slika Ante Gotovine. Posle nekog vremena sledi Sinj, a zatim nešto pre devet sati, adrenalin me „vozi“ jer mi se posle toliko godina ukazuje Split. Polako klizimo ka centru grada, s leve strane Vin Dizel-policajac na motoru, s desne klinci koji s nevericom bulje u Lastine Bg table. Na zgradama grafiti Torcide i za nas iz SFRJ - novi grb Hajduka. Split je fenomenalan, pun energije, grad kontrasta, grad koji je obeležio novu hrvatsku književnu scenu s imenima poput Perišića, Tomića, Dežulovića... Grad koji je dao Feral Tribune, ali i s druge strane jedan je od epicentara desnice i miting-podrške generalima. Katamaran za Hvar kreće za nekoliko sati što nam ostavlja priželjkivani intermeco koji ćemo potrošiti u konzumaciji Splita. Posle toliko godina pred nama je čuvena riva kojoj možda uskoro doteraju izgled, peciva u „Bobisu“, brdo turista. Split je prepun ovog leta i posle toliko godina ponovo nas osvaja.
Ubacujemo u sebe espreso i prelistavamo „Jutarnji“ na Narodnom trgu. Nešto posle jedanaest ukrcavamo se na prepuni katamaran za Hvar, u njemu ponovo gužva. Na zidu slika pokojnog Pape koji se u jednoj od poseta Hrvatskoj vozio plovilima „Jadrolinije“, kao i mi trenutno. S gospođom iz Splita koja sedi do mene, menjam se za novine. Ona mi daje tabloidni „24“ za moj „Jutarnji“. Iznenada me pita odakle sam. Kad čuje za Beograd, poželi mi dobrodošlicu i kaže da joj je drago da ponovo dolazimo. Hvar, ljubazni domaćini koje smo našli preko interneta okrepljuju nas Cedevitom, prvo popodnevno kupanje je kod franjevačkog samostana.

Hvar nema baš neke plaže, tako da većina odlazi na Paklene otoke na koje se stiže taxi-barkama za dvadesetak minuta. Ovo je, uz Dubrovnik, najtrendi mesto na obali. Posetili su ga i Džon Malkovič, Roman Abramovič i drugi džetseteri. Tokom našeg boravka u marini je bila i jahta s natpisom „Calixe“, George town, koja pripada glumačkom paru Majkl Daglas-Ketrin Zita Džons. Uz to idu i visoke cene, koje tokom odmora mogu biti i još više.

Noćni život je razvučen do skoro samog jutra. Najpopularniji su „Kiva bar“ na čijoj se obližnjoj skalinadi gluvarenje pretače u flertovanje.
Drugo najpoznatije mesto je „Carpe diem“ koje je steklo pomalo lošu reputaciju ovog jula i to zbog premlaćivanja dvojice Britanaca. Bilo je to i više od skandala: odgrizen komad uha jednog od ostrvljana, a i jedan od uhapšenih je bio Dr Hrvoje Tomasović, mnogo poznatiji kao momak bivše YU lepotice i Pipo devojke Ane Saso. Glavni akter u tuči je nedavno uhapšeni Stipe Ringvald, a kao povod mediji su obeležili atraktivnu nezaposlenu medicinsku sestru s dredovima Karlu Krnetu.

Posle Hvara odlazimo u Supetar na Braču. Jeftinije je, a i ne toliko trendovski „nabrijano“ kao naš prošli otok. Sve je u fazonu malog mista. Naši domaćini su više nego ljubazni. Dobre priče uz domaće vino stvaraju privid SFRJ štimunga. Ovo je infuzija za svakog jugonostalgičara. Karneval, gradom krstari kamion na čijoj prikolici nas lokalne devojke plejbekovski zabavljaju uz ABBU. Takođe, tu je i ponoćna tombola koju redovno overavamo i odlasci do crkve koja je letnji centar kulturnog života. U Supetru više „konzumiramo“ lokal-šarm i vraćamo se u ona bivša SFRJ letovanja. Ponovo na tezgama zatičemo drvene magarce, kao i one čuvene školjke koje vam mogu i zimi u vašem stanu dočarati šum mora.
Čini nam se ponekad da je sve isto, da je baš retro, osim pri jednom povratku s izleta kada na ulazu u grad nailazimo na ogroman bilbord s Antom Gotovinom i rečenicom ispod njegove slike „Neznanje i nesposobnost ne možete platiti GOTOVINOM“. Slikam se ispod bilborda i prisećam se mojih zagrebačkih prijatelja koji su se u Guči slikali u majicama s Ratkom Mladićem. Kako kao turista odoleti haškim suvenirima.

Vreme na moru, nažalost, tutnji brže nego što želimo. Ponovni povratak s Brača u Split, gde ćemo za nekoliko sati ući u autobus za Beograd.
Ponovo očarani Splitom, zaglavljujemo se s turistima oko Dioklecijanove palate. Fotoaparati će zamrznuti sekvence koje će nam razblaživati zimsku depresiju. Tokom popodneva ulazimo i u crkvu u kojoj je venčanje. Pomalo napeto, dvojica momaka s crnim majicama na kojima je Tompson, folk trubadur i desno krilo hrvatske estrade koji je tog dana pevao povodom jedanaest godina od ‚‚Oluje" na koncertu čiji je naslov bio „Neka vide da nas ima“. Ispred crkve svadbeni kičeraj: beli kadilak na čijoj se karoseriji nalaze upetljana dva bela labuda. Atmosfera pomalo mračna, kao da se Tompson ženi s Gotovinom. Odlazimo do rive, pozdrav gradu najverovatnije do sledeće godine.

Dan povratka je bio peti avgust, što je padalo na „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti“, datum kada je hrvatska vojska ušla u Knin. Zbog  toga je bilo i napetosti u zraku. Lastina maršuta je u dva navrata doticala opasne tačke. Kao prvo Sinj, gde se održavala čuvena Sinjska alka, poslednjih godina poznata po desničarenju i podršci generalima koje potražuje Hag. Posle ovog grada približavali smo se Kninu, koji je u toj noći bio obasjan vatrometom. Tog dana se u njemu odvijala glavna praznična svečanost.

Zatim smo ponovo stali ispred „Macole“ gde sam ispunio svoje obećanje i slikao se kraj nekoliko medveda. Ovaj sešn prekinulo je podvriskivanje dela gostiju. Malo bolje ih pogledavši, zaključio sam da su neka vrsta ratnih veterana koji se zaliveni raznim tečnostima verovatno vraćaju iz Knina. Jedan od njih je počeo da mene i devojku nudi gemištom. Mrmljajući, da ne provali odakle smo, otpili smo neki gutljaj dok je naš novi „ortak“ vikao Kroacija.

Međutim, bio je to samo usputni ekces tokom letovanja koje se sastojalo od samog uživanja i prijatnosti. Lično, zadovoljio sam i onu svoju retro stranu, konzumirajući svoje (pred)pubertetske trgove, ulice i plaže. A svako zadovoljstvo se plaća: ponekad nečijim suzama za rastanak, gemištom s nezgodnim „drugom“...ali uglavnom onim najvažnijim...gotovinom.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

87 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: